Zašto ne božićna kuglica? Stoga, što ona nije bila samo to. Ona je bila i kuglica oca Ivona. Kitili smo božićno drvce. Te godine šarenim nakitom. Licitarska srca, licitarske trešnje, licitarske lutkice, sve ono što se nudilo u licitarskoj prodavaonici u Bakačevoj ulici. Uz njih uglavnom i staklene kuglice. Dok smo izabirali iz kutija što ćemo sve ovjesiti na borove grančice, otac Ivon sjedio je i šuteći promatrao što radimo. I kad je već kićenje bora bilo pri kraju, kad su već i svjećice i prskalice porazmještene sprijeda, čuli smo molbu - Molim vas objesite jednu kuglicu i “za mene”. I tako je i bilo. I samo te godine 1982. on je vidio sjaj upaljenih svjećica na toj “svojoj” kuglici. I vjerojatno je samo on znao da taj odsjaj više neće nikada gledati. Ipak - a to znamo i mi - unatoč šutnji i bilo kakvom nagovještavanju svojega zdravstvenog stanja, on se spremao na konačan odlazak. Slutili smo to po njegovu otežanom disanju i ponekoj upadici da se sprema u bolnicu. I samozatajno, tek prije odlaska na operaciju srca on je progovorio što ga čeka. Zašto baš sada, sada, u božićno vrijeme, kada svi nastoje biti uz svoje bližnje, kada se domu vraćaju i oni koji žive daleko od njega, on napušta subraću, rodbinu, zajednicu, prija-telje, obveze i podvrgava se operaciji s neizvjesnim rezultatom? Za nas neizvjesnim. Za njega ne. On je znao! On je znao da bi i čekanje da se iz Ženeve vrati u Zagreb naš glasoviti kardiolog i kirurg kako bi tu obavio predviđene zahvate pa i njegov, njemu nema spasa. Predlagao mu je toga našeg i ženevskog kardiokirurga i pokojni kardinal Kuharić. Otac Ivon to nije prihvatio. I kad smo ga posjetili u bolnici i donijeli jabuku božićnicu, želeći mu usputno ojačati nadu u ozdravljenje, njegov odgovor bio je kratak. “Ja ću Novu godinu slaviti gore!” To je ponovio i liječnicima prije same operacije. Znao je! Znao je i kad nam je pri oproštaju rekao: “Samo mirno, sve je u Božjim rukama.” Prošlo je dvadeset pet godina od onih predbožićnih dana kad nas je zamolio da objesimo na božićno drvce i jednu kuglicu “za njega”. Mnogi od njegovih tadašnjih prijatelja pridružili su mu se u Vječnosti. Neki još živući možda su i zaboravili zašto je otac Ivon otišao u tako ranoj životnoj dobi, razloge zašto je sagorio a još je mogao toliko toga dati pisanom riječi, pronicljivošću, borbenošću, razumijevanjem bližnjih... Dvadeset pet godina njegova kuglica i dalje odražava svjetlost svjećica zapaljenih na božićnom drvcu. Svejedno, bio bor te godine okićen bijelim ili šarenim, licitarskim nakitom. Njegova božićna crvena kuglica! |