Branka Šeparović svoj je novinarski put započela na tadašnjoj Zagrebačkoj televiziji kao studentica. Snimajući mnoge reportaže, kako ona kaže: “Svaštareći”, sve je više otkrivala svoju ljubav prema prirodi i svoju želju da prati ekološke teme. Našoj javnosti je poznata po mnogim svojim ekološkim emisijama, a posebno po emisiji “Škrinja”, u kojoj obrađuje hrvatsko narodno blago.
Znate li da je ekologija zapravo interdisciplinarna znanost koja proučava odnose biljaka i životinja i njihove okoline? Tek je posljednjih desetljeća njezino ime počelo označavati borbu za zaštitu prirode i tako suzilo njezin sadržaj. Moglo bi se reći da je to zapravo postalo proučavanje odnosa čovjeka prema njegovoj okolini, a taj je odnos poprilično loš. Često na televizijskim ekranima vidimo vijesti o ekološkim katastrofama i klimatskim promjenama. Branka Šeparović je jedna od novinarki koja nastoji pratiti upravo te teme, ali ih pokušava gledati i iz drugoga, onoga ljepšeg kuta.

U vašim emisijama sve više prevladavaju teme o zaštiti prirode. Zbog čega vas toliko zanima ta tema?
Novinarov posao je prvenstveno uočavati bitne stvari, detalje i zatim to u jednoj novinarskoj formi prenositi ljudima. Tako sam ja svaštareći, kao svi novinari, malo po malo počela uočavati neke stvari. U vrijeme 70-ih godina prošlog stoljeća onečišćenje prirode je bila puno manja pojava, ali i tada se znalo dogoditi da se iz nekog broda izlije nafta, a počelo se govoriti i o kemijskom otpadu što su ga proizvodile tvornice poput Plive, Kutine, Rafinerije nafte. Putujući po svijetu uočavala sam slične probleme. U Japanu smo željeli vidjeti njihove vrtove, što je bilo gotovo nemoguće jer je zemlja uništena neboderima i industrijom. Venecija se čini kao raj na zemlji, ali njezina okolica je pravi pakao na zemlji zbog golemih postrojenja. I onda tako malo po malo mozak ti napravi sintezu.


Kakve su reakcije javnosti na vaše emisije? Javljaju li vam se ljudi nakon emisija?
Svjesna sam da su mediji najveća moć svijeta, posebno televizija. Samo, ta sila se može i zloupotrebljavati. Ja je upotrebljavam jer znam da jedna minuta u TV-dnevniku ili 50 minuta dobrog dokumentarca više poluči efekta na mozak i spoznaju ljudi nego ne znam kakvih lobija i političara. Budući da mene jedino zanima publika, vrlo pažljivo osluškujem njihove reakcije, a one su brojne. Ovo je vrijeme kad ljudi više privatno ne pišu pisma, ali meni ih pišu. Pišu pisma, pišu pjesme, šalju sprešano cvijeće, pošalju slike svoje okućnice, koja je nekada bila lijepa, pa ju je netko uništio. Po načinu kako traže pomoć misle da ja imam moć. Ali dobro misle. Ako oni ukažu da se upravo nekoj tvornici želi prodati neka zagorska rijeka i ja od toga napravim medijsku uzbunu, to se neće dogoditi. Sve su to velike draži našega posla koje daju čovjeku moć da može bar malo učiniti da se stvari koje su loše pomaknu na bolje. To je smisao mog rada.


Ljudi sve češće prosvjeduju zbog ekoloških katastrofa. Je li protestiranje dovoljno?
Protestiranje je jedan sigurno važan građanski način komuniciranja s vlašću i moći. Zato što se pretpostavlja da ljudi ne izlaze na ulice iz čistog mira, ne pišu peticije iz čistog mira, već mora da postoji neki razlog. Dakle, ako se u nekoj ulici reže drvored, stanovnici te ulice mogu reagirati. Nije dovoljno samo okrenuti telefon kako bi neko drugi to učinio. Može se drvo okružiti, može se oko drveta napraviti zapreka kao što ljudi po svijetu rade.


Ekologija je znanost koja govori o odnosu živih bića prema njihovom staništu. No, posljednjih desetljeća se o ekologiji govori kao o zaštiti prirode. Treba li u takvoj ekologiji malo više znanstvenog govora?
Kada sam razgovarala s papom Ivanom Pavlom II., pitao me što radim i kad sam rekla da sam novinar koji se bavi ekologijom, onda me pomazio po obrazu pa rekao: “Onda ste vi vrlo korisni za čovječanstvo i planetu, ali vaš život neće biti lagan zbog otpora.” Papa je uvijek isticao da je ekologija ponajprije etika, ljudsko ponašanje. Danas svijetom dominira jedna sila koju bih nazvala antiteizam tj. negiranje bilo kojeg autoriteta. I onda kad čovjek u sebi misli da može sve, radi to što radi. A znanost je prestala biti znanost u trenutku kad je izišla na tržište, s pričom da se projekti moraju dokazivati nalazeći sponzore. U tom je trenutku znanost zapravo umrla, uhvaćena je za gušu, uhvaćena je za istinu. Danas imamo da zagađivači naručuju ekološku studiju. Za “Družba Adria”, koju sad ponovno aktiviraju, ekološku studiju plaća JANAF. A što će drugo tu stručnjak napisati nego da je sve to kristalno čisto?

Kako suvremeni čovjek može spojiti udoban život i zaštitu prirode?
To je zapravo nemoguće. I zbog toga jer je nemoguće, bira se ovo što je draže. Moramo se vratiti na princip skromnosti da bismo održali razvoj, da bismo održali planet. Jer planet nije napravljen za raskoš. Na planetu Zemlji sve je apsolutno projektirano u skladu, na milimetar i na miligram, i ničega nema previše i ničega nema premalo. Onaj komad planeta koji smo uništili ostaje kao uništeni komad jer ne možemo kupiti novu šumu ili napraviti novu vodu. Mi još nismo došli do faze da to shvatimo, već to odlažemo.


Prošle godine su bili prosvjedi protiv projekta „Družbe Adria“. Je li se tu dovoljno učinilo?
U prvoj fazi je ispalo izvrsno. Digle su se male ekološke grupe, rekle su da one hoće turizam, a da neće to. Skupile su jako puno podataka i objasnile da „Družba Adria“ nije samo cjevovod kroz cijelu Hrvatsku nego je to i put tankera kroz cijeli Jadran. Akcija je bila dovoljno jaka i dovoljno pošteno podržana od medija koji su uspjeli to zaustaviti. Ja sam na tome puno radila i to je bila pobjeda, ali kratkoga daha. Dok se druga strana ne prestroji. Vidim da su neki iz tih ekoloških grupa počeli dobivati državne nagrade. Ako država stoji iza projekta „Družba Adria“, onda pravi ekolog ne uzima nagradu. To je stvar principa. Sada se u medijima o tome gotovo ne govori kao protestu. Svakih mjesec dana se progura da se ponovno vrše razgovori, a odgovor udruga se ne čuje. Mi moramo ponovno naći snagu jer smo u pravu.


U taj prosvjed su tada bili uključeni Franjevački institut za kulturu mira, Franjevački treći red i Franjevačka mladež. Poznato je da je sv. Franjo zaštitnik ekologije. Gdje je pravo mjesto vjernika u borbi za zaštitu prirode?
Vjernik bi po prirodi svoje duše trebao biti čovjek koji poštuje moralne norme. Zato nije slučajno da razni lobiji udaraju na Crkvu, jer ona širi norme ponašanja i moralne obzore koji se suprotstavljaju svjetonazoru tih lobija. Kada bi se svaki put s oltara reklo: “A sada otiđite kući, pa promatrajte što se događa s vašom okolicom”, ljudi bi se drugačije ponašali. Najbolji primjer koji bi mogao biti blizu svake propovjedaonice jest uništeni kip Majke Božje s pročelja zagrebačke katedrale. Na njemu je potpuno uništena glava majke Božje, izgleda kao jedna gipsana kugla. Dakle, sve je od lica otpalo s te Gospe zbog kiselih kiša i ispušnih plinova. Crkva kao da se malo uplašila. A to Crkva ne smije jer njezino poslanje nije da se plaši ili ne plaši. Njezino je poslanje da ljudima učvršćuje vjeru, da ih drži na tom putu traženja Boga.


Što bi Crkva mogla više napraviti na planu ekologije?
Mislim da su ljudi u Crkvi postali oprezniji. Oni vjeruju sami u svoju izgovorenu riječ. Zato misle da i druga strana ima nekakav temelj, ali ona nema ništa. Crkva mora vjerom u Boga raditi i za dobrobit čovjeka, a nema dobrobiti čovjeka izvan čovječanstva i izvan zemaljske kugle jer još nismo naselili Mars. Jednostavno, tragom toga svoga poslanja mora biti puno hrabrija i mora početi odgovarati na napade. Ne smije se prihvatiti rječnik i metodologija drugih. Npr. Crkva se vrlo jasno bori protiv rada nedjeljom, ali je dopustila da se ta tema zabašuri. Protiv rada nedjeljom se bori zbog toga jer nedjeljom čovjek ima pravo na odmor od svega. A taj odmor može biti i molitva. Ali ovi koji hoće rad nedjeljom sada govore da su šoping-centri nove katedrale i sad svi melju tu frazu. Uspjeli su nametnuti temu plaćanja ili neplaćanja rada nedjeljom. Nije stvar u tome jer, ako netko nije plaćen, onda je to protiv zakona. A Crkva se bori za pravo čovjeka na slobodni dan u tjednu.


Koliko se u ekologiji može naglasiti da je Bog stvoritelj svega?
Može se izravno ako to po pozivu novinara odgovara emisiji u kojoj se govori, ali bi to moglo biti i puno, puno više. Kod nas se javlja strah zbog uređivačke politike koja je očito pokleknula pred vrlo malobrojnom agresivnom skupinom. Mi smo zemlja u kojoj je više od 90% stanovništva vjernika. Kad govorim o vjernicima, mislim na sve vjernike. Mi smo se počeli bojati izgovoriti riječ Bog, riječ sotona, riječi moralna norma, vjerski običaji. To je sad postalo nešto zabranjeno jer se bojiš nekoga Helsinškog odbora, nekog Otvorenog društva. Kad se malo bolje pogleda, ljudi koji vrte i drže Hrvatsku nema više od dvadesetak, a s druge strane je nas 8 milijuna, jer dijaspora misli kao i mi, samo što zbog svojih životnih nevolja živi izvan Hrvatske. Prema tome, mi imamo pravo jer smo u pravu i imamo pravo većine i mi se time moramo koristiti.