Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Moje mišljenje
 
PODNO SINAJSKE GORE

Piše: Marijan Križić
 
BUDUĆNOST PRIPADA ONIMA KOJI SU OTVORENI IZAZOVIMA SLOBODE
I KOJI SU ODVAŽNI KRENUTI DALJE.

U jesen 1990., u vrijeme stvaranja hrvatske države, književnik Ivan Aralica dao je intervju u kojemu je otprilike rekao: onoliko koliko smo bili u komunizmu, toliko će nam trebati da izađemo iz njega. Iako smo svi bili svjesni da hrvatski izlazak iz jugoslavenskog i komunističkog sužanjstva neće bili jednostavna, a još manje kratkotrajna “pustolovina”, malo tko je mogao pretpostaviti da će nam za naš Izlazak trebati onoliko vremena koliko je trebalo i biblijskom Izraelu. Možda je uistinu bilo obeshrabrujuće i pomisliti da će nam za naš, hrvatski Izlazak trebati također 40-ak godina, ali danas, sedamnaest godina nakon toga, vidimo da procjena Ivana Aralice i nije bila daleko od istine. Ali kako smo prošli sve te, nadajmo se, najteže Scile i Haribde, više i nije tako obeshrabrujuće promatrati put koji je pred nama. Pa ako se već služimo predloškom iz Mojsijeva vremena, bilo bi zanimljivo prepoznati u kojem se dijelu našega Izlaska nalazimo.

Izmučeni svim nedaćama i neizvjesnostima putovanja kroz sinajsku pustinju Izraelci su već pomalo zaboravili na svoja stradanja; i na teški ropski rad, i ubojstva prvorođenih sinova i faraonovu vojsku, koja se, u pohodu da ih vrati s puta izbavljenja i da im se osveti na drskosti što su se odazvali slobodi, potopila pod valovima Crvenoga mora.

Pritajeni egiptonostalgičari poticali su mrmljanje naroda te prizivali egipatska vremena, vremena ropstva, koja se u pustinjskoj neizvjesnosti i nisu činila tako teška, a misirski lonci učiniše se punijima nego što su bili.

Kada je Mojsije otišao na goru Sinaj i kada je Jahve sklopio savez sa svojim narodom, egiptonostalgičari su se ohrabrili i osilili. Nema Mojsija, a Bog koji je Izrael izveo iz ropstva - šuti. Nije li ta avantura Izlaska bila opasna i bespotrebna? Zapravo, mislili su sijači sumnji - vrijeme je obračunati se s onima koji su ih uveli u sve te nevolje. Uspjeli su zavesti narod, koji je izlio zlatno tele i poklonio se kumirima svojih porobljivača.

I kada je osveta i iživljavanje nad onima koji su odbili pokloniti se egipatskim idolima dosegnula vrhunac, spušta se Mojsije, preobražen, obasjanoga lica. U rukama mu ploče Saveza… Bio je to trenutak u kojemu su se “otkrile namisli srdaca”, trenutak u kojemu je svatko odabrao svoju stranu. I po povijesnoj i po povijesno-spasenjskoj dinamici budućnost je pripala onima koji su krenuli dalje, u prostore ne samo zemljopisne, nego i duhovne obećane zemlje.

Sedamnaest godina nakon hrvatskog izlaska iz jugoslavenskog sužanjstva, hrvatski jugonostalgičari, koji su, katkad prikriveno, katkad manje ili više otvoreno sijali sumnju u hrvatski izbor slobode, procijenili su da je došao njihov trenutak. Činilo se da je prosječnom Hrvatu već toliko opran mozak sofisticiranim metodama obmane, da je došao trenutak da se zapjeva državi i poretku koji je učinio nezamisliva zla hrvatskom narodu, stoga zapjevaše pjesmu Jugoslaviji “od Vardara pa do Triglava”, ili “…do Iblerova trga…”.

Analogija s biblijskim Izlaskom je toliko očita i toliko poučna. Ali, kao i onda tako i sada: budućnost pripada onima koji su otvoreni izazovima slobode i koji su odvažni krenuti dalje. Kršćanin je (ili bi trebao biti) po definiciji optimist. Bog je stvoritelj koji neprekidno stvara novo. “Moj Otac neprekidno radi” - reći će Isus. Naš put nije vrtnja u krug nego povijesnospasenjska avantura koja nas preko naravne, zemaljske domovine vodi vječnoj domovini. Naš povijesni trenutak je dio Božjega plana u kojemu Bog očekuje i naš doprinos i našu žrtvu, kakao bismo se kao “živo kamenje” ugradili u njegov spasenjski projekt.

Hrvatsku u novoj 2008. godini čekaju veliki zadatci i veliki događaji. Pobjeda opcije koja je otvorena novim izazovima na neki je način znak da računamo s Bogom i da On računa s nama. Hrvatska, Europa i svijet ulazi u razdoblje uistinu velikih izazova, nadanja i kušnji. Ono je i dar i žrtva i za nj se treba pripremiti. Poslanje koje se od nas traži u ovom vremenu treba znati učitavati u svakodnevnim, pa i naoko posve horizontalnim društvenim i političkim događanjima. Za vjernika takvi događaji nipošto nisu izvan Božjega plana. Naprotiv, oni su dio Božje scenografije koja je besprijekorno organizirana, a da pri tom slobodu niti jednog od sudionika (a to smo svi mi) niti jednog trenutka ne dovodi u pitanje.

U tom svjetlu i opet možemo i trebamo biti veliki optimisti i nipošto ne smijemo pristati na obmane koje nas žele obeshrabriti. Strjelice sumnje i pesimizma, iako prozirne, plitke i izvan konteksta, znaju se nataložiti poput salitre. Tako nas primjerice obeshrabruju najavama da bi inflacija u 2008. mogla biti “čak” 5 posto, iako su nas protagonisti povratka na vrijeme u kojemu je navodno “sve bilo bolje” častili mjesečnom inflacijom i do 50 %. Što tek reći na restrikcije struje i mrklu noć u hrvatskoj metropoli i ostalim hrvatskim gradovima i selima, par-nepar vožnju, nestašice paste za zube, deterdženta, itd, i tome sl…. Ma zapravo nije vrijedno trošiti riječi.

Hrvatska se odlučila nastaviti putem kojim je krenula još 1990., stoga s punim i u vjeri utemeljenim optimizmom krenimo u novu 2008.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s