Dosad neobjavljeni tekst Miroslava Krleže, zacijelo iz prve polovice 1946. godine, o kardinalu Alojziju Stepincu izazvao je veliko zanimanje, što se može vidjeti i po nizu komentara na Večernjakovoj web stranici. Iako je od tog teksta prošlo više od 60 godina, a i obojica aktera već dugo nisu među nama, to ništa ne umanjuje značenje Krležina osvrta na tadašnjega zagrebačkog nadbiskupa u kojemu je iznimno oštar, da ne kažem otrovan, netrpeljiv, drzak…
Krležin tekst zacijelo neće ništa posebno promijeniti u povijesnoj ocjeni ovih dvaju hrvatskih velikana. Jer, za Krležu je poznato kakvi su bili njegovi stavovi prema Crkvi i crkvenoj hijerarhiji, kao i općenito njegov odnos prema vjeri. Kako je pak o Stepincu iznio niz netočnih povijesnih činjenica, Krležine ocjene o Stepincu kao osobi ne mogu se uzeti zdravo za gotovo kad su one i proizvod nevjerojatne mržnje i netrpeljivosti tadašnjih hrvatskih ljevičara, u koje se ubrajao i Krleža, prema zagrebačkom nadbiskupu.
Krležin tekst, zbog čega smo ga i objavili nakon pronalaska, prije svega treba shvatiti kao doprinos znanstvenim raspravama o tom dvojcu kao i o vremenu u kojemu je nastao, kad se pripremao montirani komunistički sudski proces protiv nadbiskupa. Usto je Stepinac zanimljiv i aktualan i zato jer se radi na njegovu proglašenju svecem Katoličke crkve, nakon što je 1998. proglašen blaženikom.
Zvonimir Despot, “Večernji list”, 19. veljače 2007.

Moglo bi se ovih dana parafrazirati Ivana Pavla II., koji je, kada je izabran za papu, s vatikanskog balkona poručio svijetu da se ne boji i otvoriti vrata Kristu, tj. Bogu. Sada bi se mogla napraviti samo mala korekcija i reći: “Ne bojte se, otvorite vrata b(l)ogu!” Naime, otkad smo prošli vikend otkrili da don Anđelko Kaćunko piše svoj internetski dnevnik, zavladala je potpuna euforija na mreži svih mreža. Kaćunkova je stranica doslovce preko noći postala jedna od najčitanijih, sa stotinama komentara po svakome postu, koji bi na ovu prvu vikend-obljetnicu mogli doseći i brojku tisuću. No, ono što je najzanimljivije je da je među tim komentarima gomila uvreda, prostota, vulgarnosti i doslovce pljuvanja i po Crkvi i po vjeri i naravno, po samome Kaćunku. Ali, još je nevjerojatnije kako je on stoički podnio i gotovo na sve uvrede tako smireno i lijepo odgovarao, da je morao šokirati i vlastite pljuvače.
Siguran sam da u Hrvatskoj trenutačno nema niti jednog svećenika koji bi tako nešto učinio, podnio i “okrenuo drugi obraz”. Najveća većina ih se drži svoga feuda i svoje propovjedaonice, ustaljenog kruga misa-krštenje-vjenčanje-sprovod i komunicira uglavnom s istom publikom. Bi li tko, osim očito nezaustavljivog i neiskompleksiranog Kaćunka, imao petlje otvoriti takvu stranicu u svom životu, primiti sve te teške riječi, bujicu crno-bijelih pitanja i na njih odgovoriti “evanđeoskom blagošću”. Odnosno, evangelizirati na sasvim izravan način, gotovo istovjetno (naravno, u drugim okolnostima), kao što su to činili apostoli nakon Krista. I kad je bilo zgodno i nezgodno vrijeme. Jer su samo tako mogli doprijeti do ušiju svih, a ne samo nekih. Cijeloga svijeta, a ne samo izabranog naroda. Otvarajući vrata Bogu hrabro i bez kompleksa. Ne bojeći se ni bloga ni vraga, ma koliko šokantan i ričući bio.
Darko Pavičić, “Jutarnji list”, 24. veljače 2007.