Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Prisjećanja
 
PROHUJALE GODINE

Piše: Ljudevit Maračić
 
UZ 25. OBLJETNICU SMRTI PRVOG UREDNIKA NAŠE REVIJE

Kako brzo vrijeme leti, dobar je pokazatelj i ova 25. obljetnica smrti o. Ivona Ćuka. Pamtimo jako dobro kako nas je ostavio točno na prvi dan godine 1983., nekoliko dana nakon bezuspješne operacije srca. Prohujale godine nisu, ipak, nataložile prašinu na naše sjećanje, posebno na onih desetak prvih godina izlaženja “Glasnika sv. Antuna Padovanskoga”, koji će ubrzo promijeniti odnosno proširiti ime apstraktnom latinskom imenicom koja znači ISTINA. Kao jednom od rijetkih još preživjelih prvih suradnika i, u konačnici, njegovu prvom nasljedniku na dosta užarenom mjestu uz urednički stol, nije mi doista ni previše teško ni odviše naporno prisjećati se tih nezaboravnih dana i uzbudljivih godina. Pogotovo što se to razdoblje poklapa s prvih desetak godina mojih prvih svećeničkih iskustava. A svaki čovjek najviše voli mlađe godine.

Bio sam student završnih godina teologije u Zagrebu. Negdje početkom veljače 1962. u razgovoru s o. Ivonom, tadašnjim tajnikom Provincije i vrlo popularnim propovjednikom, iskrsnula je njegova želja da mu prikupljam vijesti iz katoličkog svijeta za jedan list koji uskoro namjerava tiskati. Povezanost s izvanjskim svijetom bila je ponajvećma blokirana željeznom zavjesom šutnje koja je i Katoličku crkvu u Hrvata uspješno čuvala od “razornog utjecaja vanjskih neprijatelja”. Budući da se redovito nije mogla probijati vjerska periodika sa Zapada, jedini nam je djelomično dohvatljiv medij bio glas Vatikanskog radija, koji je, bar što se tiče emisije na hrvatskom jeziku, stalno bio ometan smetnjama različita intenziteta. Kako mi je talijanski jezik još iz djetinjstva bio blizak, dobro su dolazile i emisije na talijanskom jeziku, koje su ipak lakše prelazile zračnu barijeru, te sam tako, uz stari radio-aparat u našoj samostanskoj blagovaonici, i uz posebno dopuštenje poglavara, počeo bilježiti i skupljati one vijesti koje bi mogle biti zanimljive za našu crkvenu javnost. I tako je pomalo već tada moj budući apostolat bio usmjeren prema pisanoj riječi.

U to su se vrijeme u Rimu grozničavo i s puno iščekivanja završavale pripreme za početak Drugoga vatikanskog sabora. Uz punu podršku svojih redovničkih poglavara, i materijalnu i moralnu pomoć, o Uskrsu 1962. o. Ivon objavljuje prvi broj katoličkog mjesečnika koji je stavio pod zaštitu najpopularnijega sveca Katoličke crkve. Premalo je reći da je to bio pio-nirski pothvat; bila je to još više smiona pustolovina, koja će uskoro povući pravu lavinu publicističke i novinarske djelatnosti vjerskog apostolata pisane riječi u našoj domaćoj Crkvi gladnoj i žednoj vjerskog tiska (Glas Koncila, Glasnik Srca Isusova i Marijina, Marija, Mali Koncil, Kana…)

Unatoč silnom uzbuđenju, popraćenom strahom i iščekivanjem, eksperiment je upalio i nije došlo do zabrane ni zapljene lista od strane tadašnjeg režima, koji je, treba to priznati, šezdesetih godina nastojao poprimati humanije lice. Dotadašnje zabrane putovanja i studiranja u inozemstvo (što je pogodilo i mene osobno ujesen 1961. godine, kad mi je uskraćena mogućnost za studij u Švicarskoj) ustupaju mjesta “strogo kontroliranim dopuštenjima”, i još neke druge promjene, ukazivale su na puhanje nekih drugih vjetrova. Crkva u Hrvata počela je pomalo lakše disati, nakon petnaestak godina silna pritiska i gušenja. Pojava lista koji je pokrenuo o. Ivon poklopila se baš s tim trenutcima, pa je valjda i to, uz silan oprez da se ne izazovu strasti državnih cenzora, jedan od razloga što taj list počinje svoj vrtoglavi uspon, od početnih 4.000 primjeraka do desetorostruko više naklade četiri godine kasnije.

Teško je danas objektivno procijeniti što je pojava tog lista mogla značiti za vjerski život običnog puka, željnoga Božje riječi, pa i u pisanoj formi. Unatoč svojoj krajnje jednostavnoj, pomalo arhaičnoj i zaista skromnoj izvanjskoj opremi, tiskan na običnom novinskom papiru, u knjigotisku, bez razlikovanja omotnice od unutarnjih stranica, staromodan i pomalo naivan u izgledu, “Glasnik sv. Antuna Padovanskoga”, iz broja u broj počinje svoju preobrazbenu krivulju do privlačnijih sadržaja i modernijeg izražaja. O. Ivon se vrlo brzo od izvanrednog i traženog propovjednika pretvorio u vrsnog i cijenjenog urednika. To što je većina priloga u svakom broju bila potpisana pseudonimima, od kojih je preko polovicu pripadala glavnom uredniku (tko se ne sjeća Yvesa Ivonidesa?), posve je razumljiva pojava u vremenu kad se pred režimom pokušavalo prikriti ime i prezime osobe koja bi zbog toga mogla imati neugodnosti na radnom mjestu, ako je to bilo u državnoj i javnoj službi. Zahvaljujući širokogrudnom prihvaćanju i stalnom traženju vrsnih suradnika, u “Glasniku” se tako izredalo dosta poznatih imena katoličke publicistike onog razdoblja (Vjera Marini=Smiljana Rendić, Hrvoslav Ban=Duško Lončarević, Selma Milanić=Mira Beutz, AK=Živko Kustić…). O. Ivon je bio otvoren prema svima, ali uz uvjet da suradnja bude u skladu s katoličkim naukom i istinom, pa je u tom smislu zaista bio beskompromisan, načelan do kraja.

Kada je i zbog zabrane, odnosno zapljene jednog broja lista došlo do promjene naziva, ta urednikova beskompromisnost u borbi za katoličku istinu dobiva potvrdu i u samom nazivu lista, koji prema latinskoj imenici za označavanje istine odsada dobiva i programatsko usmjerenje: Veritas. Tako pomalo ulazimo u ono razdoblje koje imenom opečaćuje usmjerenje lista koji sve više poprima izgled revije. U prvi plan nekako sve jače izbija borba i traganje za istinu, posebno u mjesečnim osvrtima i prigodnim komentarima, od kojih nije bježao o. Ivon, baš u to vrijeme kada se zbog nekih nedoumica oko tumačenja koncilskih smjernica, znala i katolička javnost podvojiti ili čak “potrojiti”. Ti jasno izrečeni stavovi, s kojima se svi nisu slagali, postaje pomalo najjača, ali i najosporenija strana revije. Apolegetski, ponekad polemički stil o. Ivona ne posustaje. Ta odlučnost uvlači sve dublje “Veritas” u neke neugodne borbe, te se tako o. Ivon od vrsnog apologeta propovjednika, pretvara u rasnog polemičara komentatora. A to postupno gradi okvir za ono što će ubrzo uslijediti: nakon punih deset godina kako je pokrenuo list, o Božiću 1972. o. Ivon odlazi i napušta list koji je pokrenuo.

Premda osobno nisam dijelio apologetsko/polemičko usmjerenje nekih urednikovih osvrta i zapažanja, moram priznati da me mnogo toga oduševljavalo u njegovu radu i djelovanju, kojemu sam bio bliski svjedok sve od prvih brojeva. O. Ivon je doista bio rasan novinar i urednik. Znao se kao umjetnik riječi služiti raznim literarnim oblicima, uvijek s mnogo uspjeha. Nije bježao od reportaža, intervjui su mu bili vrlo dobro pripremljeni, humoristički prilozi zaista duhoviti (tko se ne sjeća fra Pile Pivca?), poetski izraz nazočan i u proznim odlomcima. Ćukovi su se članci čitali i pamtili. Njegovao je svojevrstan i prepoznatljiv stil, bogat aforističkim izričajima i istančanim refleksijama i na vlastito vrijeme i na svoje suvremenike. Njegove duhovite aluzije prepričavale su se danima, bar u onim sredinama u kojima se o. Ivon kretao, a duhovita zapažanja nimalo nisu zaostajala u usporedbi s time. U faktografskom opisivanju nije bio nimalo dosadan, kao što ponajčešće nabrajanje godina, podataka i imena znaju izgledati. U teološkom razglabanju nije nimalo bio težak i nedohvatljiv (poput nekih drugih teoloških pisaca, kojima je teško hvatati nit iznošenja). Zapravo, za o. Ivona treba reći da nije bio neki visoko školovani teolog, budući da zbog poratnih neprilika nije ni uspio završiti teološki studij jer su ga potrebe njegove decimirane Provincije rano bacile na teren. No, njegova teološka misao, kad se ona pojavljuje u nekim osvrtima, nalazi plodno tlo u srcima običnih ljudi kojima je list i bio namijenjen. Zato je i bio toliko popularan i prihvaćen, najprije kao propovjednik, a potom kao urednik i novinar.

A što se tiče same novinarske forme, premda o. Ivon nije bio školovani novinar (a koji je svećenik tada i mogao studirati novinarstvo na Fakultetu političkih nauka/znanosti?), “Glasnikov” se urednik oslonio na oprobana iskustva nekih suradnika (suradnica) i zajedno s njima iz broja u broj dotjerivao reviju. Iz urednikovih prostorija znalo je, unatoč gustim zavjesama, probijati svjetlo do kasnih večernjih sati (ponekad i do rane zore): urednik se trudio, uz svoje suradnike, da listu udahne što privlačiviju formu. To su uostalom priznali i neki poznati novinari koji su list, možda kriomice i zato površno, čitali, ali i hvalili izvanjski izgled koji nije promicao pažljivu oku. Rado je u Uredništvu pregledavao strane tjednike, posebno one talijanske, čak je izdvajao određenu svotu za isplatu pretplata, kako bi na tuđim uspjelim iskustvima gradio svoja najbolja rješenja.

Kada sam upao na njegovo mjesto, pokušavao sam se prisjećati svega onoga što sam tijekom jedanaestogodišnje suradnje naučio od o. Ivona. Prema nama mlađima bio je istinski učitelj. Htio je da budemo i u tom poslu školovani, pa baš zahvaljujući njegovoj inicijativi poglavari mi omogućuju studij hrvatske i komparativne književnosti, kad je već pristup novinarstvu bio zatvoren. Kasnije generacije imat će i tu mogućnost da se stručno obrazuju i na tom području, ali uvijek ostaje ona pametna često i od o. Ivona ponavljana latinska mudrost: “Quod non dat Deus, neque Salamanca”, aludirajući na to da škola ne može nadoknaditi dar ako ga ne daje Bog. Njemu je Gospodin zaista dao velike darove i na području apostolata pisane riječi, i ja mu ostajem zahvalan, posebno za onih preko dvadeset i pet godina provedenih iza njega za uredničkim stolom “Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga”. Bile su to i moje najljepše i najdraže svećeničke godine.

 


1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s