Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Duhovnost
 
OBRAĆENJE SVETOGA FRANJE

Piše: David Torkington
 
TROSMJERJE FRANJEVAČKOG ŽIVOTA;
PUSTINJAČKI, ILI SAMOTNJAČKI ŽIVOT; ŽIVOT U ZAJEDNICI I APOSTOLSKI ŽIVOT

Ovih godina franjevci diljem svijeta slave osamstotu godišnjicu obraćenja svetoga Franje, napose o njegovu blagdanu, 4. listopada. Gotovo je nemoguće preuveličati važnost toga događaja, jer je sveti Franjo u središte kršćanske duhovnosti vratio Kristovo čovještvo.

KRISTOVO ČOVJEŠTVO

Prvi su kršćani u Kristu gledali svoga brata te ih je upravo njegova bratska ljubav, odnosno Duh Sveti, povezivala u bratstvo za koje je sam Isus molio na Posljednjoj večeri. Zahvaljujući tome, bili su kadri svjedočanstvom vlastita života pokazati kako bratstvo među ljudima nije tek nedostižni san, već stvarna mogućnost, za sve koji su spremni Isusa prihvatiti za brata, dopuštajući njegovoj bratskoj ljubavi neka ih poveže u jednu obitelj.

Kada je, tri stoljeća kasnije, svećenik po imenu Arije izjavio kako je Isus običan čovjek, Crkva je sastavila krilaticu “Krist je Bog”, kako bi obranila istinu vjere te ju je ponavljala toliko uporno pa su – kada je napokon izvojevana pobjeda – riječi Krist i Bog bile gotovo neodjeljive u glavama ljudi. Došlo je do neke vrste psihološkoga Uzašašća, pri čemu se doimalo kako se Krist vratio na nebo te se ondje sjedinio s Bogom Ocem na način koji je pojmove Boga i Krista učinio gotovo nedjeljivima. Izvucite zubac iz kotača bicikla, promotrite kakav to učinak ima na žbice, i vidjet ćete kako je život kršćanske zajednice bio uvelike narušen, izgubivši Krista iz svojega središta. Uslijedila je neka vrsta individualizma, posve nesvojstvena izvornoj Crkvi, kakvu je Krist utemeljio.

CRKVA PRIJE FRANJE

Daleko prije Franjina rođenja, Crkva, koja se nekoć doimala poput topla i sveobuhvatna kruga ljubavi, s Kristom u središtu, stala je više nalikovati na krutu piramidu, s Bogom Ocem na vrhu, a grješnim čovjekom u podnožju. Činilo se kako je njezine strme strane moguće osvojiti golemim ljudskim naporima – dakako, uz milosne darove s vrha – ili pak uz pomoć drugih, nešto svetijih duša, koje su taj vrh već osvojile. Razumije se kako uopćavam, kako bih vam ocrtao samo dio stanja stvari što će ga Franjo preoblikovati.

Manje od stotinu godina prije njegova rođenja, čitava je Europa bila potaknuta poći i osvojiti sveta mjesta iz ruku “nevjernika”, gdje su se ona već stoljećima nalazila. Ohrabreni od Crkve, ljudi iz najrazličitijih životnih stališa uputili su se prema Istoku. Vladari i podanici, vojnici i trubaduri, prelati i svećenici – čitava je Europa bila dovedena do samoga vrhunca oduševljenja, što ga je tisuću godina kasnije teško zamisliti. U vrijeme kada je Franjo odrastao, kućna ognjišta, taverne, tržnice, kao i dvorišta plemićkih palača, bili su mjesta gdje su se prenosile priče o mjestima što ih je Spasitelj posvetio. Trubaduri su se vraćali s Istoka s novim glazbalima, kao i novim pjesmama – ne više samo o romantičnoj ljubavi i djelima plemenitih vitezova, već i o nebeskoj ljubavi Božjoj, kao i mjestima na kojima je dotakla čovjekov svijet. Nije niti čudo što je jedna od najvećih želja svetoga Franje bila poći u Svetu zemlju. Ne čudi, nadalje, niti što je – vrativši se – želio u srcima svih ljudi zapaliti nešto od ognja što je u njemu gorio ljubavlju prema Gospodaru sviju, koji je, toga prvoga Božića, odabrao doći među nas kao bespomoćno djetešce. Radi toga je za sebe i svoje sugrađane izgradio jasle u brdima Greccija, visoko iznad doline Rietija te pozvao sve neka mu se pridruže u proslavi Spasiteljeva rođenja, koja će im se zauvijek urezati u sjećanje. Od toga su se vremena jaslice uselile u svaki kršćanski dom, simbolizirajući tako ponovno rađanje Kristova čovještva u središtu kršćanske duhovnosti, zahvaljujući nadahnutu geniju Asiškoga Siromaška.

FRANJIN DOPRINOS

No, to nije bio kraj velike Franjine vizije, već naprotiv tek početak jedinstvene i sveobuhvatne vizije, dublje no ikada prije ili poslije. Vidite, bio je za divljen nadasve potresnom činjenicom kako je remek-djelo Božjega stvaranja, Kralj, za kojega i u kojemu je sve stvoreno, slobodno odabrao postati bespomoćno dijete, kako bi na taj način postao brat svim ljudima - Brat Isus, kako ga je običavao nazivati. Ako je sav svijet stvoren u bratu Isusu, onda se podrazumijeva kako je čitav svijet bratstvo. Grčki je filozof Platon rekao kako je svijet tamnica, a ljudi u njemu tek zatvorenici. Engleski je dramatičar Shakespeare rekao kako je svijet pozornica, a ljudi tek glumci, svatko sa svojom ulogom. Predsjednik Nixon je rekao kako je svijet tržište, a ljudi kupci i prodavači. No, za Franju Asiškoga, sav je svijet bratstvo, a svi na njemu međusobno braća i sestre: ne samo brat Franjo i sestra Klara, već brat vuk i sestrica ovčica, brat oganj i sestrica voda, jer je za Siromaška sve stvoreno zapravo bratstvo sa zajedničkim Ocem, punim ljubavi, u čijemu smo zagrljaju svi od samoga početka i začeti.

No, ni tu nije kraj Franjinoj viziji. On nije bio tek romantični sanjar, već i nadasve praktični realist. Franjo i njegovi sljedbenici nisu željeli samo ljude nadahnuti vizijom bratstva u koje su rođeni, već i bratske ljubavi, zahvaljujući kojoj mogu zajedno živjeti u miru i slozi. Način na koji je odlučio to postići iznjedrio je nadasve revolucionaran oblik redovničkoga života, kakav dotada nije bio poznat. Redovnički život koji je prethodio Franji bilo je monaštvo. Svi drugi pokreti, poput regularnih kanonika, koji su bili izrasli iz monaškoga života, ili su se pak na njemu temeljili, nikada se nisu temeljili na evanđeoskome načinu življenja. Bilo da su slijedili Benediktovo, Bazilijevo, ili pak Augustinovo pravilo, izvore su svojega načina življenja nalazili u onome prvih kršćana neposredno nakon Uskrsnuća, opisanom u Djelima apostolskim. Monaštvo je smatrano razvijenim oblikom takva načina življenja te se svaka monaška reforma redovito okretala k prvoj kršćanskoj zajednici, kako bi ponovno otkrila načela na kojima se temeljio njezin način života te na kojima se uvijek trebala obnavljati. Iako Franjo nije bio nikakav veliki teolog niti intelektualac, kada je shvatio kako ga Bog poziva da pođe u gradove i sela, na trgove, ulice, i crkve, noseći poruku Evanđelja, znao je kako za njega i njegove sljedbenike postoji samo jedan način života. Bio je to onaj kakvim su Isus i njegovi učenici živjeli prije Uskrsnuća.

Tu je, dakle, pustinjački, ili samotnjački život; život u zajednici i apostolski život. Sva su tri međusobno tako blisko povezana te ne može biti vjerodostojna franjevačkog života ako bilo koji od tih elemenata trajno nedostaje. To je način života što ga je Franjo odabrao za sebe i svoje sljedbenike, kao duhovnu strukturu koja će im omogućiti živjeti život trajnoga pokajanja, odnosno, obraćenja srca. To trajno obraćenje srca tako će ih otvoriti bratskoj ljubavi Božjoj, Duhu Svetome, te će biti povezani u bratstvo obilježeno ljubavlju i brigom, čime će svoju poruku prenositi svijetu prije no što uopće i otvore usta. Zbog toga je sveti Franjo htio da njegovo Pravilo naglašava kako je istinski vrhovni poglavar njegova reda Duh Sveti. Prva su se braća predstavljala kao Asiški pokornici, čije je prvo djelo bilo vršiti pokoru, koju su onda propovijedali drugima. Jedino su tako mogli biti savršeno jedno te na taj način utjelovljivati molitvu što ju je Isus izrekao na Posljednjoj večeri, kako bi u svijetu predstavljali znak bratstva što su ga željeli protegnuti na sve.


 


1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s