Često se u razgovorima prepiremo na temu koji je najveći ili najvažniji blagdan? Uskrs ili Božić?
Ne znam zašto se mi ljudi uvijek koristimo svojim mjerama, pa tako i blagdane želimo izmjeriti. Ne opravdavam se, jer se i sama uključim u takve rasprave, navuku me na racionaliziranje, umjesto da prihvatim srcem i ne mjerim tko ili što je važnije.
Inače, kad sam već krenula o tome, reći ću što mislim. Da nema Božića, ne bi bilo ni Uskrsa! Da nema Bezgrešnog Začeća, ne bi bilo ni Božića! Da nema male Gospe, ne bi bilo niti Bezgrešnog Začeća! I tako bismo mogli do u nedogled, sve preko Staroga zavjeta do početaka svijeta.
Nije važno koji je blagdan veći i važniji. Važno je koliko smo ga svjesni u srcu, koliko ga živimo svaki dan. Lijepo je održavati običaje koji prate pojedine blagdane: kititi bor na Badnjak, bojati jaja za Uskrs (da ne spominjem šunkicu i mladi luk), ali važnije je vjerovati i biti svjestan što ti blagdani zaista znače za naš život.
Pišem ovo danas, još uvijek pod utjecajem sprovoda od prije nekoliko dana.
Supruga moga dragog poznanika, majka dvojice sinova, odraslih, pred ženidbom, otišla je na posao i više se nije vratila. Iznenada se srušila i zaklopila oči. Gotovo! Sprovod golem.
Dobri, dragi ljudi, omiljeni u svim društvima, spremni za smijeh, pjesmu, ali i težak rad kad zatreba. Najvažnije od svega, uvijek spremni pomoći i poznatome i nepoznatome.
Tuga me slama, gledam njezina supruga kako neutješno plače. Razmišljam: Bože, kako će on bez nje? Cijeli život su skupa! Ne zna živjeti sam. Svi plaču, ridaju, bol je teška, jer sve se odigralo tako brzo, iznenada.
Što reći, koje riječi, kad utjehe nema?
A onda, svećenik progovori, Duhom Svetim nadahnut, svima nama na utjehu. Ne tugujte, naša sestra nas je samo pretekla, otišla je zajedno s Gospodinom pripraviti nam stan u kojem ćemo se uskoro sresti. Kako se u ovom, zemaljskom životu brinula o obitelji, o kući, tako i sada odlazi pripremiti sve na nebesima za ponovni susret. Ne tugujte, ovo nije kraj, Uskrsli Gospodin pobijedio je smrt.
Ne sjećam se više svih riječi koje je izgovarao, znam samo da se moja golema tuga pomalo pretvarala u radost, zahvaljivala sam Gospodinu i molila da te riječi utjehe i istine prodru do srca njezinih najbližih kako bi lakše nastavili i izdržali do ponovnog zajedništva. Mene je radost preplavila, znala sam da je pokojnica u sreći koju ćemo spoznati tek u trenutku kad ugledamo Onoga koji nas je stvorio. Zato volim USKRS! Poslije muke i smrti na križu, svanut će Uskrsno jutro. Svake godine iznova nas podsjeća da je On svojom smrću, nama osigurao život. Smrt je samo privremeni rastanak, prijelaz, priprema za susret s Onim tko nam je udahnuo život.
Koliko boli, tuge, očaja prolazimo kroz sve petke našeg života, toliko bismo trebali biti radosni i u najtežim trenucima svoga života. Zato mislim da su blagdani u našim životima veliki podsjetnik da smo voljeni, otkupljeni, i samo na putu prema Ocu. Ne znam zašto neki prije, a neki kasnije prođu taj put, puno toga ne znam, ali osjećaj sreće i radosti kad ponovno shvatim i otvorim srce Gospodinu veći je od svih nedoumica.
Sjetim se malene djece, njima je radost prirodno stanje, oni ne trebaju poseban razlog, motiv ili opravdanje za sreću. Zašto su kada odrastemo trenuci radosti sve rjeđi?
A treba biti sretan, radostan u svakom trenutku, čak i u ovakvim tužnim trenucima kad pratimo svoje najbliže na vječni počinak. Možda će se činiti neumjesno, ali dragi moji prijatelji, radujte se, čekaju vas oni koji vas vole, a koji su nas samo pretekli u smrti.
Sretan Vam Uskrs, i neka prava radost bude s vama u sve dane vašega života!