Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Duhovnost
 
Ljubav koja preobražava

Piše: David Torkington

 

Mladi psiholog

Kao student, blisko sam se sprijateljio s kolegom, s kojim sam ujedno i stanovao. Bio je to mladi predavač psihologije, po imenu Liam. Otkrili smo kako imamo puno toga zajedničkog te se među nama ubrzo razvilo duboko prijateljstvo. Bio je sjajan predavač te sam ga često pratio na njegovim brojnim predavanjima, na koja su ga pozivali. Kuda god bi pošao, uvijek bi započinjao umanjujući svoju kompetenciju, uvjeravajući one koji su ga došli slušati kako o temi zacijelo znaju daleko više od njega. Da svojim predavanjem nije potpuno demantirao takav uvod, bilo bi teško ikoga okriviti kada bi jednostavno ustao i otišao.

Mislim kako me k Liamu upravo i privuklo ono što sam isprva smatrao istinskom poniznošću. Tek sam kasnije shvatio kako je upravo morbidno uživao u vlastitu ponižavanju. Zahvaljujući tome što smo se toliko zbližili, mogao sam ga upitati zašto uvijek ima potrebu ispričavati se i ponižavati sama sebe pred drugima.

 “Pretpostavljam kako trpim od onoga što mi psiholozi nazivamo problemom sa samopouzdanjem”, rekao je, slijegnuvši ramenima, kao da nije riječ o ničemu bitnom. “Rekao bih da sam klasičan slučaj!”

Nedostatak nježnosti
Shvatio sam kako želi razgovarati, pa sam šutio. Ispričao mi je ponešto o svome djetinjstvu, o svojim roditeljima: kako su za nj dali sve od sebe, sve ono što su smatrali ispravnim. Voljeli su ga – o tome nije bilo nikakve dvojbe. Međutim, poradi nekakva viktorijanska kompleksa, činili su sve kako ga ne bi “razmazili”. Stoga su se ustručavali od svakog očitovanja nježnosti. Nikada ga nisu ljubili, nikada milovali, nikada držali na krilu niti se s njime nježno igrali; svako je tjelesno očitovanje ljubavi bilo strogo zabranjeno, iako im to nije bilo nimalo lako. Razumije se kako je kasnije sve to izbilo na vidjelo.

Kako se osvrtao na prošlost, posve je jasno i bez najmanje dvojbe uvidio kako su ga roditelji voljeli. Bio je u to posve uvjeren, ali mu nikada nisu pokazali svoju ljubav, nikada je nije iskusio, i to je bila velika razlika u njegovu životu. Budući da nije imao iskustvo primanja ljubavi, bilo mu je teško iskazivati je drugima. Bilo mu je teško sklapati prijateljstva, dopustiti drugima da ga vole, a kamoli da on voli njih. Zbog toga se osjećao nesigurnim i vrlo se često nezrelo ponašao. Bio je posve svjestan svojih karakternih problema i razloga u njihovoj pozadini. No, kao što je i sam objasnio, znanje samo po sebi nije dovoljno. Zahvaljujući tome, možeš bolje shvatiti sebe, ali nećeš primiti snagu potrebnu za promjenu.

Popravak ruševine
Kada je otišao u Beč na poslijediplomski studij, upoznao je svoju buduću suprugu. Nakon nekoliko smo se godina ponovno sreli te mi je ispričao što je za nj značilo zaljubiti se. Rekao mi je kako prvi put u svome životu, ne samo da znad, već i da osjeća kako je ljubavi vrijedan, zahvaljujući njezinoj ljubavi. Kazao je kako mu je to iskustvo bilo kao da mu je netko prvi put udahnuo dah života. Osjetio je nutarnju snagu, zahvaljujući kojoj je uspio odbaciti sve obrambene mehanizme kojima se s vremenom bio okružio. Njezina mu je ljubav omogućila iz psihološke se ruševine, kakva je prije bio, pretvoriti u svoju istinsku bit.

Isto vrijedi i za naš odnos s Bogom. Po vjeri se ufamo u to da nas ljubi. Znademo kako nas ljubi, o tome nema nikakve dvojbe. Možemo kao dokaz navesti sve darove kojima nas je obasuo; nabrojiti ne samo ono što je rekao, već i što je za nas učinio. No, to nije dovoljno, sve dok to znanje ostaje na razini suhe apstraktne istine. Ma koliko ona bila neupitna, logično utemeljena, pa čak i znanstveno dokaziva, nikoga se neće posebno dojmiti. Znanje samo po sebi nije dovoljno, jer nas ono samo po sebi nikada ne može trajno promijeniti. No, iskustvo ljubavi to itekako može, ako je stalno prisutno!

Naša praznina
Liamova je nevolja u jednome smislu bila iznimna, ali je zato u drugome zapravo bila nevolja svih nas, samo nadasve jasno iskazana. Nije kod svih nas toliko uočljivo kako nas nešto muči, nismo svi toliko pritiješnjeni tako teškim kompleksom manje vrijednosti, ali zato svi imamo problema sa samopouzdanjem ove ili one vrste; svi trpimo od osjećaja krivnje. U trenutcima prosvjetljenja itekako smo svjesni kako smo svi redom školski primjeri krhke ljudske slaboće. Neprestano nam ne polazi za rukom doseći ideale što smo ih sami za se postavili. Svakoga dana doživljavamo slabost svojega morala koja nas poražava; ostavlja zatečenima i zbunjenima, čak i kada dajemo sve od sebe. Zbog toga osjećamo potrebu sakriti se, zaodjenuti se nebrojenim slojevima izvještačenosti, kako bismo sakrili duhovnu prazninu što vlada u nama.

Ono što se naposljetku dogodilo s Liamom, mora se dogoditi sa svima nama, ako se želimo uistinu radikalno promijeniti. Konačno, upravo nas tome Evanđelje i uči, na gotovo svakoj stranici. Ono nam uvijek iznova očituje posljedice bezgranične Ljubavi, kako postupno preplavljuje ljudsku narav, ljudsku narav Isusovu. Pokazuje nam kako On, pod njezinim snažnim utjecajem, napreduje u 'mudrosti i spoznaji', dok njegovo čovještvo vrije i sazrijeva pod utjecajem ljubavi. Drugim riječima, On je bio posve siguran kako je ljubljen. Iz iskustva je znao kako ga Otac ljubi, jer mu je ta ljubav svakog dana bila opipljivo prisutna. Zbog toga je On najzrelije ljudsko biće što je ikada kročilo zemljom. Niti jedan čovjek nikada prije toga nije iskusio takvu dubinu, odnosno, intenzitet ljubavi, niti bio tako potpuno siguran u njezinu trajnu i neprestanu prisutnost. Zbog toga je u potpunosti vladao sobom, bio posve siguran u sebe, posve svoj.

Dati se zagrliti
Tek kada dinamične zrake neiscrpne ljubavi Božje stanu prodirati u samu srž našega najdubljeg bića, primamo snagu kako bismo se svakoga dana pretvarali u živo utjelovljenje Čovjeka kojega smo odlučili nasljedovati. Što intenzivnije i što dulje dopustimo toj ljubavi da nas pohodi i prodire u nas, to ćemo se brže u potpunosti preobraziti u Krista. Tada ćemo, zajedno sa sv. Pavlom, moći kazati: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.”

Jednom kada jasno shvatimo kako duhovni život započinje s Bogom i onime što njegova ljubav može postići po našoj slaboći, sve ostalo dolazi na svoje mjesto. No, još jednom moram naglasiti kako znanje samo po sebi ovdje nije dovoljno. Tek kada odlučimo učiniti apsolutno sve što je u našoj moći kako bismo njegovoj ljubavi dopustili prodrijeti u naš život, istinski započinje preobrazba za kojom težimo više negoli za ičim drugim. Molitva je samo riječ kojom se kršćanska predaja od samih početaka služi kako bi opisala na koji način u svome životu odrediti značajno vrijeme i mjesto za ‘uzdizanje srca i uma’ Bogu, a potom, što nam kroz to vrijeme valja činiti, kako bismo uzdigli svoje umove i srca i otvorili ih primanju njega.

 


1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s