Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Crtice iz duhovnosti crkve
 
TRI STUDENTICE MEDICINE I O. PLACIDO CORTESE

Piše Ivo Jevnikar
 
Svjedočanstva i fotografije koje do sada nisu objavljivane

Tko se zanima za život i mučeničku smrt o. Placida Cortesea, tko je upoznao knjigu o. Ljudevita Antona Maračića “Creski Kolbe” i dokumentarac režisera Paola Damossa “Odvažnost šutnje”, sigurno će se sjetiti svjedočanstva živahne i umirovljene kardiologinje dr. Majde Mazovec iz Ljubljane.
Osobno je kazala da je zajedno s dvjema kolegicama, koje su kao i ona za vrijeme Drugoga svjetskog rata studirale medicinu u Padovi, stupila u vezu s njima još nepoznatim fratrom. Molile su ga da bi pomogao interniranim Slovencima i Hrvatima u koncentracijskom logoru, što ga je talijanska vojna oblast u lipnju 1942. ustanovila u posve novim vojarnama padovanskog predgrađa Chiesanuova. Nakon nekog razmišljanja o. Placido je to prihvatio, a ta je odluka promijenila tijek njegova života.


Studenti u Padovi

Za vrijeme rata bio je u Padovi priličan broj slovenskih studenata medicine. Pred II. svjetski rat u Ljubljani su postojale samo tri godine Medicinskog fakulteta, te su stoga studenti daljnje godine studija pohađali većinom u Zagrebu i Beogradu. Okupacijom Slovenije ljeti 1941. uspostavljena je „Ljubljanska provincija“ i priključena Italiji. Od Hrvatske i Srbije su je dijelile nove granice. Neki su studenti odlučili nastaviti studij u Padovi.
U našem pripovijedanju središnju ulogu imaju tri tadašnje djevojke, koje su u Padovu stigle u prosincu 1941: Majda Mazovec, Marija Ujčić i Marija Slapšak. U dobrotvornim akcijama sudjelovali su i drugi padovanski studenti: Gabrijela Ehrlich, Jakobina Zupančič, Grozdana Bregant, Ivan Kastelic (svi su postali liječnici; Erlich je još jedina živa, sada misionarka), Iva Kafol i još gdjetko.
Svakako, ne treba zaboraviti ni dva slovenska franjevca: o. Atanazij Kocjančič (1911-1996) bio je kao Istranin mobiliziran u talijansku vojsku i kao vojni kapelan dodijeljen logoru Chiesanuova. O. Fortunat Zorman (1914-1998) s posebnom je dozvolom koji put iz Ljubljane išao na kraće vrijeme pomagati u logoru, gdje je među interniranima ustanovio društvo „Samopomoć“. Novac, hrana, odjeća, lijekovi, knjige i drugo skupljali su se daleko naokolo – od Vatikana preko Padove do Ljubljane, Trsta, Gorice itd.


Majda Mazovec

Majda Mazovec (1920) svoje svjedočanstvo dala je u dokumentarnom filmu “Odvažnost šutnje”, koji će nakon Cresa, uskoro biti prikazan i u Zagrebu. Njezin brat o. Robert bio je franjevac. Naposljetku je vodio župu u New Yorku. Brata Mihu su Talijani internirali, ali ne u Chiesanuovi. Tamo je bio zatvoren njihov bratić gdje je i umro.
Dr. Mazovec se rado i u javnosti spominje o. Placida, koji je za nju bez dvojbe svetac.


Marija Slapšak

Marija je doskora umrla. Imala je dva brata svećenika i jednu sestru redovnicu. Bolovala je od tuberkuloze i mnogo proboravila u sanatorijima. Nije završila studij u Padovi, već se vratila u Ljubljanu, gdje je umrla 14. travnja 1945.
Slovenski pisac Stanko Kociper, koji je nedavno umro u Argentini, u knjizi uspomena “Kar sem živel” (napisao nakon rata, a objavio u Ljubljani ljeti 1996.) među ostalim piše: „Kad se god padovanski zatvorenici budu spominjali svojih mjeseca i ljeta u logoru i s time nužno ‘Samopomoći’, neka izmole i Očenaš za pokoj blage duše studentice medicine Marije Slapšak, vanjske tajnice ‘Samopomoći’, za koju zatvorenici još nisu znali. U vrijeme kada je bolest uništavala život, ona je uz studij na Padovanskom sveučilištu žrtvovala cijele noći za djelo ‘Samopomoći’. Samo tom trojnom temelju plemenitih djelovanja o. Fortunata Zormana, o. Placida Cortesea i Marije Slapšak morat će zahvaliti nekoć jugoslavenski narodi (logor je naime postao prava Jugoslavija u malom) što im je padovanski logor u 14 mjeseci, dok sam bio tamo i vodio kontrolu, između više od 10.000 zatvorenika, koliko je bilo ‘prometa’, otrgnuo samo 53 života. Bilo kakva usporedba s drugim logorima je suvišna!“ (str. 30)


Marija Ujčić

I Marija Ujčić je bila iz vjerske obitelji, u hrvatskoj Istri. Njezin stric dr. Josip Ujčić (1880-1964), rođen je u Starom Pazinu, a studirao u Trstu, Gorici i Beču. U istim je mjestima službovao kao svećenik. Nakon I. svjetskog rata predavao je na Teološkom fakultetu u Ljubljani, a 1936. imenovan je za nadbiskupa u Beogradu.
Marija Ujčić rođena je 28. studenoga 1919. u Žminju u Istri. Odrasla je u Ljubljani, gdje je bila školska prijateljica Majde Mazovec na klasičnoj gimnaziji, dok je medicinu s njome studirala najprije u Ljubljani i zatim u Padovi, gdje su istoga dana diplomirale. Kao liječnica i zatim umirovljenica živjela je u Poreču i tamo pokopana. Umrla je u Puli 14. prosinca 1999.
Dr. Ujčić sam pohodio 14. srpnja 1989. doma u Poreču. Iako nisam bio najavljen, veoma rado mi je ispričala uspomene na o. Cortesea i na padovanske godine. Kazala mi je odmah da se točno pred mjesec dana intenzivno prisjećala o. Placida, za kojega je rekla da je zbog svoje dobrote bez dvojbe zaslužio javnu uspomenu.
Otac Placido joj je ostao u uspomeni kao vrlo prijazan čovjek s razumijevanjem. Pohodio je njezina brata, a doskora se razvila široka dobrotvorna akcija.


Pisma

Dr. Mariji Ujčić poslao sam kopije nekih članaka o o. Corteseu i zamolio je da mi o njemu još nešto napiše.
Zahvalila mi je pismom od 15. kolovoza 1989. Među ostalim piše: „Ne bih Vam nešto više znala pisati o o. Corteseu. Kada sam bolje promislila, sjetila sam se da smo u početku s njime govorili talijanski, kasnije se trudio da s nama govori „slovensko-hrvatski“. Bio je vedar, rado se šalio, izgledao mi je optimist unatoč teškim časovima, sve nas je razumio, bio je odličan prijatelj. S nama ženskama nikada nije govorio o svojoj političkoj angažiranosti.“
Čuvam još jedno pismo dr. Ujčić kao dragocjeno svjedočanstvo. Dana 6. rujna 1989. iz Poreča mi je među ostalim pisala: „Za o. Placida bih rekla još ovo: Neke su internirce u Chiesanuovi na višekratnu molbu obitelji prijevremeno pustili iz logora, jer je upravo o. Cortese za njih jamčio (riskirao!) da nisu komunisti.“


 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s