Kad mu je bolest oduzela mogućnost kretanja i prikovala ga uz krevet, kad mu je otela moć govora i zarobila ga šutnjom, htjela mu je ukrasti toplinu pogleda i blagost osmijeha. Ali nije uspjela. Tu toplinu i blagost je darovao cijeloj svojoj obitelji na Božić, a onda je sutradan moj otac prešao Ocu.

Očeva smrt je u meni probudila tugu i ponos. Bio sam zahvalan Bogu što mi je darovao da budem njegov. Počeo sam razmišljati o svemu čime me otac obogatio. I onda mi je palo na pamet da se i ova stranica u "Veritasu" zove baš "Kamen po kamen" zbog mojega oca. Sjetio sam se događaja iz mladosti.

Toga davnog jutra, vraćajući se iz polja, otac je u rukama nosio kamenje koje je poklonio Aloisu Casparu, koji je rođen u ravnici i cijeli svoj život je proveo u ravnici. Kamenje je viđao jedino na slici. Stoga je, putujući po svijetu, skupljao kamenje i donosio ga doma. U kući je napravio police i čuvao to kamenje, kojemu je priroda podarila ljepotu i oblik koji na nešto podsjeća. Kad mu dođe dragi prijatelj, odvede ga pred kamenje i pokazuje mu ga. Dok ga je meni pokazivao, bilo mi je jasno zašto voli kamenje.

Ali mi nije bilo jasno zašto moj otac voli kamenje i zašto ga skuplja. Rođen je u kamenu, cijeli svoj život živi u kamenu, bori se s njim i hrani se onim što kamenu otme. Tada sam postao svjestan onoga što sam oduvijek znao. Moj otac ima čudan hobi. Kad bi radeći u polju naišao na neki neobični kamen, na neki lijepi kamen, na neki drugačiji kamen, na kamen koji na nešto podsjeća, ne bi ga bacao na gomilu, među ostalo kamenje, niti bi takav kamen nosio kući, čuvao ga, izlagao ili pokazivao. Ostavio bi ga u polju, ali na posebnom mjestu, da u trenucima umora odmori svoju dušu na njemu. Da u trenucima kad mu već bude dosta kamenja, pronađe ljepotu kamena u njemu.

Cijeli život sam to znao, ali tek tada sam postao toga svjestan. Otac me je, skupljajući kamenje, naučio da u životu među običnim prepoznam neobično, među istim pronađem drugačije i među svakodnevnim uočim lijepo. I da to ne podcjenjujem, niti da precjenjujem, nego da to sačuvam duboko u srcu, za dane upitnosti, za dane umora, za dane muke. I da na tome odmorim dušu, uvidim smisao i nastavim dalje.

Da ništa drugo od svog oca nisam naučio, i ovo bi bilo dovoljno.

Kad mi je ponuđeno da svoja razmišljanja zapisujem za čitatelje "Veritasa", iznenađen i polaskan sam pristao, voljan, pun udivljenja i zahvalnosti, osvrnuti se na događaje kojima sam bio svjedok ili sudionik u svom kratkotrajnom i uobičajenom životu, i to neobično, drugačije i lijepo, ne podcjenjujući niti precjenjujući, ponuditi onima koji budu čitali i o pročitanom razmišljali, poput kamenčića u čudesnom mozaiku života.

Jer, kamen po kamen...