Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Duhovnost
 
NASTANITE SE U MENI

Piše: David Torkington
 
Nema boljega načina priprave za Božić od nastojanja provođenja “mini” duhovnih vježbi, kako bismo Krista mogli potpunije primiti u srce...

Pred gotovo 25 godina proveo sam Božić s jednom obitelji koja je imala sina što su ga svi obožavali. No, tog je Božića bilo prisutno još jedno dijete: djevojčica, što ju je obitelj već bila napola usvojila. Boravila bi s njima vikendima, kao i većim dijelom školskih praznika. Djevojčica je isprva bila zbunjena te nemalo razočarana, otvorivši svoj božićni poklon ispod bora: u njemu je bila samo gomila papira. Potom su joj objasnili kako su to dokumenti za njezino posvojenje. Od toga je trenutka postala punopravnim članom obitelji. Na kraju praznika, nije se više morala vratiti u sirotište; štoviše, više se nikada nije morala ondje vratiti. Niz lice su joj pojurile suze radosnice, dok je potrčala u dugi i topli zagrljaj svome novome ocu. On joj je kazao kako sa sinom, koji je bio njihov vlastiti, nisu imali izbora: prihvatili su ga i voljeli kakav je bio, no, ona je naprotiv bila vrlo posebna, jer su je odabrali slobodnim izborom. Kakva li ljepšega poklona od vlastita doma, doma u kojemu vlada ljubav koja sve okružuje i podupire, ma što bilo. Upravo to svi želimo ponad svega ostaloga. Kada bi nam takav dom mogao biti zauvijek zajamčen, bio bi posve blizu raja na zemlji. Upravo je to dar što ga je Isus svakome darovao prvoga Božića. On je sam objasnio kako nas je njegov Otac odlučio posvojiti u svoju obitelj, kako više nikada ne bismo bili siročad – niti u ovome životu, niti u idućemu. Bismo li mogli, makar i u snu, zamisliti ljepši božićni dar?

Bog kao Otac

Bog se u Starome zavjetu naziva Ocem točno trinaest puta. Svaki put kada je upotrijebljena riječ Otac, ona je zapravo istoznačnica riječi Stvoritelj. Drugim riječima, Bog je shvaćen kao Otac jer je stvorio svijet i sve u njemu. Na isti način možemo kazati kako je Michelangelo otac svoje skulpture Davida, budući da ju je on načinio, a Hipokrat “otac medicine”, jer ju je prvi oblikovao u znanost. No, Isus je, došavši, odabrao jednu drugu riječ kojom je opisao Božje očinstvo, zahvaljujući kojoj on više nije tek daleki Stvoritelj. To je aramejska riječ Abba, koja znači tata. Vidite, riječ otac može biti višeznačna, no riječ tata znači samo jedno: tko je tata? Onaj koji svojoj djeci daruje život. Kada se Isus stao na taj način izražavati o Bogu, bio je to pravi šok za njegove suvremenike: služiti se tako prisnim nadimkom za Svemogućega Stvoritelja, pred kojim valja pasti ničice. Isus se nije poslužio riječju tata (Abba) kako bi opisao samo svoj odnos s Bogom, već i kako bi opisao odnos koji Bog želi da imamo s Isusom, a po njemu i sa samim Ocem. Radi toga se, kada nas je naučio najveću od svih molitava, nije poslužio riječima Oče naš, već Tata (Abba) naš.

Bog kao “tata”

Nisu samo stari Židovi bili šokirani kada im je Isus rekao neka Boga nazivaju tatom, već je to slučaj i sa svim ostalima, uključujući i nas same. Većini bi nam bilo vrlo teško, ako ne i nemoguće, moliti: “Tata naš, koji jesi na nebesima”, iako je to upravo ono čemu nas je Isus poučio. Ta aramejska riječ Abba zapravo sažima srž evanđeoske poruke, više no bilo koja druga riječ uporabljena u Novome zavjetu. Razlog što ga je sam Isus naveo za svoj ulazak u naš svijet jest: “Da život imaju, u izobilju da ga imaju”. To je život što ga je sam primio od Oca te što ga je i nama darovao. To je isti onaj život po kojemu je on začet u utrobi Marijinoj, kojim je rođen prvoga Božića te koji ga je sve više ispunjao, dok je “rastao u mudrosti i razumijevanju”. Iskustvo Očeva života u sebi činilo je da se Isus osjeća ljubljenim; bio je to izvor njegove jedinstvene unutarnje sigurnosti, koji mu je davao pomoć i snagu potrebnu za vršenje volje Očeve uvijek i svagda. Radi toga je želio da svi prime i iskuse ono što je i sam iskusio, kako bi svi uživali duboku unutarnju sigurnost koja ga je obuzimala te primili pomoć i snagu činiti za druge ono što je on činio i još uvijek čini. Upravo je radi toga došao prvoga Božića te stoga nema bolje priprave za Božić od nastojanja provođenja “mini” duhovnih vježbi, koje će nam pomoći Krista potpunije primiti u srce, u znak priprave za najpoularniji i najobljubljeniji blagdan u kršćanskome kalendaru.

Odvojiti vrijeme

To se može dogoditi jedino ako slobodno odlučimo svakoga dana do Božića odvojiti prostor i vrijeme u kojima ćemo omogućiti Božjoj očinskoj ljubavi sve potpunije prodiranje u nas, sve dok ne iskusimo kako je obuzela svaki dio našega bića. Ljubav se ne može nikome nametnuti, a to vrijedi i za Božju ljubav. Stoga, ako ne budemo odvojili vrijeme kako bismo se otvorili njezinu primanju, ona neće moći ući u nas. Te će nam male duhovne vježbe tako pružiti prigodu upoznati Oca sve bliskije i uzljubiti ga, sve dok ne upoznamo i iskusimo ljubav za koju sveti Pavao kaže kako “nadilazi svaku spoznaju”. Kada se to dogodi, osobno ćemo iskusiti kako je Otac koji nas je stvorio zapravo savršeni tata pun ljubavi, za kojim smo oduvijek čeznuli. Ne želim vas pritom potaknuti da napustite posao ili kuću i odete u najbliži samostan ili dom za duhovne vježbe, već nešto daleko jednostavnije: za vrijeme Došašća povucite se iz svoje svakodnevice svakoga dana na svega deset do petnaest minuta, kako biste se Bogu obratili u molitvi. Vidite, nema bolje priprave za Božić od obraćanja i otvaranja Bogu u molitvi. Tako će vas on postupno ispunjati istim onim Duhom Svetim kojim je Isus začet u Marijinoj utrobi, a potom rođen u Betlehemu. Tada ćete na Božić zajedno sa svetim Bernardom moći kazati: “Danas se Krist ponovno rodio”, jer će se ponovno roditi u vama toga dana, kao i svakoga drugoga dana, kada ga odlučite primiti.

Novi dom

Božji je plan od samoga početka bio ne samo ući u naš svijet ulazeći u ljudsko tijelo Isusovo o prvome Božiću, već po njemu ući u sve one koji ga slobodno odluče primiti svakoga dana. Njegov je plan oduvijek bio da naša tijela budu jedino mjesto na kojemu će se trajno nastaniti ovdje na zemlji: “Nastanite se u meni i ja ću se nastaniti u vama.” Jednom kada se nastani u vama, njegova će se ljubav postupno proširiti po svakome dijelu našega bića (ukoliko je sami ne zapriječimo), sve dok jednoga dana ne budemo mogli zajedno sa svetim Pavlom reći: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist”. Kada Krist živi u nama i mi u njemu, bit ćemo njegova braća i sestre sa zajedničkim Ocem, koji nas je od samoga početka posvojio. Molitva je samo uvriježena riječ za opisivanje načina na koji se obraćamo i otvaramo primanju ljubavi Očeve. Upravo je ta ljubav rodila našega brata Isusa, čiji ćemo rođendan ovoga Božića najljepše proslaviti poduzimajući sve što je u našoj moći kako bismo mu omogućili trajno se nastaniti u našim srcima.

 


1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s