Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Priča
 
DJEVOJČICA BEZ RODITELJA
Piše: Augustin Kordić
 
“Poštovani pater, kako ja mogu gledajući u malu L. vjerovati da je to Božji plan? Netko ipak živi bez ljubavi i zaštite bližnjih. A Bog je negdje daleko. Oprostite mi, jako me zbunjuje naš Bog.”

Poruku sam dobio od jedne gospođe još u studenom 2005. godine, čuvao sam je u mobitelu do rujna 2006. a onda je prepisah na papir. No, ova poruka mi je stalno pred očima. Ovo je samo vrlo, vrlo skromni pokušaj odgovora gospođi, i ne samo njoj. Svjestan sam nemoći čovjeka da odgovori na tako teška pitanja. Pred tim pitanjima zanijemio je i Job u Svetom pismu.

Tko je kriv?

A riječ je o jednoj dobroj i dragoj djevojčici iz Zagreba, koja je ostala bez majke, u veljači 2005., i bez oca, u studenom iste godine. O Bože, tko bi mogao izreći tugu i žalost ove djevojčice! Sada ona živi s djedom i bakom, a desna joj je ruka njezina teta. No, koliko je djevojčica i dječaka ostalo u vrijeme Domovinskog rata bez svojih roditelja?! Jako mnogo. Pa u Ruandi za vrijeme rata 1994. godine? A kada bi samo ove nevolje bile u ovom našem svijetu!? Nevolja ima napretek: bolesti, siromaštvo, razne nepravde, izrabljivanja, ratovi i ubijanja, tsunami, potresi, poplave, vulkani, glad, pedofilija, pobačaj, eutanazija … Ima nevolja za koje je čovjek sâm kriv, ali ima i onih za koje, izgleda, on nije kriv.

Kako bi bilo da Bog nije uvijek svemoguć! Onda čovjek ne bi došao u napast da ga optuži za nevolje, zla i patnje ljudi u svijetu. Nažalost, moram priznati da mi je ponekad blizak onaj ateist koji reče da on odbacuje vjeru u Boga jer ga ne želi optužiti za tolika zla u svijetu. Više književnika procesuiralo je u svojim djelima Boga i osudilo ga.

 

Bog koji zbunjuje

Doista Bog čovjeka zbunjuje. S jedne strane čovjek ima razloga da slavi i hvali Boga radi svega stvorenoga. To čine ona tri mladića u knjizi Danijelovoj: “Sva djela Gospodnja, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!” To čini sv. Franjo Asiški u “Pohvalama stvorova”, u kojima naziva sva stvorenja svojom braćom i sestrama: “Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima svojim!” To čini astrofizičar našeg vremena Arnold Benz: “Svemir hvali veličinu Božju … Atomske jezgre, okružene oblacima elektrona u odnosu prema Zemlji tako su malene kao ona u usporedbi s cijelim svemirom. Svi oni objavljuju njegovu mudrost.” Čovjek se divi Božjoj veličini i mudrosti: od kvarkova i spinova u atomu, preko biljnoga i životinjskog svijeta, preko jednoga malog cvijeta, do planeta i zvijezda, do galaksija, jata galaksija i cijelog svemira. A najveće Božje djelo svakako je čovjek, koji je stvoren na njegovu sliku. A onda “gaf”: bolest, smrt roditelja kao u našem slučaju, patnja nevinih ljudi - posebno djece, nepravde, ratovi, tsunamiji, itd.

Bog ovim “ispadima” čovjeka zbunjuje. Čovjek još razumije zla za koja je sâm kriv, ali što je s onim zlima za koja čovjek, izgleda, nije kriv? Je li to razlog da čovjek zaniječe Boga? Za neke očito jest. Za one koji vjeruju u Boga to nije razlog za nijekanje Boga te oni zajedno s Jobom mogu reći: “Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači. (37, 23) Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao?” (38, 2) Zato zadivljuju Jobove riječi: “On me ubiti može: nade druge nemam”. (13, 15)

Moj odgovor

Bog drugačije rješava probleme zla i nevolja u svijetu, nego bi to čovjek htio. Ne svojom svemoći, nego svojom nemoći. Kad se čovjek po grijehu vrlo pogibeljno i rizično udaljio od Boga, što ga je moglo stajati vječne smrti, Bog postaje čovjekom u svom Sinu Isusu Kristu, utjelovljuje se, približava se čovjeku i nudi mu pomoć. Neki prihvaćaju tu pomoć, a drugi toga utjelovljenog Boga usmrćuje razapinjući ga na križ. A upravo ta ljubav i smrt Sina Božjega na križu vratila je čovjeku život, pobijedila je njegovu vječnu smrt. Bog želi riješiti i rješava zlo u svijetu ne svojom svemoći nego svojom nemoći zaogrnutom ljubavlju. Isus kaže: “Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje.” (Iv 15, 13) I on je položio svoj život ne samo za prijatelje nego i za neprijatelje. Pavao apostol, naime, piše, da je Isus Krist umro za nas bezbožnike (Rim 5, 6). Ivan apostol donosi nešto što bi trebalo postati pravilo za kršćane, i ne samo kršćane: “Po tomu smo spoznali ljubav što je on (Krist) za nas dao svoj život. Tako i mi moramo dati svoj život za svoju braću”. (1 Iv 3, 16) Vrlo su značajne ove Ivanove riječi: “I mi moramo dati svoj život za svoju braću.” A dati svoj život za brata ne znači samo proliti za njega svoju krv, nego i pomagati mu u njegovim potrebama. Tek što je Ivan ovo napisao, odmah dodaje: “Tko god posjeduje zemaljska dobra i vidi svoga brata u nevolji i od njega zatvori svoje srce – kako će ljubav Božja ostati u njemu?” (1 Iv 3, 17) Bog, dakle, ne rješava probleme zla, patnje i nevolja u ovom svijetu svojom svemoći, nego svojom nemoći, odnosno ljubavlju. I želi da ga u tome kršćani nasljeduju, da idu istim putem. To više što čovjek nije svemoćan nego vrlo ograničen i nemoćan. Znači da kršćani, pa i svi ljudi, trebaju pomagati onima koji su potrebni i duhovne i materijalne pomoći, da bi mogli živjeti što dostojnije čovjeka. A kršćani, i ne samo oni, pozvani su povrh toga, da daju svoj život za drugoga, kao što su to, na primjer, činili branitelji u Domovinskom ratu davši svoj život za domovinu, kao što to mnoge majke čine za svoju djecu.

Ispovijest

A sada moja ispovijest. Za vrijeme teške i opake bolesti majke spomenute djevojčice mnogo sam razmišljao o budućnosti te djevojčice. Molio sam se Bogu zajedno s članovima svetoduškog bratstva FSR-a u Zagrebu, kojem je ova majka pripadala, da je ozdravi i vrati njezinoj kćerkici, koja joj je itekako bila potrebna. No, bolest je uzimala sve više maha. Onda sam dobrom Bogu sramežljivo ponudio svoj život za ozdravljenje ove majke. Kažem sramežljivo, jer sam tražio od Boga neki znak, da on to doista od mene i želi. Kako bi on izveo ozdravljenje ove majke i kako bi oživotvorio moju ponudu, to sam prepustio njemu. No željenog znaka nije bilo, pa je izostala i moja konačna ponuda života za ozdravljenje majke. Bit će da mi dobri Bog nije dao nikakvog znaka, jer je vidio da moja nakana u tom pogledu stoji na krhkim i slabašnim nogama. Postalo mi je jasno da se za ovakav čin traži mnogo više vjere, povjerenja u Boga, svetosti i hrabrosti, da sam još nezreo za pravu bratsku ljubav, za davanje života za braću ljude. O Bože, smiluj se meni grješniku!

Draga djevojčice! Evo iznesoh ti svoju slabu vjeru u Boga. Nemoj se, molim te, sablazniti! Oprosti mi što nisam imao snagu vjere, koja bi možda tvoju majku zadržala u životu! Ipak, molit ću se za tebe, da u svom životu ostvariš ono što su tvoja majka i otac od tebe željeli: da budeš dobra i plemenita, da živiš od vjere u Boga i u Isusa Krista! Bog te blagoslovio!

 


1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s