Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Oaza duha
 
NEUVELI LOTOS

Piše: Ljudevit Maračić
 
... ILI ZAHVALNOST NA DULJI ROK

U ranu jesen običava se u našim crkvenim zajednicama, javno ili manje svečano, organizirati čin zahvale, pa naši oltari nalikuju na izložbu ratarskih plodova, što u urbanim sredinama izaziva pažnju ne samo znatiželjne djece. Kao djetetu koje je rano otkinuto iz seoske sredine i mene, priznajem, očarava takva scenografija. Pogotovo ako istinski vodi k onomu radi čega je sve to priređeno, a to je k zahvaljivanju. Jer, zahvalnost i pšenica samo na dobrom tlu rastu, kaže slovačka dugostoljetna mudrost.

A čovjek tako lako i rado zaboravlja ovu lijepu vrlinu i krepost. Netko će zahvalnost nazvati običajem, ali mi se čini da je to zapravo više obveza, jer čak i kokica kad pije vodu, na nebo pogleda, reče netko zgodno. Običaj ili obveza, vrlina ili krepost, ipak vrlo rijetka pojava u svakidašnjem kontaktu s ljudima, ali i s Bogom. Priča tako jedna ruska legenda da je vrhovni vladar svih stvari najavio veliku gozbu na svojem dvoru. Pozvane su sve kreposti, odazvale su se mnoge, i one malene i uglednije. Došla je pravda s vagom u ruci, vjera ogrnuta svečanim plaštem, jakost u bogatom oklopu, strpljivost, umjerenost i tako redom. Kreposti su se pozabavile uzajamno, kao dobro poznate prijateljice. No, u jednom je trenu vrhovni gospodar opazio da se dvije promatraju kao da se nisu nikad susrele. Da rastopi tu hladnoću, uzme prvu za ruku te je predstavi drugoj: dobrostivost, reče i pokuša je približiti drugoj koju također oslovi: zahvalnost. Obje kreposti ostadoše zbunjene jer su se, poručuje jasno ova poučna legenda, valjda prvi put od stvaranja svijeta našle zajedno.

Nedavno me do suza ganuo događaj koji sam pročitao u jednoj knjizi. Istinit ili izmišljen, svejedno, vrijedi da ga i drugi upoznaju:

U draguljarnici je vlasnik sjedio i rastreseno gledao van kroz izlog svojega elegantnog dućana. Neka djevojčica, sedam ili osam joj godina, pred izlogom stoji i oči joj se zacaklile dok promatra izložene predmete. Pomalo neodlučna koraka, uđe i vlasniku prstom pokaže u ogrlicu svjetlo-plave boje. “To je za moju sestru. Možete li mi to lijepo zamotati?”

Vlasnik pomalo u nevjeri pogleda djevojčicu i upita: “A koliko ti novca imaš?” Bez ustručavanja curica, onako napeta na vršcima svojih nogu, istrese na stol iz limenke sve što je imala unutra. Bila je tu i pokoja novčanica nemale vrijednosti, uglavnom sitniš, poneka školjkica i neke sličice. “Bit će dosta?”, upita zabrinuto. “Želim odnijeti dar svojoj starijoj sestri. Znate, otkad nam je pred malo vremena umrla mama, nije me nikad ostavila samu. Danas joj je rođendan i uvjerena sam da će joj se dar svidjeti. Ogrlica ima istu boju kao i njezine oči.”

Vlasnik okrene lice da mu se ne zapazi suza, potom ode po ukrasni papir i omota dar. “Bit će dosta. Uzmi ga, i pažljivo nosi!” Curica izleti, od uzbuđenja jedva izgovorivši riječ zahvale.

Nakon malo vremena uđe u draguljarnicu petnaestogodišnja plavokosa djevojka svjetloplavih očiju i pred vlasnika stavi paketić koji je s tolikom brigom malo prije ovaj bio pripremio. “Ova ogrlica je kupljena ovdje?”, upita. Kada vlasnik glavom potvrdi, upita djevojka zabrinuto: “A koliko je stajala?” Vlasnik hladno odgovori: “Cijene su izložene vani, ali koliko će netko uplatiti, ostaje stvar povjerenja između mene i kupca.” Djevojka je inzistirala: “Ali moja je sestra imala samo sitniš. Nije mogla isplatiti tako lijepi ukras.”

Vlasnik uzme ogrlicu, pažljivo vrati u kutiju i ponovno lijepo omota te vrati djevojci: “Sestra je sve platila. Platila je najvišom cijenom kojom se nešto može platiti. Dala je sve što je imala.”

A da ovaj događaj, istinit ili izmišljen, opet je svejedno, nije osamljeni primjer zahvalnosti koja se sve više zaboravlja, potvrđuje tekst jedne molitve koju je neki dvanaestogodišnji dječak, na poziv svoje vjeroučiteljice napisao i predao ocu da je nosi u novčaniku: “Dragi tata, napisao sam jednu molitvu za tebe. Moraš je stalno nositi sa sobom i tako ćeš me osjećati blizu: ‘Zahvaljujem ti, Bože, što sam zaklonjen od kiše. Zahvaljujem ti, Bože, za Sunce i Mjesec, jer bih mogao biti slijep. Zahvaljujem ti, Bože, za riječi koje mi govoriš, jer bih mogao biti gluh. Zahvaljujem ti, Bože, za svojeg oca i svoju mamu, jer bih mogao biti sam. Zahvaljujem ti, Bože, što sam još u životu, jer bih mogao biti mrtav.’ Čitaj ovu molitvu, dragi tata, kad budeš žalostan i kad ti ponestane hrabrosti da s nama ideš naprijed.”

Kada nas ovih dana plodovi zemlje podsjete na zahvalnost, ne zaboravimo da nije dovoljno to činiti samo jednom, već da valja stalno zahvaljivati, jer je zahvalnost lotos čiji cvjetovi brzo uvenu, kako kaže istočnjačka mudrost.

 


1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s