Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Židovstvo
 
ŽIDOVSTVO I NASTANAK VREMENA

Piše: mr. sc. Julija Koš, voditeljica knjižnice Židovske općine Zagreb
 
ZNANOST I TRADICIJA U RAVNOTEŽI

Je li takozvani “Big Bang” (“Veliki prasak”), u kojemu je nastao naš svemir, kakvoga poznajemo putem astronomske znanosti, doista početak vremena? Ili je Bog prije svega ostaloga stvorio vrijeme, jednako za sva doba, sve svemire i sve planete? Ta pitanja zanimaju mnoge. Možda nije slučajno bio upravo Židovom jedan od najvećih fizičara svih vremena, Albert Einstein, koji je bitno promijenio znanstvenu koncepciju pojma o vremenu i naše gledanje na svemir. Jer židovstvo je u problem vremena prodrlo snažnom radoznalošću, osobito u svojoj mistici - najvišem stupnju proučavanja tekstova. Izazov je za naraštaje Židova od starine bilo pronicati u dublji smisao biblijskoga opisa stvaranja.

Židovstvo je svijetu donijelo tekst u kojemu je nastanak vremena opisan gotovo novinarskom kratkoćom. Dakako, radi se o početku biblijskoga opisa stvaranja svijeta. Ali astronomska razmišljanja o naravi “Big Banga” u mnogočemu se podudaraju s biblijskim opisom.

No, kakva je bila narav tek stvorenog vremena, koje se ne može doživjeti niti opisati našim izražavanjem? Većina rabina, čak i mnogo ortodoksnih, danas pristaje uz ideju da je, kako i novozavjetni tekst Druge Petrove poslanice poetično kaže, “u Božjim očima tisuću godina kao jedan dan...” (2 Pt 3,8). Jer Petar - i sam Židov - dakako navodi židovsko poimanje vremena. Milijarde godina u kojima se stvarao naš planet, milijuni godina u kojima su se razvijali živi organizmi pa i čovjek, u biblijskome tekstu prikazani su kao dani, ali bili su to zapravo dani samo “u Božjim očima”.

A kada je čovjek dorastao do toga da razumijeva vrijeme oko sebe i prati tijek godine, poželio je i nadzirati ga. Promatrao je prirodu oko sebe i zamijetio je njezine osobitosti: godišnja doba, redovite poplave nekih rijeka, nebeske planete i zviježđa, koji su se kretali velikom pravilnošću. Postupno, nastajali su rani kalendari, a jedan od najranijih bio je židovski tradicijski kalendar, koji je stoljećima nakon svoga nastanka i zapisan, a rabimo ga do danas.

Židovski kalendar

Židovski kalendar je drevni izvorni lunarno-solarni kalendarski sustav. Od sredine 4. st. n. e. zapisan je i određuje se matematičkim izračunima, prije toga prenosio se usmenom predajom, a računao se brojenjem dana i tjedana nakon pojedinih blagdana i promatranjem neba, a vijest o nastupanju novoga mjeseca javljala se paljenjem vatre, s brda na brdo, sve do udaljenih krajeva. U godini je 12 mjeseci, od kojih svi imaju po 29 ili 30 dana: tišri (odgovara rujnu/listopadu), hešvan (listopad/studeni), kislev (studeni/prosinac), tevet (prosi-nac/siječanj), ševat (siječanj/veljača), adar (veljača/ožujak), nisan (ožujak/travanj), ijar (travanj/svibanj), sivan (svibanj/lipanj), tamuz (lipanj/srpanj) te av (srpanj/kolovoz) i elul (kolovoz/rujan).

Budući da ovaj sustav odstupa od astronomske točnosti, radi ispravljanja se u svaki ciklus od 19 godina umeće po sedam prijestupnih, koje imaju po mjesec više. No ni time se ne postiže potpuna astronomska točnost, pa se svakih 216 do 230 godina dobiva po jedan dan više. Do sada, nakon nešto manje od 17 stoljeća od kada je kalendar zapisan, blagdani kasne oko tjedan dana u odnosu na dane kada su slavljeni u starini. A slavljenje blagdana u točno određeno doba u židovstvu je bitno, jer se temelji na Božjim zapovijedima (izrečenima u Tori - biblijskome Petoknjižju) da se blagdan slavi u točno propisano doba, u spomen na stvarne povijesne događaje. Stoga je u tijeku rad na reformi židovskoga kalendara, pri čijoj bi se primjeni tek svakih 12.500 godina pojavila pogreška od jednoga dana više.

Židovski dan, tjedan i godina

U židovstvu dani počinju i završavaju uvečer, sve od prvoga stvorenog dana, zabilježenog u biblijskome tekstu o stvaranju. Danas se točan početak dana određuje astronomski, a u starini, pa i sve donedavna, promatralo se nebo i kada bi se opazile prve tri zvijezde, počinjao je sljedeći dan. Nije to bilo toliko bitno zbog običnih radnih dana, koliko zbog osiguravanja točnog pridržavanja propisa sedmoga dana u tjednu, Šabata, te blagdana.

Obično se misli da je Šabat jednostavno dan kada je zabranjeno raditi, ali to je složenije. Zabranjen je stvaralački rad, rad kojim se mijenja okolina, pa makar i tako neznatno da se škarama prereže konac. Otkuda ta zabrana? Ona dolazi iz Božje naredbe kojom se u Tori dva puta naglašava da se mora “sjetiti dana Šabata i čuvati ga svetim” (Izlazak 20,8-11 i Ponovljeni zakon 5,12-15).

Bog je nakon šest dana stvaranja odlučio počinuti, te je sedmi dan - Šabat - posvetio i odredio za mirovanje, dakle za nestvaranje. Dakako, taj dan u praksi nije posvećen ljenčarenju, već molitvi, obitelji i čitanju svetih tekstova. Zahvalnost za dar šabatnog mirovanja Židovi izriču i na kraju svakoga Šabata, kada se od njega opraštaju blagoslovom: Blagoslovljen si Ti, Gospodine, Bože naš, Kralju svijeta, koji dijeliš sveto od svjetovnoga, šabatni dan od radnih dana. Blagoslovljen si Ti, Gospodine, koji dijeliš sveto od svjetovnoga.

U doba kada su Židovi primili Toru (i još vrlo mnogo stoljeća nakon toga) nijedan čovjek iz ostalih naroda nije uživao u danu mirovanja, jer poganski narodi nisu imali koncept tjednog dana mirovanja. Ali ne samo zbog zasluženog odmora, šabatni dan je potreban i zbog čovjekovoga duhovnog rasta. Jer osnovna namjena Šabata jest odvojiti jedan dan u tjednu za slobodu, dan kada nećemo rabiti oruđa što se tako lako pretvaraju u oružje razaranja... dan u kojemu nećemo štovati idole tehničke civilizacije... dan primirja u gospodarskome nadmetanju s drugim ljudima i sa snagama prirode. - A. J. Herschel

Šabat, uz brojne blagdane, određuje ritam židovske godine, koju obilježava više razdoblja brojenja dana i tjedana, jer od blagdana do blagdana treba minuti točno određen broj dana, koji se pomno broje.

Olam haba (Budući svijet) i vrijeme u mesijansko doba

Židovstvo dugo nije imalo razvijen pogled na eshatološko, jer je izvorno utemeljeno na etičnosti među ljudima i u životnom postupanju. No, s vremenom se pod utjecajem drugih kultura razvio pogled na mesijansko doba, premda ni približno tako razvijen kao u nekim drugim religijama, koje su - poput kršćanstva - osobito usmjerene na pitanje spasenja. No, ipak nam je dostupno mnogo tekstova i rabinskih razmišljanja o mesijanskome dobu, u kojemu će vrijeme koje poznajemo prestati teći.

Dakle, protok vremena kakav nam je poznat i blizak, zapravo u našim životima i jedino zamisliv, židovstvo vezuje za dane ovoga života. Između Božjeg stvaranja i mesijanskoga doba teče vrijeme koje poznajemo, a narav onoga prije i poslije ne možemo do kraja spoznati. Vidjet će to oni skori naraštaji koji će dočekati godinu 2240. prema gregorijanskome kalendaru. To je godina u kojoj će se navršiti 6000 godina od stvaranja svijeta (prema židovskome računanju), te će tada nastati sedmo, šabatno tisućljeće i mesijansko doba, u kojemu vrijeme više neće postojati.

 


1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s