Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Duhovnost
 
UĆI U KRALJEVSTVO

Piše: David Torkington
 
U SVEMU POTPUNO OVISIMO O BOGU: AKO TO NE UVIĐAMO, ONDA SMO SLIJEPI

Krist nas uči da se Bogu u molitvi obraćamo s “Oče”, jer On upravo to i jest – naš Otac. No, riječ koju je Isus upotrijebio otkriva još više od samoga prijevoda na koji smo se naučili. On se zapravo nije poslužio riječju koja bi odgovarala našoj riječi “Otac”, već je odabrao riječ “Abba”. Ta aramejska riječ zapravo znači “tata”, odnosno – riječ “tata” najbliža je njezinu izvornu značenju. Riječ “Abba”, “tata”, ili njoj odgovarajuća riječ u bilo kome jeziku, može značiti samo jedno. Tko je tata? To je onaj koji svojoj djeci daje život. U vezi s njezinim značenjem ne može biti nikakvih dvojbi. Upravo je ta nijansa ključna za novo shvaćanje što ga je Krist htio prenijeti o Bogu. Boga više ne trebamo smatrati samo Ocem, onime koji nas je stvorio, već onime koji želi s nama dijeliti život. Ta riječ sažima puninu evanđeoske poruke: ako dopustimo onome istome Duhu ljubavi koji je prodro u Isusov život, prodrijeti i u naš, imat ćemo dioništvo ne samo u njegovu životu, već i u njegovu djelovanju; njegovoj ljubavi prema Ocu i Očevoj ljubavi prema njemu.

Što je riječ?

Po vjeri znamo kako je Bog naš Otac, no, tek kada ta vjera uzraste i sazrije u molitvi, počinjemo istinski doživljavati kako Božja ljubav postupno prodire u nas. Možemo Boga zvati Ocem, no, što je puka riječ, ukoliko ne izražava nešto životno i stvarno, nešto što znamo, jer smo to iskusili. Nije dovoljno samo prihvatiti nepobitnu činjenicu kako je Bog ujedno i Otac. Da bi nam ta istina promijenila život, što je ona svakako kadra učiniti, valja je pretvoriti u iskustvo. To je moguće samo ako svakodnevno odvajamo vrijeme i prostor u kojima ćemo Bogu dopustiti da nam bude Otac pun ljubavi. To možemo i zapriječiti, a činjenica jest kako to zapravo neprestano i činimo. Jednostavno ne želimo dopustiti Bogu da bude Otac. Čini se kako nikada za to nemamo vremena. Uvijek postoji nešto važnije, što baš moramo učiniti. Sve dok ne shvatimo kako ne postoji ništa važnije od toga da Bogu dopustimo biti Ocem, tako što ćemo ga po molitvi pustiti u svoj život, nećemo se duboko promijeniti, niti ćemo moći mijenjati druge. Ako Bogu ne dopustimo dotaći nas svojom očinskom ljubavlju, svejedno je zovemo li ga Ra, Jupiter, ili Zeus, jer neće imati baš nikakav utjecaj na naš život. Radi toga je Isus jasno rekao kako je neophodan uvjet za ulazak u Kraljevstvo ljubavi Božje postati poput djeteta, kako bi nam on mogao biti Otac.

Možemo se prepustiti sentimentalnim pomislima na djecu te veličati njihovu nedužnu i jednostavnu dobrotu, no istina jest kako su ona zapravo male egoistične napasti. Isus je bio itekako svjestan njihovih nedostataka. To je posve jasno izrekao kada je prekorio farizeje što se ponašaju poput djece, prepirući se međusobno na uglovima. No, kakvi god bili nedostatci male djece, odlikuju se jednim otkupiteljskim svojstvom kojemu je nemoguće odoljeti. Neodoljivo su bespomoćna, nesposobna skrbiti se o sebi. Nemaju nikakvih tlapnji o vlastitoj snazi, slaba su i nesposobna, i to nimalo ne skrivaju. Ako im je nešto nepremostivo: bilo da je riječ o vezicama na cipelama, ili pak o nosu koji ne prestaje curiti, spremno trče mami ili tati. Potpuno su, savršeno ovisna o roditeljima i nimalo ih ne smeta ako baš cijeli svijet znade za to. Upravo je to odlika na koju Isus ukazuje kada kaže kako moramo biti poput djece ako želimo ući u Kraljevstvo nebesko.

Neophodna poniznost

Tko će se poniziti spustivši se na koljena u molitvi ukoliko nije svjestan kako je potreban pomoći? Bez osnovne poniznosti malena djeteta, ne možemo niti početi moliti. Zbog toga Isus kaže kako je bogatašima teško ući u Kraljevstvo nebesko, kao što je devi teško proći kroz ušicu igle. Isus pritom ne misli samo na ljude koji imaju puno novaca, već i na one bogate prirodnim talentima i sposobnostima; one pametne i poduzetne, obdarene upravljačkim i poslovnim vještinama, šarmom i umjetničkim sklonostima. Nijedno od tih dobara nije po sebi zlo – daleko od toga, ali svako od njih u sebi krije istu pogibao: osobi lako daje krivi dojam vlastite snage, važnosti i sposobnosti. Komu je potreban Bog kada sve mogu kupiti novcem? Komu je potrebna Božja pomoć kada sve mogu sam? Bogatstvo bilo koje vrste zastire taj temeljni pogled što ga svatko od nas mora imati na umu: kako smo u biti slabi i nesposobni postići išta trajno i vrijedno bez Boga. U svemu potpuno ovisimo o njemu: ako to ne uviđamo, onda smo slijepi te ćemo čitava života tumarati i nikada nećemo pronaći pravi put, nekmoli ući u Kraljevstvo.

Tri uvjeta

Ukratko, jedina snaga koja nekoga može promijeniti jest ljubav. Jedino iskustvo Božje očinske ljubavi može osobu radikalno, duboko i trajno promijeniti na bolje. Potom, priznanje vlastite slabosti jedini je način na koji osoba može osjetiti posvemašnju potrebu za Božjom pomoću. Kao treće, izgradnja molitvena života jedini je logični korak za onoga tko iskreno vjeruje kako je u potpunosti ovisan o Bogu. To znači, ako je potrebno, stubokom promijeniti dotadašnji način življenja, kako bi se svakodnevno osiguralo potrebno vrijeme za molitvu, jer ćemo se u protivnome samo zavaravati i nećemo nikamo stići. Molitva nije tek luksuz za svećenike i redovništvo, ili pak ljude koji jednostavno imaju vremena. Ona je nasušna potreba za svakoga tko želi istinski uroniti u otajstvo Kristova života.

Temeljni obrazac

Možda ću ono što želim reći još bolje pojasniti ako kažem kako ove dvije riječi, “Oče naš”, ne samo što sažimaju čitavu molitvu Gospodnju, već ujedno i utjelovljuju osnovni obrazac i smjer svake vjerodostojne kršćanske molitve. Riječ “naš” tako našu molitvu smješta u samo središte kršćanske zajednice, što je predaja naziva zajedništvom svetih. U tome smo zajedništvu svi međusobno povezani u Kristu i usmjereni isključivo prema Bogu. Neodoljivo smo uvučeni u beskrajno preobilje života i ljubavi što neprestano izvire iz Sina prema Ocu te bivamo ispunjeni Očevim bogatstvom do mjere svoje slabosti. Što se više ispunjamo njegovom puninom, sve više izlazimo iz sebe samih te prelazimo u samozaborav, koji nam omogućuje prvi put istinski moliti. Što više bivamo osjetno uronjeni u otajstvo Božje ljubavi, sve više počinjemo uviđati kako svaka molitva vodi do njegova hvaljenja i slavljenja te gubljenja u njegovoj neiscrpnoj dobroti. Jedina molitva koja se u takvu okruženju čini smislenom jest: “Sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.” Odsad počinjemo živjeti jedino za Boga. Odjednom nam se sve drugo – u usporedbi sa životom za njega – čini nevažnim i ispraznim. Bijedna zadovoljstva, što ih ovaj svijet naziva radošću, nalik su na drozgu, u usporebi s čistim zlatom.

 


1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s