Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Izazovi
 
SIROMASI

Piše: Sanja Doležal
 
KUBANSKA NASMIJANA ŠTALICA

Danas s vama želim razgovarati o siromaštvu. Siromaštvu, ali ne onom primarnom kada ljudi gladuju, nego onome mnogo težem, o duhovnom. Na to me potaknuo moj nedavni posjet jednoj predivnoj, dalekoj i meni potpuno nepoznatoj zemlji, Kubi.

Možda će se neki začuditi zašto sam se odlučila od svih putovanja u razne egzotične i bogate zemlje baš za Kubu? Imala sam sreću da sam zahvaljujući svojoj profesiji pjevačice zaista puno proputovala. Vidjela sam Australiju, dio Amerike, skoro čitavu Europu, veliki dio bivšeg SSSR-a. Pa zašto baš Kuba?

Po preporuci nekih prijatelja, koji su tvrdili da je sve što sam vidjela neusporedivo s tom predivnom zemljom.

Odluka je pala, suprugov okrugli rođendan, a i činjenica da Kubu u skorije vrijeme vjerojatno očekuju značajne promjene, ostvarile su moju želju da otputujemo.

Osim što je Kuba, kao najveći otok Kariba, zaista predivna po prirodnim ljepotama, osim činjenice da nas je dočekalo 34 stupnja C, i more toplo, osim prekrasne arhitekture u Havani, Trinidadu, Saintfuegosu, moram vam ispričati kako me neimaština ljudi posramila i sjetila pravog siromaštva.

Tu dolazim konačno na ono što vam želim reći. Ne želim favorizirati društveno uređenje i sistem koji vlada na Kubi, svi smo svjesni koliko je boli i zla nanio komunizam u zemljama u kojima je tako čvrsto zavladao. A ako je netko otok u tom sistemu, sam, izoliran od svih, onda je to upravo Kuba.

Upoznavši gradove, život na Kubi, pričajući s Kubancima, vidjela sam ono što kod nas nisam nikada vidjela. Naime, ipak sam malo mlađa od generacije koja je nakon II. svjetskog rata dobivala mlijeko u prahu, banane i ostalu pomoć. Sjećam se redukcija struje, sjećam se benzina na par-nepar, ali sjećam se i da smo uvijek mogli kupiti ono osnovno za život.

Na Kubi pak, nema dućana. Doslovno. Nema supermarketa, neonskih reklama. Uopće svjetla koja bi noću raskošno obasjavala gradove. Mrak! Ako trebaš šampon, postoji jedan jedini u nekakvom hangaru, ljudi te često na ulici zaustavljaju i pitaju imaš li šampon ili kemijsku olovku, djeca se vesele bombonima i žvakaćim gumama.

Pa ipak... širom otvorena vrata njihovih domova, život u obiteljima, druženje sa susjedima u ulici, radost djece zbog pravoga tropskog pljuska na kojem se dobro istuširaju, sve me to natjeralo da se zapitam neke stvari. Trebam li zaista izbor od stotinjak različitih vrsta šampona, regeneratora i svega ostaloga za svoju kosu. Moja je baka prala kosu sapunom, pa ipak ne pamtim da sam ikada vidjela ljepšu kosu. Što me to natjeralo da ugrađujem najmoderniji alarm u svoj dom, bih li pustila svoje da tumaraju sami gradom i vesele se ljetnom pljusku pokisli do gole kože. Kada je imati postalo važnije od biti? Kada smo prestali piti kavu sa susjedima, te spuštati rolete, kako nitko ne bi pogledao unutra?

Posramila sam se gledajući te divne i nasmijane, dobroćudne ljude, razmišljajući, Bože, kako se nevažnim i perifernim stvarima zamaram. Zahvaljujući tim ljudima, sjetila sam se da pravo siromaštvo nije u nedostatku stvari od kojih nam većina ipak nije nužna za život, nego je siromaštvo u duši, u nedostatku ljubavi prema bližnjima, u obijesti i bahatosti.

Daleko smo od onog siromaštva u kojem se rodilo Djetešce, daleko smo od štalice, slame, daleko smo od pravog bogatstva kojem se klanjaju mudraci i kraljevi. Zato molim ovoga Božića, sjetimo se i riješimo siromaštva koje nas zatvara i molimo za bogatstvo otvorene štalice i mudrost malenog djeteta.

Blagoslovljen i čestit Vam Božić želim od srca!

 


1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s