Veliki tjedan i ono što po njemu slijedi, nama vjernicima, poručuje jednu veliku istinu: Radost žrtvovanja jača je od nagona življenja i doista je velik siromah tko to iskusio (još) nije. U to nas može uvjeriti i poučak neobične ptice pelikana.
Kad je pelikan odletio po hranu, kaže jedna basna, zmija se prikriveno ušuljala u gnijezdo gdje su mirno ležali pelikančići čekajući da im roditelj donese zalogaj. Zmija vođena nagonom da zasiti glad, započe krvožednim pokoljem. Otrovni ugriz pod vrat, topli istok krvi i ptičice su iz polusna prelazile u besvjesno stanje smrti. Kad je zmija zasitila svoj nagon za prehranom, omota se u klupko i započe svoj mirni san. Kad se stari pelikan vratio, zajauka od strave vidjevši mladunčad povaljenu u gnijezdu, bez života. Oni koji su čuli pelikanov krik kažu da je dugo odjekivao šumom. “Čemu da i ja dalje živim?”, opkakivao je pelikan svoje mlade. “Najbolje je da i ja umrem s njima.” I kljunom počne razdirati svoja prsa, da bi došao do srca. Topla krv poče kapati iz rane i natapati beživotna tijela mladih ptičica. Kad je pelikan izgubio toliko krvi da je već osjećao bliženje smrti, primijeti kako mrtva mladunčad počinju otvarati oči i širiti kljun. Njegova topla krv vratila je život djeci, nesebična žrtva vratila je mrtvima život. Pelikan sretan nakloni glavu i preminu.
Tko umre, prestaje živjeti, ali prestati živjeti ne znači umrijeti, kaže njemačka poslovica. Slično poručuje i pelikanov poučak iz netom spomenute basne. A gotovo istu misao sadrži poruka uskrsnuća, po kojoj smrću Jednoga mnogi život dobivaju. Zato je blagdan Uskrsa toliko uvriježen u kršćansku vjeru i tradiciju da neki narodi, poput Rusa, svaku nedjelju nazivaju “vaskrsenijem”, a sam osjećaj slavljenja toliko ukorijenjen da ga ni najvulgarniji progon vjere nije uspio iščupati iz srca toga pobožnog puka.
Nije nam poznato je li baš posve istinita, ali ako i nije, zgodno zvuči sljedeća anegdota: U doba najžešće protuvjerske propagande u tadašnjem Sovjetskom Savezu, neki je komesar pozvao ljude na predavanje o uspjehu znanstvenog materijalizma. Ilustrirao je to primjerom velikoga svemirskog pothvata kada je Gagarin “ustanovio” da u svemiru nije vidio Boga. Komesar je slavodobitno zaključio kako se bliži dan definitivnog nestanka religije iz društva. Ljudi su slušali, zbunjeni, bez riječi. Komesar upita: “Ima li koje pitanje?” Iz zadnjih sjedala polutiho prošapće neki starac koji je s mukom slušao izlaganje: “Hristos vaskrese!” reče da ga tek čuje susjed. “Hristos vaskrese”, ponovi susjed i poruka se šaptom proširi po dvorani. “Hristos vaskrese”, odjekivalo je uskoro prostorom. Komesar se posramljen povuče.
Iznad svih nauka i rasprava za nas kršćanske vjernike postoji jedna istina: Krist je uskrsnuo! U toj je poruci sadržano cjelokupno kršćanstvo. Mislioci mogu zanemariti poruku, bježati u svemir, ali nema snažnije istine da pokrene kršćane. Radost žrtvovanja jača je od nagona življenja i doista ostaje velikim siromahom tko to nikad iskusio nije. To nam poručuje i ovogodišnja svetkovina Gospodinova uskrsnuća. Aleluja!