Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Duhovnost
 
PRESVETO SRCE ISUSOVO

Piše David Torkington
 
Gospodin koji ljubi

Odrastao sam uz radio. Jedva sam čekao da počnu dječje emisije – one su me prenosile u drugi svijet. Jedan od mojih omiljenih drugih svjetova bio je Grad igračaka, dok mi je omiljeni lik bilo ‘Janje Janko’. Uvijek bi upadalo u nevolje, ali bi svejedno zadržavalo pristojno ponašanje i poštovanje. Uvijek bi govorilo: “Molim Vas, g. Policajče” i “Molim Vas, g. Gradonačelniče.” Ne znam tko je pisao scenarij, no pisac je svakako dobro poznavao djecu. Shvaćao je kako ih daleko više zanima što netko radi, negoli što netko jest. Ako je netko neprestano mrmljao, zvao se ‘g. Gunđalo’. Ako je znao izvoditi trikove, bio je ‘g. Mađioničar’, a, ako je nešto izrađivao, bio je ‘g. Izumitelj’.


Gospodin ljubav

U kući smo imali sliku Presvetog Srca Isusova. Kad mi je majka objasnila tko je to i što znači plamen oko njegova Srca, sjećam se kako sam pokazao prema slici i rekao: to je ‘g. Ljubav’. Mogao sam tada imati kakvih pet ili šest godina. Bila je to moja prva teološka izjava, kojoj su se svi nasmijali. No, župnik se nije nasmijao, već je rekao kako sam u pravu te upitao moje roditelje tko me naučio kako je Isus ‘g. Ljubav’. Oni su bili posve zatečeni i odgovorili kako nemaju pojma. “Gdje si čuo da je Isus g. Ljubav?”, upitao me o. Wilkin. “Tko ti je rekao da ga tako zoveš?” Gledao sam u pod i šutio. Bila je to moja tajna i nisam ga želio razočarati, rekavši kako sam o tome čuo u Gradu igračaka, od ‘Janjeta Janka’, a pogotovu nisam želio da mi se svi ponovno smiju.
Puno godina kasnije, kada sam stao proučavati Sveto pismo, rečeno mi je kako su Židovi, za razliku od Grka, bili egzistencijalisti. Baš poput djece, nije ih toliko zanimalo što netko jest, već što radi. Bog ne samo da je ljubav, već ljubi, neprestano ljubi, što znači da je ‘Janje Janko’ čitavo vrijeme bilo u pravu, a zajedno s njime i ja. Presveto je Srce Isusovo ‘g. Ljubav’ i upravo se zato pobožnost prema Njemu razvila prvenstveno u vrijeme kada su svi smatrali (jer ih se tako učilo) kako je Bog ‘g. Policajac’. Kipovi nekoć prisutni u svim našim crkvama i slike što ih se moglo vidjeti u većini katoličkih domova, bili su trajan podsjetnik na najvažniju istinu naše vjere – a ona je upravo to: Bog ne samo da je ljubav, već ljubi, neprestano nas ljubi.
Moram priznati kako sam – započevši proučavati novu teol­ogiju u vrijeme Drugoga vatikanskoga sabora postao duhovna oholica te stao prezirati jednostavnu vjeru u kojoj sam odgojen, pobožnosti bez kojih nekada nisam mogao zamisliti život. Moju su umjetničku osjetljivost vrijeđali ti glineni kipovi Presvetoga Srca i ostale slike što ih većina katolika s ponosom ističe u svojim domovima.

 

Onaj koji nas sada ljubi

Godinama sam proučavao izvore liturgijskoga pokreta te je pashalno otajstvo postalo središtem nove duhovnosti koja me oduševila. Stao sam kao nikada prije shvaćati smisao i važnost Uskrsnuća. Nije riječ tek o velikome povijesnom događaju koji se zbio pred dvije tisuće godina, kao niti o najvećem čudu što ga je Isus ikada učinio, već o nečemu još daleko važnijem od toga. Riječ je o događaju koji se zbiva sada. Isus nije tek ustao od mrtvih pred dvije tisuće godina, već je uskrsnuo sada! Sada je živ te su ista ona moć i ista ona ljubav koje su ga podigle iz mrtvih dostupne svakome tko ih želi primiti, kako bi i u nama izvršile ono što su već postigle u Isusu.
Posljednje su Isusove riječi u Evanđelju po Ivanu: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju”. Kroza stoljeća što su uslijedila, kršćanska je umjetnost nastojala pomoći onima “koji ne vidješe”, kako bi upoznali i uzljubili ne samo povijesnoga Krista, već i Krista koji još uvijek živi u Slavi. Kako je sjećanje polako slabjelo, kršćanska je umjetnost postajala sve važnijom, osobito za nepismene. Prikaz Krista koji je dominirao prvim bazilikama jest Krist u Slavi - Pantokrator - Svevladar. Radi toga se možda mogao činiti malko udaljenim, sve dok se, zahvaljujući križarskim vojnama, Sveta zemlja nije otvorila Zapadu te je, zahvaljujući sv. Bernardu i sv. Franji, procvala nova duhovnost koja je ponovno naglasila Kristovu ljudskost. Njihov je utjecaj vidljiv u djelima slikara poput Giotta i velikih umjetnika renesanse. No, zahvaljujući sv. Margareti Mariji, nova je popularna umjetnost stala Krista prikazivati ne samo onakva kakav je bio, već kakav je sada, u proslavljenu tijelu, iz kojega izbija ljubav nestvorena. Presveto je Srce isto što i Pantokrator, no on se sada ne doima toliko dalekim, jer vlada svom onom ljudskom ljubavlju koja je Isusa ispunjavala dok je bio na zemlji, ali sada preobražena onime što je postao nakon ulaska u svoju Slavu.
Ako je pobožnost Presvetome Srcu ponekad i bila ponešto trivijalizirana lošim ukusom umjetnosti koja ju je nastojala promicati, ne valja zaboraviti kako ona ipak progovara jednu važnu istinu, koja je središnja istina vjere. Isus nije mrtav, uskrsnuo je, živ je te gori nestvorenim životom i ljubavlju koja neumorno istječe iz njegova Srca u srca svih onih koji su ga spremni primiti. Dva se stoljeća ova pobožnost opirala ‘katoličkome kalvinizmu’ ili ‘jansenizmu’ i njegovu uskogrudnome moralizmu što ubija svaku radost, propovijedajući ljubav Uskrsloga Krista na način razumljiv i najjednostavnijima. Nikoga umjetnička osjetljivost ne bi trebala zapriječiti u uviđanju duboke istine na jedinstven način objavljene sv. Margareti Mariji. Presveto Srce nije samo utjelovljena ljubav, već i utjelovljeni Onaj-Koji-Ljubi te koji je kadar preobraziti sve koji otvore svoje srca kako bi ga primili.


Krenuti iznova od ljubavi

Trebalo mi je daleko više godina da shvatim kako je, prema riječima T. S. Eliota: “Kraj svakoga putovanja stići do mjesta s kojega smo krenuli i upoznati ga po prvi put.” Prekrasne istine proizašle iz moga proučavanja nove te­ologije nisu bile nimalo nove. S njima sam odrastao, baš kao i moji roditelji te djedovi i bake. Gipsani kip ‘g. Ljubavi’ možda je prema današnjim normama pomalo staromodan, a slike što su nekad bile nezaobilazne u našim domovima ne više toliko prihvatljive kao prije, no istina koja se krije u pozadini pobožnosti prema Presvetome Srcu Isusovu, najvažnija je istina naše vjere i kao takva nadilazi svako vrijeme. Što je Presveto Srce drugo doli Uskrsli Isus? Predstavljen je ne samo kao Utjelovljena Ljubav, već kao Utjelovljeni Onaj-Koji-Ljubi, Ljubitelj. On je zapravo ‘g. Koji-Ljubi’.

Mislim da sam se sa svojim malim prijateljem iz Grada igračaka mogao tako lako poistovjetiti jer je neprestano blejao: “Ja sam samo janješce” — a ja sam bio samo dječak! Možda se ‘g. Policajcu’, ‘g. Izumitelju’ ili ‘g. Mađioničaru’ baš i nisam mogao obratiti kada mi je bila potrebna pomoć, ali sam se zato uvijek mogao obratiti ‘g. Ljubavi’, koji je bio daleko više negoli svi oni zajedno.
Kada janjad odraste, ponekad može postati odveć neovisna za svoje dobro, a isto vrijedi i za dječake. Zbog toga me nije sram priznati kako me moje veliko putovanje dovelo natrag do mjesta odakle sam bio i krenuo, a sada ga tek prvi put upoznajem. Nije me sram priznati niti kako moje prvo duhovno nadahnuće potječe od janjeta, ‘Janjeta Janka’, iz Grada igračaka.

 

 


© 2006 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s