Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sugovornici
 
NADOM I RADOM

Razgovarao: Ivan Bradarić
 
Razgovor s Mons. Marinom Srakićem, biskupom Đakovačke ili Bosanske i
Srijemske biskupije i predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije

Mons. Marin Srakić, biskup je Đakovačke ili Bosanske i Srijemske biskupije u kojoj, barem što se teritorijalnih granica tiče, živo odzvanja jedan dio hrvatske himne: “Teci Savo, Dravo teci, nit’ ti Dunav silu gubi”. Naime, teritorijalno je ova biskupija svojim najvećim dijelom stavljena u okvir ove prirodne granice. U područje ove troimene Biskupije ulaze tri županije: cijela Vukovarsko-srijemska; najveći dio Osječko-baranjske i veći dio Brodsko-posavske, te Srijem, u susjednoj Srbiji. Na čelu ovoga povelikog stada stoji biskup Marin Srakić, a pomažu mu dvojica pomoćnih biskupa: Mons. Đuro Hranić i Mons. Đuro Gašparović. Za njima slijede svećenici kojih u bisku- piji ima 232 dijecezanska i oko 30 redovnika uz veliki broj redovnica. Biskupija broji oko pola milijuna vjernika. Uz ovu zahtjevnu pastirsku službu biskup Marin Srakić je nedavno izabran za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije te smo u povodu toga s njime razgovarali.

Preuzvišeni oče biskupe, najiskrenije čestitke za Vaš izbor na mjesto predsjednika Hrvatske biskupske konferencije. Ovom novom službom dobili ste i nove obveze. Kako uspijevate sve to uskladiti?

Zahvaljujem na čestitkama. No kad dobije nove obveze, čovjek se pita, je li to za čestitanje ili za nešto drugo?! Osobno se ne opterećujem mišlju: došle nove obveze, kako ću izdržati? Obveze rješavam jednu za drugom, kako dolaze, a o njima ne razmišljam kao o kakvoj golemoj hrpi šljunka koju treba očistiti, nego kao o onoj količini koju danas trebam i mogu prebaciti. Posao nastojim rasporediti bez panike i obaviti bez kompleksa perfekcionizma.

U Vašem životopisu čitamo da ste se bavili raznim službama, od dušobrižnika i župnika, preko profesora i odgojitelja, pa sve do najnovije službe pastira i upravitelja biskupije. U kojoj od navedenih službi se osjećate da se najbolje ostvarujete kao Kristov svećenik?

Teško je jednu službu izdvojiti od drugih. Volio sam biti župnik. O župničkoj službi sanjao samkroz cijelo vrijeme priprave na svećeništvo. Privlačna je šarolikost svećeničko-župničke službe. U pastvi kao kapelan i kao župnik bio sam pet godina. Mislim da su me i moji župljani voljeli. A onda me biskup Stjepan Bäuerlein nagovorio da nastavim teološki studij. Razmišljao sam: ako poslušam a ne uspijem, neću za to kriviti sebe nego biskupa, a ako ne poslušam želju poglavara i poslije budem nezadovoljan, sam ću za to biti kriv. I tako je to krenulo, od službe do službe. U svakoj sam se osjećao ugodno, nastojao dati od sebe što sam mogao. Bio sam odgojitelj u Bogoslovnom sjemeništu sedamnaest godina, a profesor dvadeset i osam godina. Imao sam i svojih hobija, a to je bibliotekarstvo i proučavanje povijesti naše biskupije. Poslove sam naizmjenično obavljao, a pisanje me je odmaralo. No i danas mi je najdraže kad odlazim na župu, tj. na teren među vjernike…

Vaša biskupija je jako teško stradala za Domovinskog rata. Dovoljno se sjetiti Vukovara, da ne otvaramo i ostale rane. Vrijeme prolazi, a da li su duhovno-moralne rane zaliječene?

Biskupija je doista teško stradala. Osim Vukovara stradala su tolika mjesta u našoj biskupiji koja ne smijemo zaboraviti. Mogu spomenuti samo neka, kao što su Ćelije, Tovarnik, Lovas, Berak, Sotin, gdje su stradali stanovnici, pa Nuštar, Cerić, Jarmina, zatim sela u Baranji… Bojim se da će se netko uvrijediti ako sve ne spomenem, ali to su doista prave litanije stradalih mjesta. Zahvaljujem Hrvatskoj vladi što je mnogo sredstava uložila za obnovu kuća u gradovima i selima. Zahvaljujem svima koji su pomogli da se izgrade ili obnove srušene crkve i župni stanovi. No mi u našoj biskupiji nismo željeli samo preživjeti rat i poraće nego živjeti. Zato smo prionuli uz obnovu župnih zajednica. Napose smo to ostvarili kroz Drugu biskupijsku sinodu. Ona je bila kotač zamašnjak. Danas u našoj biskupiji imamo razgranat pastoral brojnih kategorija ljudi, od ministranata do političara. Osim toga poradili smo na uzdignuću naše teologije na stupanj bogoslovnog fakulteta. Rane još nisu zaliječene i ne znamo kada će biti, ali činimo sve da se zaliječe.

Vidimo da se ulažu veliki napori u smirivanju međunacionalnih napetosti i na području Vaše biskupije. Može li se reći da to prati i ekumenski rad između pravoslavne i katoličke zajednice?

Razgovarao sam s mladim (politički) vodećim ljudima s područja naše biskupije o tim među-nacionalnim pitanjima, odnosima i napetostima. Oni izjavljuju da se trude voditi skrb o svim ljudima i narodnostima koji žele živjeti u miru u Hrvatskoj. Mi na našem području ekumenski djelujemo, iako bi se još više moglo činiti. Imamo mješovito ekumensko povjerenstvo. Ono se sastaje i izrađuje zajedničke programe. Vrhunac je molitvena osmina za jedinstvo kršćana. Mi nemamo nekih bučnih ekumenskih manifestacija jer smatramo da bi bile kontraproduktivne. Još valja poraditi na ekumenizmu na tri razine: između biskupa i episkopa, između svećenika i onda u bazi među vjernicima.

Đakovo je već od Strossmayerovih dana bilo središte zbližavanja pravoslavnog Istoka i katoličkog Zapada. Kakvi su danas konkretni odnosi između dviju hijerarhija na Vašem području?

Smatram da su odnosi korektni i prijateljski. Često sam znao međunarodnim promatračima i komisijama svratiti pažnju na neoborivu činjenicu: za vrijeme Drugoga svjetskog rata nisu se sastajali
njemački katolički biskupi s francuskim ili engleskim biskupima, niti su jedni s drugima komunicirali. A na našim prostorima neposredno prije rata, za vrijeme rata i poslije rata mi hrvatski katolički biskupi sastajali smo se s pravoslavnim episkopima, neposredno prije rata, za vrijeme rata i poslije rata, razgovarali, molili. Ja sam neposredno poslije rata nekoliko puta posjetio srijemskoga pravoslavnog episkopa. Nama su iz Zapada dolazili dijeliti lekcije o ekumenizmu.

Neki su naši mediji vijest o Vašem izboru za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije prenijeli kao nešto senzacionalno, ravno čudu. Kako tumačite te prve reakcije?

Pouzdavajući se na vidovitost svojih “stručnjaka za crkvena pitanja” mediji su predviđali nešto drugo. Ti stručnjaci koji tako često pišu po novinama, i na tome zarađuju novac, uopće ne poznaju našu biskupsku konferenciju i biskupe u njoj. Dijele nas na lijeve i desne, sjevernjake i južnjake, progresiste i konzervativce, bozanićevce i one koji to nisu. A mi uopće nismo takvi. Tada su pisali o čudu koje se dogodilo u Gospiću oni koji ne vjeruju u čuda. Svakako, neobično je da nakon devedeset godina (uz iznimku beogradskog nadbiskupa Josipa Ujčića) za predsjednika HBK bude izabran biskup iz provincije a ne zagrebački nadbiskup. Nije se dogodilo nikakvo čudo, nego se dogodila Hrvatska biskupska konferencija koja je postupila po svome Statutu.

Koja je zapravo uloga i zadaća predsjednika jedne biskupske konferencije?

Predsjednik predsjeda saboru Biskupske konferencije i sjednicama Stalnoga vijeća. On ih i saziva. On šalje Apostolskoj Stolici izvještaj o radu i odlukama sabora te odredbama koje su na saboru donesene. Služba predsjednika je radna služba a ne neka čast.

A koja je pak uloga Biskupske konferencije?

Biskupska konferencija učvršćuje zajedništvo među biskupima i promiče zajedničko djelovanje na određenom teritoriju koje se obično proteže unutar granica jedne države. U konferenciji biskupi udruženo obavljaju neke pastoralne funkcije za vjernike svojih područja. Između ostaloga, biskupske konferencije imaju zadaću zajedničkog dijaloga s državnim političkim vlastima cijelog teritorija.

Jedna od Vaših prvih izjava je bila kako ćete nadom i radom djelovati unutar Biskupske konferencije, ali i prema vjernicima. Time ste, već tada, naslutili jedno veliko poglavlje koje je papa Benedikt XVI. obradio u svojoj novoj Enciklici “Spe salvi”. Možete li za naše čitatelje objasniti što znači ovo Vaše geslo: “Nadom i radom”.

Za vrijeme moje profesorske službe bio mi je jedan od najdražih traktata “de spe” - “o nadi”. Zato sam za svoje biskupsko geslo uzeo “spe et labore” - “nadom i radom”. Smatram da su to dvije važne poluge našega vjerničkog i ljudskog života. Nada je ona božanska iskra u nama koja nama ljudima “putnicima na zemlji” daje snagu da idemo hrabro prema budućnosti. Ima bezbroj definicija što je čovjek, a jedna od njih je: “Čovjek je biće koje se nada”! “Čovjek ne može živjeti bez nade; njegov bi život bio lišen značenja i postao bi nepodnošljiv”, poručili su biskupi sa svoje Sinode biskupâ (1999.). Nada nas potiče da se angažiramo i zajedno s drugima izgrađujemo svijet. Biskupska služba je usredotočena na stvaranje zajedništva i solidarnosti u neuravnotežnom svijetu. Biskup i Crkva općenito ne mogu biti ravnodušni pred velikim pitanjima društvene pravde, solidarnosti i društveno-gospodarske ravnoteže, kao što ne mogu ravnodušno promatrati probleme mira, slobode i dijaloga.

Tijekom predizborne kampanje za hrvatski parlament u studenom 2007. godine više puta su Crkvu prozivali da se “miješa u politiku”. To je skoro postala navika i pomalo se formira mišljenje da Crkva (biskupi, svećenici i brojni vjernici) ne trebaju izražavati svoje mišljenje o pojedinim političkim i pitanjima od općega društvenog značenja. Što Vi mislite o tome i kakav stav treba zauzeti vjernik?

U Osijeku je izlazio kalendar “Jeka iz Osijeka” što su ga čitale naše bake. Poruka da se Crkva “ne miješa u politiku” je “jeka iz komunističkih vremena”. Dopustite mi da ovdje kratko iznesem jedno načelo kojega se Crkva neće i ne smije odreći: “Socijalni nauk Crkve nije povlastica, digresija, korist ili upletanje: njezino je pravo evangelizirati socijalno, to jest činiti da odjekuje oslobađajuća riječ evanđelja u složenom svijetu proizvodnje, rada, poduzetništva, financija, trgovine, politike, prava, kulture, društvenih komunikacija u kojemu čovjek živi” (Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 70). Prošla su vremena kada su Crkvu zatvarali u sakristije. Uostalom i Ustav Republike Hrvatske Crkvi daje to pravo kada kaže: “Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli” (čl. 38) i “Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćivanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćivanja” (čl. 39).

Ulazimo u jedno novo razdoblje. Osim što je početak nove godine, pred nama je novo vrijeme za sve. Kakvu Hrvatsku vidite u vremenu koje dolazi?

Htjeli ili ne Hrvatska se nalazi pred vratima Europske Unije. Vremena su ozbiljna za sve građane, napose za one kojima je narod iskazao povjerenje. Nismo mi prvi koji ulazimo u Europu. Treba gledati iskustva drugih. Ne prodati se, ali niti ne ići “grlom u jagode”. One države koje su znale dobro pregovarati, dobro su prošle. Hrvatska mora doreći sebe prije nego što uđe u tu veliku zajednicu naroda. Razumljivo, valja srediti gospodarstvo u svim njegovim segmentima, počevši od onih materijalnih (agrar, industrija, trgovina, turizam, brodogradnja, prirodna bogatstva), ali mi moramo učiniti nešto s našim mentalitetom. Treba napustiti parolu “snađi se druže”, treba odgajati odgovornost prema vlasništvu, treba poštivati i društvenu dimenziju vlasništva, valja politiku staviti na njezino mjesto, a ne da se u sve upliće, svemu tutori, sve komentira i svima docira. Treba stati na kraj korupciji i tajkunizaciji u svim njihovim oblicima. Napose valja čuvati i njegovati duhovne vrednote, kao što su istina, ali ne da svatko ima svoju istinu, pravda, ali ne da po vlastitoj pravdi svatko grabi bez odgovornosti, ravnopravna raspodjela dobara, a ne raspodjela prema stranačkoj pripadnosti. Hrvatska je i katolička zemlja. Znamo, mnogi nas ne vole što smo takvi, ali to je osnovno obilježje našega nacionalnog bića.

Molio bih Vas da uputite poruku našim čitateljima na početku ovoga novog vremena u novoj 2008. godini.

Dok razmišljamo o ulasku u Europsku Uniju, proučavajmo i čuvajmo sebe. Hrvatski narod ima nekih svojih obilježja što ih je stjecao kroz povijest i po kojima je prepoznatljiv u zajednici naroda. Kao biskup istaknuo bih četiri: vjera u Boga, odanost Crkvi i Petrovu nasljedniku, pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji i ljubav prema Domovini. Vjera u Boga držala nas je na okupu u najtežim trenucima povijesti i pomagala da sačuvamo povjerenje u čovjeka. A znamo da su mnogi izgubili povjerenje prema čovjeku. Preko Petrova nasljednika davno prije ušli smo u Europu, postali smo narod Europe. Zašto nam to sad treba smetati? Sada dižu glas oni koji su nas desetljećima držali izvan Europe. I ljubav prema Domovini, ali ne ljubav koja se zaustavlja na pragu vlastitog doma, nego ljubav koja prelazi granice i roda i doma. To četverostruko obilježje daje dimenziju sveukupnoj baštini što je želimo unijeti u Europu i što je želimo Europom obogatiti. – Sretan vam bio Božić – blagdan života! Živjeli!

 


1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s