Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sjećanja
 
Moj prvi kateheta

Piše: Mira Krajačić Beutz

 

Samoborske vjere!

Zapravo ne znam kako bih spojila davna sjećanja sa sadašnjosti i nije li presmjelo ili premjerljivo obnavljati ih u vrijeme koje me pregazilo. Da, doslovno pregazilo! Ili, predugo pamtim pa uspomene držim u dubini nekih mozgovnih pretinaca i ne usuđujem ih otvoriti. Tko će mi vjerovati da je doba na koje se te uspomene odnose bilo uopće moguće. A bilo je!

«Ulaz za djevojčice»
Prvi razred tadašnje osnovne škole polazila sam na Svetom Duhu. U mojim očima velika, tamna zgrada već izvana nije me privlačila, a tek razred u tamnom prizemlju s teškim, drvenim klupama nanizanim u nerazdvojnim redovima djelovao je kao skup malih zatvorčića u kojima se trebalo skupiti i smjestiti mnogo nestašnih djevojčica. Samo djevojčica! To posebno naglašavam. I to govori za ono vrijeme.

U Krajiškoj ulici postojala je osnovna škola sa dva ulična ulaza. Nad jednim je pisalo da je to ulaz «Za dječake», a na drugom «Za djevojčice». Još i sad vidim u mislima ta dva natpisa.

Učiteljica me smjestila u prvu klupu prvoga reda. Do mene djevojčicu sićušnu poput mene. Motrile smo jedna drugu znatiželjno, vrpoljile se, osvrtale unatrag na ostale curice i napokon usredotočile se na ulazna vrata. Tko će ući nakon što se učiteljica udaljila? Upozorila nas je da budemo mirne dok ne dođe vjeroučitelj.

Žamora nije bilo. Još se nismo poznavale. Tek mi je djevojčica uz mene u klupi došapnula da se zove Krunčica i da stanuje na Vrhovcu. Još joj nisam uzvratila tko sam ja, kad su se otorila ona tamna, velika vrata i na njima se pojavio On. Odjeven u crnu halju s debelom, bijelom «žnorom» iznad pozamašna trbuha. Naš vjeroučitelj.

Ja sam samoborske vjere!
«Ja sam Pater Ambroz, fratar iz župe Svetoga Duha, tu pokraj vaše škole. Bit ću vaš kateheta. Sad ćemo se, djevojčice moje, najprije upoznati, a onda ću vam u tijeku nastave otkrivati istine naše vjere. Ponajprije da čujem od vas kako se koja zove i koje ste vjere. Pa da počnemo...! Ajde ti!»

Paterovo pitanje bilo je upućeno meni, prvoj do njega u prvoj klupi. Prestrašena, ustala sam. Tako nas je upozorila učiteljica kad odgovaramo na pitanje.

Krunčica, djevojčica do mene, primila me za ruku i brzo šapnula da se ona rodila u Zagrebu i da je onda zagrebačke vjere.

«Zovem se Mira. Rodila sam se u Samoboru. Ja sam samoborske vjere.»
Licem mu je preletio smiješak, pogladio me po obrazu i rekao neka sjednem. Nijedna djevojčica nije se nasmijala, niti bilo što glasno primijetila.

U mojim zbunjenim očima lebdio je još uvijek njegov smiješak.

«E tu ćemo, kako vidim, morati još mnogo učiti! Ali, za sada idemo dalje. A ti, a ti...?», nizala su se pitanja tako do zadnjih klupa u svim redovima.

«Možda nisam, a vjerojatno nisam upamtio sva vaša imena, ali jedno sam saznao. Ima vas nekoliko čije ću odgovore još provjeriti. A sad ću vam objasniti da ste vi, koje slavite rođenje Isusovo dvadesetpetog prosinca, rimokatoličke vjere, a zašto rimokatoličke, reći ću vam na drugom satu vjeronauka. I još nešto. U blizini škole, tu preko puta, nalazi se crkva Svetog Duha. U nju ćemo ići nedjeljom na svetu misu. U njoj ćemo još bolje naučiti koje smo vjere.»
Tek na kraju sata moja je zbunjenost malo popustila. Shvatila sam da sam rekla glupost koje se sjećam još i danas.

Dan kada smo izmislili «Sqash»
Na drugom vjeronaučnom satu naučila sam zašto nisam «samoborske vjere» i zašto se pripadnost nekoj vjeri ne oderđuje prema gradu u kojem si se rodio.

Ali ima još nešto što pripada sjećanjima iz tih za mene naivnih vremena. Kako škola nije imala dvorišta u kojem bi se okupljali prije i poslije nastave, odlazile bismo na travnati brežuljak uz crkvicu Svetoga Duha. I poslije mise rado smo se igrale uz nju ako nismo bile u pratnji roditelja.

Jednom nam je vanjski, pobočni crkveni zid dobro došao jer se od njega dobro odbijala lopta koju smo bacile na njega i lovile je pri njezinu odbijanju ako nismo uza se imale suigračicu.
Zapravo, prema danjašnim saznanjima, igrale smo neku vrstu «squasha», i ne znajući da brojenjem koliko puta smo loptu uhvatile nakon što se odbila od zida, igramo neku vrstu utakmice sa zidom. Tada je bilo tako!

Crkva Svetoga Duha bila je tada skromna građevina čiju povijest nisam poznavala. Znala sam da je na slobodnom prostoru oko nje velik travnati okoliš za igranje, da je brežuljak na kojem se nalazi crkvica «naš» i da se sva djeca iz susjedstva rado na njemu igraju.

Spoznaja da je crkva Svetoga Duha dio moje prošlosti, da mi je moj kateheta iz samostana Svetoga Duha uz nju otkrio korijene moje «samoborske» vjere, ponukala me da malo istražim njezinu povijest.

Drevna prošlost moje crkvice
Kako navodi autor knjige «Povijest grada Zagreba», prvi spomen ove crkve imamo iz godine 1492. Tada je Kaptol po nalogu hrvatskog bana Ivana Korvina uveo kapelicu Svetoga Duha u posjed četiriju selišta na Črnomercu.

Vjerojatno je bila drvena. Dva stoljeća kasnije umjesto drvene podignuta je zidana crkva, nadsvođena, potaracana opekom, a uz kor i propovjedaonicu imala je i dva oltara – glavni i pobočni. Bila je posvećena, a «posvetilo crkve» slavilo se najprije u nedjelju poslije presvetog Trojstva, a kasnije su se proštenja obavljala na Uskrsni ili Duhovski ponedjeljak. Na njih su dolazile procesije iz susjednih župa iz Vrapča, Stenjevca i Šestina.

I to zidano zdanje crkvice Svetoga Duha nije preživjelo. Po odredbi kralja Franje vojska je u njoj skladištila barut i 1810. godine udarom munje ona je eksplozijom uništena do temelja.

Nova je podignuta 1832. godine novčanim donacijama, nazovemo li danjašnim jezikom priloge zagrebačkih građana i seljaka iz okolice. Kasnije su uz glavnu crkvu dograđene dvije kapelice sa svake strane i sakristija.

Tek 1893. godine ona je obnovljena, obogaćena kipovima i slikama tadašnjih poznatih majstora, a oslikani su joj zidovi i strop.

U samoj crkvi Svetoga Duha bila je grobnica bratovštine. U njoj su se kao i na groblju oko crkvice pokapali uz redovnike i građani gornje Ilice, susjednih ulica zapadnoga dijela grada Zagreba kao i seljaci iz obližnjih sela Črnomerca, Fraterščice i Gornje Kustošije.

Tu nekadašnju crkvicu Svetoga Duha uklopila je posve u svoje zdanje novosagrađena crkva sv. Antuna. Ona sada dominira tim brijegom, građevinski je usklađena s okolišem i prilagođena je zahtjevima modernog vremena.

Nema više za učenike susjedne škole loptanja uz kapelicu i o njezine zidove, a vjerujem da više nema učenica i učenika koji ne znaju da su umjesto «zagrebačke» ili «samoborske» – rimokatoličke vjere.

Hvala mojem prvom kateheti!

 


1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s