Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sugovornici
 
IMAMO POŠTEN NAROD, ALI ELITE NE FUNKCIONIRAJU

Piše: Marijan Križić
 
Tihomir Dujmović, ugledni hrvatski novinar, publicist, autor knjiga:
“Razgovor s dr. Antom Ciligom” i “Vrijeme apsurda”, te videokasete “Slučaj Stepinac”

Vaše kolumne, koje već niz godina objavljujete pod nazivom “Apsurdna vremena”, izazivaju veliku pozornost čitatelja. Živimo li mi doista u apsurdnim vremenima i što je tome razlog?

Da, bojim se da živimo u još gorim vremenima, živimo u doba sarkazma. Hrvati su dočekali hrvatsku državu, ali bih rekao da ne žive sadržaj države na onaj način na koji to rade Talijani, Nijemci ili Englezi. Razlog tome je što imamo pošten, mudar, marljiv, snošljiv, plemenit narod i elite koje ne funkcioniraju na visini. Kod drugih naroda stvar je obično drugačija, njihove elite su doista elite naroda, koje ne dovode u pitanje elementarne postavke na kojima počiva država. Mi imamo elite koje nisu elite mentalno stasale u hrvatskoj državi. To su elite koje su stasale, odrasle i ostarjele kao arhetipski Jugoslaveni. To nažalost možete lijepo vidjeti u Akademiji, ili u hrvatskom medijskom prostoru. Uzet ću jedan primjer. Bio mi je gost dizajner Boris Ljubičić. Stvar je banalna, ali za ilustraciju sjajna. Talijanski vaterpolisti imaju boje talijanske zastave na kapici, a hrvatski na gaćicama. Zašto? Zato jer ne postoji svijest da se trebate dičiti tim grbom i tom zastavom, nego je trebate sakriti. I to podsvjesno funkcionira čak i kad imamo državu.

Što je razlog da su naše elite takve?

Razlozi stižu iz prošlosti. Nakon 1945. istjeran je, pobijen i uništen dobar dio intelektualnog sloja koji oblikuje društveni i kulturni život. Kad se govori o Bleiburgu, koji je prestrašan zločin – govori se o masovnim egzekucijama, koje su jezive. Ali postoji i jedna druga egzekucija građanskoga, školovanoga, elitnog sloja, elitnog u pozitivnom smislu riječi. Vi nemate cijele plejade pravnika iz tog doba, uklonjeno je 250 sveučilišnih profesora i profesora srednjih škola, nemate nekih eminentnih slikara, pisaca, najvećeg dijela tadašnje građanske elite. Onda smo od ‘45. do ‘90. imali potpunu negaciju građanske svijesti, a nemamo je zapravo ni danas.

Ovo što spominjete podsjeća na genocid, ali i eliminiranje cjelokupne inteligencije u režiji Crvenih Kmera. Znači, mi smo ‘45. imali “polja smrti”, poput onih u Kambodži?

Evo, ja ću vam to ilustrirati na razini novinarstva. Jozo Grbelj je napravio veliku studiju pod imenom “Izgubljeni naraštaj”. I došao je do podatka da je 38 novinara u Hrvatskoj ubijeno nakon što su komunisti preuzeli vlast, 102 su dobila zabranu pisanja, 99 novinara je dobilo izgon iz zemlje, jedan manji broj se povukao iz javnog života.
Uglavnom, od oko 300 i nešto novinara, samo 22 su dobila potvrdu da se smiju baviti novinarstvom.
Dakle, mi smo ‘45. “startali” s potpuno klasičnim čišćenjem ili masovnim likvidacijama, i sve je krenulo od nule. Ta nula je bila utemeljena isključivo na odanosti jugoslavenskoj partijskoj ideji, i ti kadrovi su u velikom broju dočekali ‘90-te. To čak nisu kadrovi iz ‘46., nego kadrovi dodatno pročišćeni čistkama iz ‘71. I tu je odgovor na pitanje odakle danas ovaj apsolutni teror lijevih medija.

Može li se narod posve amnestirati od činjenice da se dopustio toliko izmanipulirati od onih koji su prošli partijske čistke ‘45. i ‘71.?

Narod je i na ovim izborima, uza svu medijsku histeriju, odabrao svoju stranu. A ta strana za njih je Hrvatska. Medijska manipulacija od ‘45. do ‘90. je ostavila traga. Vi kad svaki dan gledate televiziju i kad čitate tisak, koji je 90% lijevi, onda vidite da imate zapravo posla s jednim istinskim terorom i umijeće je uz taj teror održati se. Hrvati to još za sada uspijevaju. Nemam ništa protiv lijeve ideologije u novinstvu, ali bi bilo pristojno dopustiti da su čuje i drugi glas, da se čuju drugi argumenti, da u borbi tih argumenata publika može birati.
Dakle, hrvatsko novinarstvo je temeljito protreseno, u dobroj mjeri uništeno u elementarnom smislu riječi, likvidirano ‘45. Nema dvojbe da su neki ljudi zaslužili kazne, da su neki osramotili profesiju, da je neke trebalo ukloniti, ali ako je od Urala do talijanske čizme u cijeloj Europi ubijeno ukupno manje novinara nego što ih je ubijeno u Hrvatskoj nakon ‘45., onda valjda nije moguće da su Hrvati bili najveći zločinci na kugli zemaljskoj. Ali je moguće da je mržnja pobjednika bila onakva kakvu smo vidjeli na Bleiburgu. I kad u jednom malom na-rodu istrijebite i protjerate dobar dio novinara, pravnika, sveučilišnih profesora, ubijete niz svećenika i krenete gotovo od nule, vi ‘90-te možete dobiti eventualno drugu stasalu gene-raciju, ideološki gotovo istih ljudi koji su stigli ‘45-te. Oni razumiju, kad bombe padaju, da je Milošević negativac. Ali dubinu i smisao nacionalnih interesa, smisao svih relacija koje čine hrvatsku državu, oni to ne razumiju. Ni dandanas.
Radio sam knjigu razgovora s Antom Ciligom kad je on došao u Zagreb. S njim sam osam mjeseci svaki dan razgovarao 3-4 sata i, moram priznati, dosta sam od njega naučio i o povijesti komunističke partije i o Titovim igrama koje je on tako sjajno razumio. On mi je rekao: “Gledajte, glede SDP-SKH-a, to je bila ‘90., mislim da su Račan i Bilandžić shvatili da je došlo vrijeme za višestranački sustav, ali još će trebati vremena da shvate da je došlo vrijeme i za hrvatsku državu”. To govori čovjek koji je osnivao komunističku partiju, koji ima 91 godinu, prvi put dolazi u Hrvatsku nakon ‘46. godine i besprijekorno razumije Račanovu filozofiju.

Ta se filozofija poklapa s činjenicom da je Račan 25. lipnja 1991., kada se izglasavala Deklaracija o hrvatskoj neovisnosti, pozvao svoje zastupnike da napuste Sabornicu?

Srž toga “istočnog grijeha” Račanova SDP-a je u jednom detalju. To sam istraživao i pratio sam te saborske sjednice pa sam o tome razgovarao i s Račanom i s Arlovićem i sa Šeksom. Htio sam proniknuti što se zapravo te noći dogodilo. Istina je još gora od one koja je u javnosti poznata. Ne samo da oni nisu htjeli glasovati za Deklaraciju, oni su napravili sljedeću stvar: HDZ je u ime Vlade predložio da Sabor donese Deklaraciju o izglasavanju hrvatske neovisnosti. U tom trenutku HDZ nudi jednoznačnu Deklaraciju kojom Republika Hrvatska raskida sve državnopravne veze s Jugoslavijom i proglašava neovisnost. SDP-ovci nude svoju Deklaraciju, u kojoj se kaže sljedeće: Hrvatska raskida sve veze s Jugoslavijom u isto vrijeme otvarajući proces konfederalnog povezivanja s republikama. Dakle oni su gotovo ultimativno tražili da naše proglašavanje neovisnosti bude istodobni korak s oživljavanjem nove Jugoslavije. Praktično, nijedne sekunde niste imali pravo na neovisnost. Zbog toga što Šeks ne prihvaća tu deklaraciju, oni demonstrativno izlaze van. Dakle, oni zapravo kažu: može se raskinuti odnos s Miloševićevom Jugoslavijom, ali ne s Jugoslavijom kao takvom.

U izbornoj noći mladi SDP-a klicali su Jugoslaviji i Titu. Vi ste o tome pisali u kolumni “Od Vardara do Iblerova trga”. Kako objasniti da su stasali mladi ljudi koji zastupaju još radikalnije projugoslavenske stavove, još radikalnije zazivaju ideju i čovjeka koji je odgovoran za sve ovo o čemu govorimo?

Ideje su s očeva prešle na sinove jer nema nikakve katarze, jer nema osude tog vremena, jer nema moralne presude tom vremenu. Tragedija je da nakon 17 godina od uspostave hrvatske države, u srcu te države nema na ova pjevanja nikakve reakcije. Kad se to dogodilo, pomislio sam da će, dok izađe moja kolumna, ova tema već biti potrošena. Ali nakon pet dana medijske šutnje, pokazalo se da našim medijima to nije ni odiozno, ni pitanje skandala, i većina je to zapravo odlučila sakriti i zataškati.

Hoće li se to pojaviti možda u nekoj Latinici?

Naravno da ne. Ali da je netko u Mimari u izbornoj noći pobjede HDZ-a pjevao nepoćudne pjesme, budite sigurni da bi istu noć dežurni dušobrižnici napisali desetke kartica prosvjednog teksta, da bi se iste noći sastalo ne znam koliko udruga, da bi istu noć sve kamere ovoga svijeta došle, poslikale to i od toga napravile eksces. To je rezultat katarze koje nema, pomirenja kojeg nema, čak ni onoga Tuđmanova pomirenja koje nam nije izgledalo primjereno: miriti se s krvnicima. Pokazalo se da je to pomirenje prihvatila jedna strana, ali još je uvijek nisu prihvatili slijednici komunističkih zločina.
Zato što žrtve razumiju da ideja hrvatske države nadilazi vaš i moj biološki život. Mislim da tu i odnos prema vjeri igra stanovitu ulogu. Lijeva ideologija najčešće nema s tim problema, mnogi od njih, a da tako i ne misle službeno, ipak i dalje promišljaju marksistički svijet, misle da je sve promjenjivo njihovom voljom i da je sve u njihovim rukama, pa je onda i hrvatska država obična forma, zemljopisni pojam, ne sadržaj. Na Iblerovu trgu pjevala se ista pjesma koju su pjevali isti ljudi i isti SDP u Splitu ‘90. U trenutku kad su tenkovi kretali na Hrvatsku, ti ljudi htjeli su reći: Mi smo za Jugoslaviju. U ovoj izbornoj noći mislili su da su pobijedili i kao da su kličući “uvijek si mi draga bila, domovina moja mila, Jugoslavijo, Jugoslavijo” htjeli reći da je vrijeme za rušenje hrvatske države.

Kako se Katolička crkva u Hrvatskoj snalazi u ovom izazovnom vremenu? Koliko će Crkva uspjeti očuvati one vrijednosti koje jesu njezino poslanje?

Katolička crkva je bila i ostala stup i temelj većine hrvatskog naroda. Mislim da je neodvojiva ta prepletenost Katoličke crkve u Hrvatskoj i hrvatskog naroda, s obzirom na čitavu povijest, kao što će to biti neodvojivo i u budućnosti. Oni koji misle da treba redefinirati pojam hrvatske države, da je on samo zemljopisni, uvijek razumiju da najprije treba napasti Crkvu. To se Hrvatskoj događalo prije 50 godina, to se događalo u doba Stepinaca, to se događa danas u doba Jezerinca. U jednoj kolumni napisao sam: da je ovo ‘46., nisam siguran da bi nakon propovijedi Jezerinac bolje prošao negoli Stepinac.

Čini se da se neki ne zadovoljavaju s time da Crkvu treba stjerati u sakristiju, nego biskupe žele istjerati i iz sakristije.

To je treće poluvrijeme rata s komunistima. Oni i dalje misle da te stare ratove ima smisla voditi. Oni su svoju bitku izgubili jer je to bila bitka protiv naroda, jer je napad na Crkvu isto bila bitka protiv naroda. I upravo je nevjerojatno da 60 godina poslije iz istih SDP-ovskih krugova imate ambicije, ne samo slabljenja utjecaja Crkve, nego i ukidanja vjeronauka. Oni bi lako izračunali da to nije pametno jer će izgubiti izbore, ali to je jače od njih, kao što je bilo jače od njih da uhite Stepinca. Isto vrijedi kada je riječ o domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj. Oni ne razumiju da je to
stvar koju se ne smije dirati iz stotinu razloga. Uostalom, ta iseljena Hrvatska u zadnjih 50 godina nastala je u ovom obimu dobrim dijelom zbog njih.

Izazovi s kojima se suočava Crkva u Hrvata slični su onima s kojima se suočava i Crkva u svijetu. Kakva je uloga i izgled Katoličke crkve u suvremenom svijetu?

Glede Crkve u svijetu, ja mislim da je ova ofenziva koja se dogodila protiv nje u eri globalizacije nešto što će se globalizatorima obiti o glavu. Brojne analize govore o krizi društva, govore o krizi tradicionalnih vrijednosti. Crkva nije tu da bi nama nametnula neko mišljenje. Jednostavno, postoje duhovni izazovi, pitanja i odgovori koje možete dobiti jedino u Crkvi. Kako god ignorirali te odgovore, kako god se vrtjeli, kako god se ufali i mislili da možete sve svojom voljom i da baš vi možete promijeniti svijet, opet se vratite na isto mjesto i shvatite da novih odgovora na duhovne relacije u prvom redu, faktički nema. Groteskno je gledati neke pokušaje. Imate, s jedne strane ove balkanske pokušaje da se zatre Crkva, uhiti nadbiskup, ubije toliko i toliko svećenika, i s druge, intelektualne pokušaje da se vrednote koje Crkva zagovara, umanje i marginaliziraju. Ali onda vam ono što ste na silu izgurali kroz vrata, ulazi kroz prozor. I to je zapravo dubinska snaga Crkve. Ona nije u “divizijama”, nego je u duhovnoj snazi.

Mogu li se u tom kontekstu shvatiti osporavanja i žestoki napadi na Benedikta XVI?

On je metafora te borbe. Čim je stao na čelo Crkve, odmah je bio izvrgnut najprije teškim napadima, onda ruglu, pa difamaciji: neistinitim medijskim navodima, poluistinama, izrezanim rečenicama. Najprije je napadnut zbog podrijetla, nakon toga kad je prvi put zagrmio o Europi kao o kršćanskoj Europi. Kad govori o pobačaju, opet je napadnut, kad govori o nedjelji, isto. Uvijek iz istih krugova! Nije problem u tome da mi u nedjelju moramo ne raditi, nego u tome da je barem nedjelja dan kad bismo morali okupiti obitelj, sjesti s djecom, razgovarati kao ljudi, pa ako i ne želite to činiti kao katolici, činite to kao pripadnici jedne civilizacije koja je izrasla na kulturi obiteljske, spokojne, mirne, ljudske u plemenitom smislu riječi, nedjelje. Pa pogledajte kako danas živimo!
Nisam očekivao da će napadi na Benedikta XVI. biti toliko jaki, ali s obzirom kako su počeli, može se očekivati da će njegov pontifikat biti obilježen grčevitim borbama, jer je stasao novi, globalizirani svijet, koji mahom živi u svojoj nevjeri. Nasuprot tom svijetu za ljude sklone katoličkom svjetonazoru imate zapravo samo još jednu pomoć: moralnu snagu Katoličke crkve. I zato se bojim da će ti napadi na Benedikta XVI. jačati. Ulazimo u fazu velikih borbi i velikih prevrata i slutim kako će ta bitka završiti. To nije bitka koju će dobiti Crkva kao institucija koja ratuje s neprijateljem, to je jednostavno bitka koju će dobiti istina koju ona zagovara.

Unatoč balkanskim poslijeizbornim igrama Hrvatska “ide dalje” - da se poslužimo sintagmom izbornog pobjednika. Što očekuje Hrvatsku u narednom razdoblju?

Silno je važno da je ova opcija pobijedila na izborima zato što su ovo ključne četiri godine u kojima će Hrvatska ući u Europsku Uniju i u NATO. Ovo je sjajna prilika i za HSS, koji se napokon može nametnuti kao ozbiljna hrvatska stranka. Ovo je prilika za dugoročnu, prirodnu koaliciju HDZ-a i HSS-a. S obzirom da su obje stranke članice Europske pučke stranke, ovo je otvaranje jednoga novog poglavlja, koje može funkcionirati čak i nekoliko mandata, jer ta uzajamnost može jamčiti druge pobjede.
Ulazak Hrvatske u EU je neizbježan. Razgovarao sam s dosta svojih prijatelja koji su protiv toga. Mislim da je to nerazumijevanje stvari. To je okruženje u koje jednostavno morate ući, jer neulazak znači ostanak na Balkanu. No, u EU morate biti dovoljno jaki da nametnete svoje interese. Naravno da ulazak Hrvatske u EU i NATO nosi niz rizika. Ni ja nisam sretan zbog niza prerezolutnih uvjeta koji se postavljaju. Ali, definitivno nemamo boljeg izbora.

Možda za Hrvatsku vrijedi dodatni razlog, kada se zna da je Hrvatska suočena s izborom ili EU ili Balkan?

To više je važno da Hrvatska uđe u EU. I to je dvojba koju je Sanader odlično postavio i objasnio svoju misiju. Bez obzira na naša želje, na našu povijest, na pravdu, istinu i na ratnu žrtvu i agresiju: ili idemo u EU, pod uvjetima kakvi su zadani, pa ćemo se boriti kako znamo, ili ostajemo na Balkanu, a gore od ostanka na Balkanu nema.
To nije izbor između dva zla, nego izbor između jedne srazmjerno korektne stvari i jednog užasa. U takvoj situaciji govoriti da Hrvatska ne treba ući u EU i NATO objektivno znači gurati Hrvatsku u Balkan, jer ona nema ni snage, ni podrške da živi kao Švicarska. U jednoj emisiji “Opasne veze” - koje su sada opet krenule na Z1 - gostovali su Milovan Šibl i Neven Šimac. Nitko nije blesav da ne razumije da je idealno da Hrvatska funkcionira kao neutralna Švicarska, ali morate znati, rekao je Šimac, da su na švicarsku neutralnost pristale sve susjedne zemlje i sve velike sile. Bez tog pristanka nije mogla nastati neutralna Švicarska. Hrvatska nema elementarne uvjete za potporu takvoj neutralnosti.
Treba ući u EU, boriti se za nju, ali tu nastaju problemi. To je pitanje elita, koje nisu elite hrvatske države. I zato će vrijeme koje dolazi tek iznjedriti kadrove, zato je potrebna “revolucija” u školstvu.
Problem je obrazovni sustav, problem su fakulteti koji često produciraju stari mentalni sklop. Sjećam se, to je moglo biti ‘83. ili ‘84., velikog naslova u “Poletu”: “Ne postoji samostalni hrvatski jezik!”, koji je izrekao jedan poznati lingvist. Kada je umro prije pola godine, čitali smo panegirike njemu u čast. Hoću reći, na takvim kadrovima ne može počivati hrvatsko školstvo.
U tom smislu nužne su promjene u nizu relacija. Iznimno je važno pokretanje katoličkog sveučilišta i katoličke televizije, a nedavno osnovana prva katolička osnovna škola u Šibeniku napokon daje mogućnost izbora. Izbora koji nam je bio zabranjen pola stoljeća.

Ivan Pavao II. bio je možda presudna karika koja je pomogla Hrvatskoj u njezinoj borbi za međunarodno priznanje.

Nitko nije tako dobro kao Ivan Pavao II. razumio Hrvatsku. Mislim da je on temeljito proučio hrvatsku povijest i istinski shvatio tu hrvatsku mučnu borbu kroz stoljeća za hrvatstvo i za katoličanstvo, da je to doista povijest koja je plaćena krvavo i iz koje možete iščitati vrijednost koja je nosila taj narod. Kada on dolazi ovamo i govori da su Hrvati narod nade, on govori o tome da narod koji je uspio prebroditi toliku muku da prođe i ostane i hrvatski i katolički i koji nije pokleknuo, jest narod i buduće nade.

Nade za budućnost Katoličke crkve u ovom dijelu svijeta, nade ovom trusnom dijelu Europe, nade u širem smislu riječi. Glede Ivana Pavla II. valja reći da je taj čovjek savršeno sve razumio. To me je kao čovjeka i kao novinara posebno fasciniralo.

 


1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s