U ruke mi je došla krasna knjiga o opraštanju, kanadskog teologa i filozofa. Ne znam ni sama zašto to s opraštanjem tako teško ide. Čini se lako, ali ako smo iskreni sami prema sebi, upravo s opraštanjem imamo najviše problema. Teško opraštamo prijateljima, još teže neprijateljima, najteže svojim bližnjima, a skoro nikada samima sebi.

Mnogi liječnici, mnogi psiholozi, psihijatri, a nadasve svećenici upozoravaju o štetnosti neopraštanja. Često niti sami nismo svjesni koliko nas taj potisnuti osjećaj može kočiti u životu, ili kako je uzrok raznih bolesti povezan s dubokim osjećajima nezadovoljstva, nesreće i boli koje potiskujemo u sebi.

Često sam pohađala seminare duhovne obnove koji gotovo uvijek započinju procesom opraštanja. Nerijetko sam isplakala more suza kada sam ponovno izvlačila na površinu sve rane skrivene i zakopane duboko u duši. Bolan je to proces opraštanja, ne znam je li se to ljudska priroda toliko grčevito bori protiv one božanske u nama. Ipak, bez toga i bez osjećaja lakoće koje donosi spoznaja da smo oprostili ili da nam je oprošteno, nema puta dalje k obnovi duše i otvaranju srca za iskustvo Gospodina.

Dugo sam imala problema i s ispovijedi. Nije mi teško se ispovijedati, ali do prije desetak godina imala sam potrebu nekoliko puta ispovjediti jednu te istu stvar, kao da sumnjam, kao da ne vjerujem da mi Bog može oprostiti. Nakon dosta razgovora sa prijateljima svećenicima, spoznala sam da je sumnja samo manjak vjere, te da sama sebi teško opraštam.

Nakon nekoliko godina, vježbe, molitve, uspjela sam se osloboditi nemira koji nosi sumnja i neopraštanje. Nije lako, ali vrijedi.

Pričam o opraštanju u ovom mjesecu kada se nekako već pripremamo za korizmene dane.

Posebna je ova veljača, ne samo zato jer je dulja za jedan dan, nego zato što je puna prilika za razmišljanje pri ulasku u korizmeni period. Volim Svijećnicu, volim Sv. Blaža, kojemu godinama prepuštam svoje glasnice, ali nekako mi je najdraža Pepelnica, Čista srijeda. Inače čistunci, pažljivo izbjegavamo svako zrno prašine, lokvu vode ili bilo kakvu nečistoću koja bi nas mogla izvanjski uprljati. O nečistoćama duše rijetko razmišljamo. Zato posebno volim obred pepeljenja, stati pred svećenika koji nas posipa pepelom. Svjesno pristajem i osvješćujem kako je nečistoća opasna samo ako je duboko u nama. Sjetim se da sam nitko i ništa, da sva moja umišljenost i sve zasluge koje si možda pripisujem ne vrijede ništa u Božjim očima, ukoliko nemam čisto srce.

Dobar je ovo mjesec, poseban, u kojem je i veliki blagdan Gospe Lurdske. Posebno me upozorila moja draga teta Marica o 150–toj godišnjici Gospina ukazanja u malom mjestašcu Lurd. Danas je to sigurno jedan od najposjećenijih gradova svijeta, koji svake godine posjeti oko pet milijuna hodočasnika iz cijelog svijeta.

No, nisu u Lurdu brojke važne, važna je vjera ljudi koji odlaze ka Gospi Lurdskoj u raznim potrebama. Važne su uslišane molitve, ozdravljenja i čuda koja se svakodnevno događaju.

Ove godine, na 150 godina od ukazanja, vjernici su pozvani na molitvu i vjeru, te na obećanje potpunog oprosta. Nemojte sumnjati, tražite oprost, oprostite drugima, a pogotovo oprostite sebi. To je prvi i jedini korak za nastavak hoda u vjeri. Usudite se povjerovati da je moguće započeti novi život. Korizma je razdoblje kada bismo trebali više razmišljati o vjeri, o sebi i o onome što nas opterećuje. Ako odbacimo terete koji nas grčevito pritišću i vuku u blato, moći ćemo lakše, sretnije, veselije dočekati Uskrsno jutro.