Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Pored nas
 
PRIHVATILIŠTA ZA BESKUĆNIKE

Piše: Tatjana Alavanja
 
RUKA SPASA ZA ONE S DNA

Nakon što se većina građana istrošila preko svojih mogućnosti za božićne blagdane trošeći basnoslovne svote novca, želeći pritom usrećiti svoje bližnje, poslovne partnere i druge drage osobe, samo mali dio je pomislio i sjetio se onih sa dna, tzv. “gubavaca naših dana”. Onih koji nemaju od čega kupiti hranu ili je nemaju gdje skuhati, koji nemaju topli dom, svoj krevet, kupaonicu …

“Predah”

Ne bi li što više senzibilizirali javnost upravo vezano za taj problem i takve osobe koje nas okružuju, supružnici Dražen i Kristina Bušić su odlučili do Badnjaka snimiti 50-minutni film “Korica kruha - Božićna priča”, odnosno vrlo potresnu socijalnu priču o ljudima na margini života. Ona je svojevrsni nastavak Draženove knjige “Naš život s beskućnicima”, koju je napisao na temelju njihova volonterskog rada u bivšem zagrebačkom prenoćištu za beskućnike “Predah”.

“Kada je 1992. godine pater Antun Cvek s don Šimunom Doljaninom i suradnicima iz Udruge ‘Kap dobrote’ počeo obilaziti siromahe, nositi im čaj i pokrivače po vagonima, tada sam osjetio neopisiv poriv da se približim tim ljudima, njihovim bolima i do znam zašto je ulica postala njihov dom. Istodobno me to privlačilo, ali i odbijalo. Na kraju sam se ipak na početku Domovinskog rata upustio u ovu kršćansku avanturu koja je potrajala dvije godine”, ispričao nam je Dražen Bušić, poznati izdavač, pisac i TV-voditelj.

Uostalom, dodaje, Isus je rekao: “Idite po cijelom svijetu i navještajte Evanđelje svakom stvorenju”. Ali, smatra on, nije potrebno otići u Afriku ako za to nemamo poziv, dok neko ranjeno i izgubljeno stvorenje možda čeka Evanđelje i Božju ljubav pod nekim mostom ili u nekom starom vagonu. I, k tome, negdje blizu nas. Važno je znati kome nas Isus šalje i odazvati se istoga trenutka, bez oklijevanja. Djelotvorna ljubav i naviještanje vjere trebali bi biti svakodnevna kršćanska aktivnost. A osmijeh, podrška ili molitva nisu teške stvari i ništa ne stoje.

I tako je kroz jednu posebnu kršćansku službu nošenu entuzijazmom grupe predanih vjernika, Bog svojom ljubavlju dotaknuo na stotine izgubljenih i otpisanih ljudi s dna društvene ljestvice, svjedoči Dražen. A supruga Kristina je nadodala da tijekom četiri godine volontiranja nikad dotad nisu na jednom mjestu kao u “Predahu” sreli toliko zanimljivih ljudi, s najrazličitijim životnim sudbinama, koji su usprkos svojoj muci, jadu i bijedi znali biti itekako duhoviti. U biti, svi oni su u dubini svoje duše zapravo vapili za potporom i utjehom, jer ulica je za njih beznađe, a udružena s alkoholom začarani je krug.

“Kad sam prvi put došla u ‘Predah’, drvenu daščaru staru 70 godina, iz koje se širio nepodnošljiv smrad ustajalog urina i alkohola, doživjela sam pravi šok i skoro se ispovraćala. Pomislila sam da više nikad onamo neću kročiti nogom. Ipak, vratila sam se i ostala, a Isusove riječi ‘što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste’, bile su razlogom moga ostanka. Bilo je tu i opasnih situacija, jer zamislite kako je bilo jednoj ženi ostati na noćnom dežurstvu s 50-tak muških štićenika”, prisjetila se Kristina Bušić, koja je osim jednotjednoga noćnog dežurstva u prijepodnevnim satima radila kao socijalna radnica u prenoćištu.

Opasna kršćanska avantura

Boraviti s njima ponekad je zbog alkohola bilo nadasve opasno, ali kaže, u “Predahu” ipak nikad nije bilo fizičkog napada ili ranjavanja, za razliku od nekih drugih prenoćišta, gdje je često dolazilo do tuče, čak i ubojstava. To se može objasniti samo na jedan način: Božji je blagoslov bio nad njima! Tek kasnije je shvatila da je za takvu kršćansku avanturu trebalo puno hrabrosti i odvažnosti. Osim razgovora štićenicima su pomagali u dobivanju dokumenata, traženju poslova, ostvarivanju različitih prava, čak i mirovina.

Posebno je istaknula svakodnevne večernje molitve sa štićenicima, koje su im bile duhovna okrepa. Također su im svjedočili koji je to razlog nade i radosti u volonterima i tko im to u srca stavlja želju i snagu da im pruže pomoć i podršku. Govorili su im o živome Isusu, o tome što je on učinio u njihovim životima, te da je tom živome Bogu jako stalo do njih, da ih ljubi i da im želi pomoći u rješavanju poteškoća koje su ih snašle. Iako večernje molitve nisu trajale dugo, tek nekoliko minuta, koje su proveli u razmatranju nekog teksta iz Biblije ili svjedočenju, na prenoćište se nakon toga spustio mir Gospodnji, koji je bio toliko potreban tim napaćenim i umornim ljudima.

A među njima je bilo profesionalnih beskućnika, koji su iz nekog hira odabrali skitnju i život bez obveza kao životni stil. To su bili flegmatici, kojima nije bilo važno što jedu i gdje spavaju. Oni su odbacili svoje obitelji, poslove, kuće i udobne trosjede, te ih zamijenili kolodvorskim čekaonicama, željezničkim vagonima ili besplatnim prenoćištima. Drugu grupu činili su jadni ljudi koji, da su mogli, nikad ne bi odabrali ovakav način života, a slomila ih je rastava braka, gubitak posla, nedostatak financija, neriješeno stambeno pitanje itd.

“Likove koje nikad neću zaboraviti su gospon Mladen, jedan od onih koji je do jučer imao sve, pa odjednom sve izgubio. Imao je trosoban stan, ali su mu se preko noći uselili neki opasni tipovi koje nije nikako mogao izbaciti. Mirovina mu je bila nedostatna za podstanarstvo, pa je tako dospio u prenoćište. Ponekad bi ga preplavila tuga, ali se uvijek iznova dizao. Dane je provodio u čitaonici, čitajući ili igrajući šah”, rekao je Dražen Bušić.

Tu je bio i jedan Joseph koji je živio u Austriji i imao dobar posao, ženu i troje djece ali, kako im je rekao, nije bio zadovoljan seksualnim životom pa je odlazio u javne kuće. Kad je to do-znala supruga, izbacila ga je iz kuće i odrekla ga se. Otad se skitao Europom i pukim slučajem dospio do “Predaha”.

Štićenik Senad, bez jedne ruke, bio je kockar i prevarant s dosjeom u policiji. Imao je dug koji nije mogao podmiriti, pa su mu se mafijaši osvetili tako što su ga zavezali za tračnicu i vlak mu je otkinuo ruku. Iako su ga volonteri sažaljevali, on je to vješto iskorištavao i svojim terorom mučio cijelu spavaonicu. Okupio bi ekipu koja bi na njegovu krevetu do dugo u noć kartala uz prostačenje i viku. Iz nekih tajnih pretinaca izvlačili su boce žestokog pića, što je sve dodatno pogoršavalo.

Među najljenijim štićenicima bio je Luka koji se nije volio prati, a na spavanje je dolazio toliko pijan da nije mogao stajati na nogama. Iako je godinama redovito dolazio na spavanje u “Predah”, odjednom je nestao. Pojavio se nakon šest mjeseci izdržavanja zatvorske kazne zbog psovanja političara na javnom mjestu.

Vladimiru se život vrtio oko pića, pio je osam litara najgoreg “delanca” dnevno. Za sve je bio misterij zašto je odabrao takav način života kad je imao kuću trokatnicu, ženu i djecu. Kad bi ga tko upitao, odgovor je uvijek bio isti: “Želim uživati u životu. Ovo je za mene život”. Jedino što je preostalo, bilo je - moliti za njega. Beskućnik zvan Brada je u “Predahu” ostajao po cijele dane i peglao košulje za pokoju kunu ili cigaretu, a stari gospon Đurđek je pak uređivao okoliš. Za nagradu se ponekad mogao u prenoćištu odmarati i preko dana.

Supružnici Bušić se sa sjetom prisjećaju da su tamo sreli i osobe sa završenim fakultetima, oboljele od PTSP-a, mlade ljude koji su došli sa sela u potrazi za poslom. Neke od njih kasnije su sretali u gradu, mnogi su pronašli poslove, vjenčali se i sredili svoje živote.

Nezaboravne subotnje večeri

Dežurali smo u prenoćištu od 19 sati, kad su se otvarala vrata, pa do 8 ujutro, kad su se štićenici okrijepljeni čajem zaputili u novi dan. Mi smo im tih 13 sati bili: zaštitari - jer smo uvodili red; bolničari - jer smo im davali lijekove; dušobrižnici - jer smo im bili na raspolaganju za razgovore. Zauvijek ću pamtiti subotnje zabave koje se ne mogu mjeriti ni s kakvim izlaskom. Bili su to prekrasni trenuci bdijenja, molitve i druženja sa šarolikim društvom tzv. predahašima. Naš molitveni susret bio je za nas iskustvo Božje snage koja je sve to držala u redu. Tih sat vremena u “Predahu” je vladalo posebno ozračje. Isus je tada bio najjači “frajer”, kojemu su se ostali “frajeri” i opasni tipovi morali pokoriti, opisao je Dražen svoje iskustvo u radu s beskućnicima.

Jedna od najpoznatijih osoba koja je svoj život podredila borbi protiv gube i pomaganju siromašnima je Majka Tereza za koju postoji svjedočanstvo prilikom jednoga njenog posjeta Zagrebu. Naime, trebala je po dolasku ići na domjenak i druženje u samostan u Frankopansku ulicu. No, ona je inzistirala da prvo pronađu Isusa po gradu. I tako su prvoga našli u starici koja je živjela sama u vlažnom podrumu. Drugoga Isusa su pronašli u majci koja se brinula za bolesno dijete, a treći je bio beskućnik koji je tumarao cestom. Tek kad su sa svima njima popričali i utješili ih, Majci Terezi je srce bilo na mjestu. I tek tada je rekla: “Sada smo pronašli Isusa, pa možemo ići na večeru.”

Riječko prihvatilište “Ruže sv. Franje”

U Rijeci pri Franjevačkom svjetovnom redu, Mjesno bratstvo Trsat, od 27. ožujka 2007. godine postoji prihvatilište za beskućnike “Ruže sv. Franje” koje je dobilo takav naziv da nas uvijek podsjećaju kako se po vjeri događaju čuda. Naime, prema legendi kad se sv. Franjo jednom zgodom bacio u grm trnovitih ruža, one su izgubile trnje. Na tom mjestu u Asizu, Franjinu rodnom gradu, i danas rastu ruže bez trnja. Pokušate li ih presaditi na bilo koje drugo mjesto, ružama će ponovno narasti trnje. U nadi da će po zagovoru sv. Franje za mnoge ljude barem djelomično nestati trnje, prihvatilište nosi to ime.

“Prihvatilište pruža smještaj i skrb potrebitih: siromašnih, beskućnika, osoba s posebnim potrebama, tj. “gubavaca naših dana” bez obzira na dob, spol, rasu i vjeroispovijest. Također, pripremamo ih i osposobljavamo za ponovnu integraciju u društvo, ovisno o psihofizičkim sposobnostima. Provodimo i program radne terapije i rehabilitacije. Neophodno je i pružanje podrške i pomoći na duhovnoj, psihosocijalnoj i drugim razinama. Potičemo njihove radne navike u cilju razvijanja kreativnosti, te pružamo adekvatnu zdravstvenu skrb”, objasnila je Vilma Mlinarić, voditeljica prihvatilišta.

Nezaobilazna je, kaže ona, pomoć u prevladavanju trauma, kao i briga za socijalna prava. Korisnici još dobivaju stručnu pomoć putem institucija s kojima surađuje prihvatilište “Ruže sv. Franje”, poput gradske i županijske službe, Caritasa, samostana franjevaca i časnih sestara itd. Cilj svega toga je senzibiliziranje javnosti na problem siromaštva, te sve veći broja beskućnika u Rijeci i okolici. Kao specifičnost voditeljica ističe kontinuirano praćenje korisnika nakon uključivanja u društvo.

Što se tiče kućnog reda prihvatilišta, korisnici pristižu u 19 sati, najkasnije do 22 sata, a odlaze ujutro oko osam sati. Strogo im je zabranjeno unošenje opasnih predmeta, alkohola, njegova konzumacija u prostorijama prihvatilišta. Nije dopušten ulazak osoba agresivnog ponašanja ili pod utjecajem alkohola i opojnih sredstava. Za svakog je obvezna osobna higijena. Ukoliko se ne pridržavaju kućnog reda s kojim se upoznavaju pri ulasku, te ne poštuju odluke dežurnih volontera, štićenici mogu biti odmah udaljeni iz prihvatilišta.

Uobičajeni dan počinje jutarnjom molitvom u kapeli prihvatilišta točno u sedam sati, pola sata kasnije slijedi doručak, a u osam sati napuštanje prihvatilišta. U to vrijeme odvija se i sastanak koordinatora službi i dežurnih volontera, dok je od devet sati do podne provođenje resocijalizacije programa. Večernja molitva kreće oko 19 sati, potom je na redu prihvat, osobna higijena i večera. Prihvatilište se zaključava u 22 sata, a svjetla se gase sat vremena kasnije.

“U periodu od šest mjeseci rada kroz prihvatilište “Ruže sv. Franje” prošla su 43 korisnika, od toga 13 žena i 30 muškaraca. Njih 29-tero bilo je s područja grada Rijeke, troje iz Primorsko-goranske županije, sedmoro iz ostalih hrvatskih županija, troje iz Bosne i Hercegovine i jedno je bilo nepoznatog prebivališta. Glede starosne dobi najviše je onih od 50 do 60 godina (15), zatim od 40 do 50 godina (deset), pa od 20 do 30 godina (šestero)”, rekla je Vilma Mlinarić.

Uspješno je resocijalizirano njih šestero, 11 korisnika zatražilo je jednokratnu pomoć u tranzitu kroz Rijeku, osmero su bili hrvatski branitelji, dok ih je šest odbilo bilo kakvu resocijalizaciju.

“Svaki od njih je priča za sebe, ima djece koja su odrasla u domovima, koji su bili sitni delikventi i nakon izlaska iz popravnih domova su se našli na cesti bez podrške društva. No, imali smo bivšeg uspješnog poduzetnika, čija je obitelj enormno trošila, pa je zbog kredita završio na ulici. A manjkale su mu samo tri godine do mirovine. Mi smo mu našli posao, danas ima iznajmljen stan. Dolaze nam i korisnici iz Zagreba, Imotskog itd. Kod bivšeg alkoholičara smo pak otkrili izniman slikarski talent. U radu nam je puno pomogla splitska Udruga “Most”, ispričala nam je voditeljica Vilma Mlinarić.

Trenutno prihvatilište se skrbi za deset korisnika, a u njegov rad je uključeno 50 volontera u dobi od 15 do čak 85 godina - 20 ih je članova FSR-a, ostali su iz grada Rijeke i okolice. Stručni tim čine voditelj, socijalni radnici, psiholog-savjetnik, liječnik, pravnik, viša medicinska sestra i teolog.

Prihvatilište se financira putem donacija i jednokratne pomoći, a tijekom 2007. godine pomagao je i grad Rijeka sa 5000 kuna mjesečno. Sestre milosrdnice daju ručak, jer su 1. listopada 2007. godine otvorile kuću “Utočište”. Troškove režija snosi Riječka nadbiskupija.

Kako su uvidjeli potrebu rada s ovisnicima, to im je novi projekt uz onaj o djeci bez roditeljske skrbi. Također nastoje pomoći obiteljima s umirućim članovima.

Svi volonteri, sadašnji a i budući, trebaju biti vođeni molitvom sv. Franje Asiškog: “Gospodine, učini me sredstvom svoga mira. Gdje je očaj da donosim nadu, gdje je tama da donosim svjetlo, gdje je žalost da donosim radost”… No, ipak najvažniji je jedan poseban začin koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a piše se velikim slovima i zove se - LJUBAV.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s