Ja sam Nikola. Volim svoje ime. Volim njegov zvuk. Volim razlog radi kojega ga nosim. Volim ono što znači. Volim ono što se po njemu prepoznaje.

Ipak mi je, u se vrime godišta, teško. Svi polude, svi se raspekmeze i o mom svetom imenjaku počnu klepetati nebuloze. Napravili su od njega lutkicu, automat, zabavljača, djetinjastu legendu. I svi misle da o njemu sve znaju. Jadni moj sveti Nikola!

A sveti Nikola, pravi sveti Nikola je bio čovjek predan ljubavi prema Bogu i bližnjemu, koji je znao trpjeti radi Krista i koji nije pristajao ni na kakav ortakluk s vragom. Pa ni kad ovoga nazivaju krampusom.

Svetog Nikolu volim zbog njegove opredijeljenosti za Krista i Crkvu. Zbog njegove skromnosti i odlučnosti. Volim ga jer je svetac svih kršćana. Volim ga jer je zaštitnik moga rodnoga mjesta. Jer sam kršten u crkvi njemu posvećenoj i jer u sjeni te crkve moji preci čekaju uskrsnuće tijela. Volim ga zbog lijepih uspomena. I zbog njegovog kipića koji čuvamo na posebnom mjestu u svojoj kući.

Jedan osamnaestogodišnjak je ispraćen molitvom za zaštitu svetoga Nikole. I on je kršten u crkvi svetoga Nikole. Otac mu se zvao Nikola, a dvadesetak godina kasnije će i svog sina nazvati Nikola. Stajao je u rovu tog jutra. Poslani su na neprijateljski bunker.

A onda je čuo riječi kojih se cijelo vrijeme pribojavao. Izabran je da krene prvi i pokuša osvojiti bunker. Znao je da to znači sigurnu smrt.

Polako je puzao prema bunkeru. Čudio se tišini. I svaki čas očekivao fijuk metka. Posljednja stvar koju će čuti u životu. Ali ništa se nije događalo. Osim mučne tišine.

Neometano je došao do bunkera. Primakao se vratima i utrčao unutra. A unutra nije bilo nikoga. Oni koje su smatrali neprijateljima pobjegli su pred onima koje su smatrali neprijateljima.

U bunkeru je ugledao neočekivani prizor. U jednom dijelu, na posebnoj, za to napravljenoj polici, stajao je mali kipić svetoga Nikole i pred njime upaljene dvije voštanice koje su još uvijek gorjele. I shvatio je da u bunkeru nisu bili neprijatelji, nego ljudi natjerani u rat poput njega koji su se, poput njega, molili Bogu za pomoć i svetom Nikoli za zagovor.

Uzeo je taj kipić svetoga Nikole i nosio ga uza se cijelo vrijeme rata. A kad se nakon dvije godine vratio doma, napravio je u svojoj kući policu na koju je postavio taj kip. Da njemu, njegovoj obitelji i svima koji naiđu svjedoči o besmislu zla i potrebi ljubavi prema Bogu i čovjeku.