Kardinal Bozanić i govor u Bleiburgu
U svibnju je u javnim medijima, kad se radi o crkvenim ljudima, pod posebnim povećalom bio kardinal Josip Bozanić i njegov nastup u Bleiburgu. I kao što obično biva, bilo je onih koji su zloslutno najavljivali propuštanje «epohalne šanse», poput DRAGE PILSELA (Novi list, 29. travnja 2007), koji među ostalim najavljuje:
… Kardinal Bozanić ima veliku priliku napraviti nešto epohalno svojim nastupom na nadolazećoj komemoraciji u Bleiburgu. Nije da će mu biti oprošteno to što je sasvim namjerno, a nikako slučajno, propustio u pokajničkoj godini 2000. slijediti primjer pokojnoga pape Ivana Pavla II. i moliti oprost za ono što se Hrvati katolici imaju ispričati… Ali može mu se na veliko priznati ako učini važan mirotvorni korak. Bozanić će pred sobom imati opet ono društvance s crnim kapama i ustaškim znakovljem. I njima mora nešto vrlo jasno reći. Mora postati eho antifašizma pokojnog Ivana Pavla II… Kad se ovogodišnji Bleiburg dogodio, prve su reakcije bilo vrlo povoljne, poput onih koje je MILAN IVKOŠIĆ (Večernji list, 14. svibnja 2007.) neprikriveno ispisao:
Ovogodišnje obilježavanje hrvatske tragedije u Bleiburgu ući će u povijest zato što je upravo o povijesti progovorilo bez sustezanja, šifri, aluzija i drugih govorničkih sredstava kojima zaobilazimo ili ublažavamo istinu, kako bismo zaobilazili posljedice koje izricanje te istine podrazumijeva. Možda u ovom trenutku to nitko drugi i nije mogao učiniti tako djelotvorno kao kardinal Josip Bozanić, koji je u svom bleiburškom, stepinčevskom govoru, kako to i priliči visokom crkvenom dostojanstveniku, besprijekorno uravnotežio kršćansku odmjerenost i jezik činjenica…Otkud ovako otvoren, odlučan i nesuzdržan Bozanićev govor u Bleiburgu? Zacijelo bi bio drukčiji da je drukčiji odnos i vlasti, i oporbe, i medija, i nadležnih institucija prema komunizmu, njegovim zlima i žrtvama. U Hrvatskoj se tek reda radi, uopćeno i načelno, osuđuje komunizam, dok se, pod maskom antifašizma, iskupljuju i još uvijek slave glavni krivci partizanskih i komunističkih zločina, od Tita naniže. Koje to antifašističke kriterije može izdržati ne samo bleiburški pokolj nego i gotovo pola stoljeća komunističke diktature, progona, zatvaranja i smicanja političkih neistomišljenika?… Čuli su se dakako i neki drugačiji glasovi koji su, nezadovoljni onime što je kardinal Bozanić rekao, pokušali pokrenuti pravu harangu na ovoga crkvenoga veledostojanstvenika, pa se na njih osvrće ZVONIMIR DESPOT (Večernji list, 25. svibnja 2007.):
Kardinal Josip Bozanić nije bio prorok kad je na Bleiburškom polju javno predvidio da će ga napasti zbog njegove propovijedi. To se naravno i dogodilo, pri čemu meta nije samo on nego se crkvenim ljudima (opet) «vade crijeva» i traže se bilo kakve afere. Na žalost, crkvene strukture i same posredno daju «mesa» za takve atake jer ne rješavaju dovoljno promtno i odlučno kritične situacije i problematične ljude, i to najčešće «zbog mira u kući». Ali, vaditi afere zbog Bozanićevih riječi, u kojima nema traga osvetoljubivosti i neistina, nije ništa drugo nego podmuklo slanje poruka crkvenim ljudima da će toga biti ako ne ušute, kao što se to već i događalo, a onda i serviranje puku takvoga materijala kako bi se u tom istom puku pokušalo smanjiti toliko njegovo povjerenje u Crkvu, koliko god bili grešni njezini ljudi. Svi ti, međutim, smeću s uma da pravi vjernici Crkvu ne drže samo zemaljskom institucijom nego da u njoj ima i onoga nadnaravnog, običnom čovjeku neuhvatljivog, a to je za vjernike Duh Sveti koji je vodi. Kaže mudro jedna poslovica: Ne gledaj tko govori, već slušaj što govori. Izbjegao bi se mnogi nesporazum i maknuo kamen spoticanja. |
