Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Oaza duha
 
VRIJEME PROMJENA

Piše: Ljudevit Maračić
 
VUK DLAKU MIJENJA I ĆUD PONEKAD

Vuk dlaku mijenja, ćud nikada. Tako govorimo, tako valjda i mislimo. Obično vidimo i doživljavamo da se i ljudi teško mijenjaju. A vidimo da se i sami teško na to odlučujemo. Znači da smo ostarjeli, jer se za takve kaže da se ne mijenjaju. Psiholozi su čak odredili i gornju starosnu dob iznad koje da nema iznimke. A je li baš tako? Upravo ovo predbožićno vrijeme želi nam staviti pred oči i utisnuti u um da je kršćanin biće koje se stalno mora mijenjati, dakako, nabolje. Poziv Ivana Krstitelja odjekuje i danas: Promijenite se, obratite, nikada nije kasno!

Jeste li čuli za onu dražesnu priču o gubijskom vuku? Pripisuje se sv. Franji Asiškom. Je li istinita ili samo simbolična, nije za nas važno. Važnija je poruka da i vuk može ćud mijenjati, da nije beznadno izgubljeni slučaj. Za one kojima nije poznata fabula o gubijskom vuku, nakratko ćemo je prepričati: Dok je Franjo boravio u Gubbiju, pojavio se tamo neki veliki vuk, strašan i krvoločan, koji nije samo proždirao životinje, nego i ljude, posebno djecu. Ljudi su se bojali izlaziti iz kuća. Baš kad je Franjo bio tamo, dogodila se teška nesreća. Vuk je rastrgao novu žrtvu. Franjo nije mogao mirno to slušati, nego hrabro ode u susret vuku koji ga otvorenih ralja čekao. Kad mu se približi, Franjo nad njim učini znak presvetog križa i reče: “Brate vuče, ti činiš mnogo zla u ovim krajevima i učinio si mnoga zlodjela. Ja želim s tobom sklopiti savez mira između tebe i ovih ljudi, tako da im više ne nanosiš zla. Oni će ti oprostiti prošle uvrede i neće te progoniti, davat će ti i hranu, ali ti ne smiješ više nikoga dirnuti.” I kad je izrekao te riječi, vuk je pokretima repa i glave pokazao da shvaća i prihvaća savez. A kad je sveti Franjo pružio svoju ruku da primi njegovo obećanje, vuk je podigao svoju prednju šapu i pitomo je položio u Franjinu ruku. I priča završava kako se vuk do svoje smrti držao obećanja i saveza. Promijenio je i otada sigurno mnogo dlake, ali i svoju ćud.

Reći će netko da je to lijepa priča za djecu. Ali takvi baš moramo biti, ako želimo poslušati Učiteljev poziv: “Ne budite li poput djece, nećete ući u Kraljevstvo!” Zato poslušajmo još jednu bajku ili basnu, kako hoćete, ali s porukom koja vrijedi i za velike. To je opet priča o vuku koji ćud mijenja te time poručuje da nikada i nikome nije kasno poslušati poziv Ivana Krstitelja. Bio tako jednom neki vuk u blizini judejskoga gradića Betlehema. Bilo je tu mnogo ovaca i pastiri su imali puno posla da očuvaju svoja stada od grabežljive zvjerke. Vuk je iščekivao trenutak nepažnje ili pospanosti čuvara da ugrabi žrtvu.

Jedne neobične noći, nastavlja priča, čulo se mnogo čudnih zvukova a jarko svjetlo obasjalo je okolinu gdje su pastiri noćili. Čim se slegnuo odjek divnih napjeva kojima su s visa pastirima naviještali čudesni događaj, krenuli su prema špilji gdje im je kazano da leži novorođenče. “Koliko uzbuđenja zbog rođenja jednoga nemoćnog dječačića”, zaključi vuk. Onako, znatiželjan, a još više gladan, pođe kriomice i on za pastirima. Kad je opazio da ulaze u špilju, zaustavi se po strani u mraku da ga ne vide. Pastiri su djetetu iznosili neke darove, klanjali mu se i potom, zadovoljni i sretni odlazili. Kad su se razišli, majka i otac djeteta, valjda umorni od napornog dana, mirno zaspu oko djeteta. Kradomice, kao i uvijek, vuk se približi. Nitko nije zapazio da je u špilji, osim djeteta koje ga je milo gledalo. Vuk se prišuljao, misleći da se bliži trenutak koji je davno priželjkivao. Dijete nije pokazivalo znakove straha. “Pravi zalogajčić”, pomisli vuk. Topli dah iz njegovih ralja dopirao je već do djeteta koje nenadano pruži svoje nezaštićene ručice i blago pogladi vučju njušku. Nedoživljeno u životu vuka: Da ga netko pogladi! Potom čuje djetetove riječi: “Ja te volim!”

Dogodi se nešto nečuveno. Dlaka mu spadne s tijela i on se uspravi na dvije stražnje noge. Umjesto vuka pojavi se čovjek. Pravi čovjek, od krvi i mesa. Čovjek padne pred kolijevku i poljubi ručicu djeteta. Nakon nekog vremena, kad se pribrao, iziđe sretan iz špilje i uđe u Betlehem, budeći ljude: “Rođeno je božansko dijete koje nam može dati slobodu! Došao je Mesija! On će nas promijeniti!”

Tko će reći da je nemoguće promijeniti ćud? Druge mijenjamo ako ih volimo. A i sebe, ako volimo Boga i bližnjega. O tome nam govori i ovo predbožićno vrijeme, vrijeme promjena i obraćenja, vrijeme koje traje čitav život.

 


1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s