U povodu 150. obljetnice Gospina ukazanja u Lurdu, Orlando Film je objavio na dva DVD-a, koja se mogu kupiti na kioscima, talijanski dvodijelni televizijski film "Lurd".

Kako bi događaj od pred stoljeće i pol približili suvremenim ljudima, filmski djelatnici su ga povezali s današnjicom. Stoga nemamo linearnu priču o svetoj Bernardici Soubirous (1844.-1879.) i zbivanjima vezanim za ukazanje "Gospođe u bijelom" koja se predstavila kao "Bezgrešno začeće", nego tri priče koje se prožimaju. Jedna je suvremena, a dvije istovremene iz prošlosti spajaju se u drugom dijelu. Poveznica je Lurd sa čudotvornim ozdravljenjima i nadaleko poznatom vodom, sveta Bernardica sa svojom osobnošću – iskrenošću, ljubavlju, poniznošću, jednostavnošću, molitvom – čime je mijenjala srca onih koji su je upoznali, te prijeporan odnos znanstvenika prema vjeri.

Film je solidno snimljen, režiran, odglumljen, a zahvaljujući dvodijelnosti nije predug, jer se poput serije može gledati sa stankom. Kostimografski i scenografski ilustrira razdoblja koja prikazuje, a posebno je dobra originalna glazba Carla Siliota koji je, zajedno s Gasparinijem, skladao i lijepu Bernardičinu pjesmu (Chanson de Bernadette), koju izvodi Angèle Osinski, i koja se poput lajt-motiva provlači kroz oba dijela. Najzanimljiviji i najpoučniji su dijalozi u kojima Bernardica ispovijeda svoju čvrstu vjeru, iskrenost i pouzdanje u Gospine riječi i obećanja, te oni o odnosu znanosti i vjere.

Film počinje scenama iz Lurda neposredno prije prvih ukazanja i Bernardičinom privučenošću prema obližnjoj špilji Massabielle. Zatim slijede scene iz suvremenog Lurda i Pariza. Mladi fotoreporter Bernard Guillaumet vraća se kući u Pariz iz Lurda gdje je bio poslovno i gdje su ga smetale gužva i trgovina, te se čudio vjernicima koji hrle na izvor. Ni on ni njegova žena Natalie nisu vjernici. Dočekao ga je paket s rukopisom dnevnika njegova daljnjeg rođaka Henrija Guillaumeta, s nazivom "Lourdes". Kako fotografije nisu uspjele, ponovno je poslan u Lurd, a na put je ponio dnevnik i čitao ga. Tada počinje priča o Henriju, mladom liječniku, koji se treba oženiti s Claire, ali se ona razboli od tuberkuloze. Oni su suvremenici lurdskih zbivanja u koja Henri, kao zagriženi znanstvenik i racionalist, ne vjeruje i ne želi vjerovati, za razliku od svoje supruge, koja pomoć traži u lurdskoj vodi. Slučajno susreću Bernardicu, a kasnije se njegovo proganjanje Bernardice polako promeće u nadu i obraćenje.

Film prikazuje i Bernardičin život u siromašnoj obitelji, bolest, roditelje pune ljubavi, braću i sestre, Gospina ukazanja, probleme s Crkvom, mnoštvo koje je k njoj hrlilo nakon ukazanja, njezinu iskrenost, molitvu, vjeru, odlazak u samostan u Nevers, poniznost, suosjećanje, razumijevanje, pomoć oboljelima...

Fotograf Bernard, koji se tako ne zove slučajno iako toga nije svjestan, saznaje na putu da Natalie očekuje dijete, ali je trudnoća problematična. Sklop događaja i pročitani dnevnik potiču ga na nova razmišljanja...

Vratimo se znanstvenicima i vjeri. U filmu Henri misli kako je zdrav razum dovoljan. Upozoren je da se razum izgubi kad se previše pouzdamo u njega, kako bismo povjerovali u čudesa, a povrati se čim prihvatimo da postoji ono čudesno, tajanstveno... Kasnije shvaća: "Znanstvenik ne može doseći Istinu. Bog ne negira znanost, a znanost ne isključuje Boga." Nije li sve to dio i suvremenih odnosa znanosti i vjere?