Što je to ukazanje?

Ukazanje je izvanredni fenomen koji izaziva pojačani interes kako običnih ljudi, tako i stručnjaka raznih profila. Ovisno o motivaciji i nekim drugim datostima, pojedinci, pa i skupine, ovom fenomenu pristupaju na različite načine. Riječ je o velikom rasponu koji seže od apsolutnog i nekontroliranog prihvaćanja do apriornog odbijanja. Sporenja su ponekad mučna i dugotrajna.

Stoga, u ovom osvrtu nećemo ulaziti u kojekakve rasprave, već ćemo nastojati prići što bliže fenomenu ukazanja Blažene Djevice Marije u Lurdu i što bolje ga promotriti, s nakanom da čujemo i vidimo koje i kakvo značenje ti događaji imaju ili mogu imati za nas. Kako ćemo to učiniti? Tako da u miru i trijezno slijedimo dostupne činjenice konkretnog fenomena kojemu je Crkva, nakon ozbiljnih i opsežnih ispitivanja, pridala značenje natprirodnog ukazanja.

Ozbiljni i dobronamjerni istražitelji, koji ukazanje nisu osobno doživjeli, pokušavaju ga posredno upoznati, uglavnom preko svjedočenja osobe ili osoba koje tvrde da su ga iskusile, ili pak objektivnim (izvanjskim) promatranjem vidljivih fenomena na samim osobama (npr. plamen svijeće bez ikakvih posljedica dotiče ruku vidjelice Bernardice). U novije vrijeme (npr. Međugorje) primjenjuju se najsu-vremenije medicinske i druge metode, kojima se nastoji doći do što više relevantnih podataka o onom što se događa u trenucima ukazanja s osobama koje tvrde da nešto vide ili čuju.

Usprkos svemu dosada ispitanom, analiziranom i usprkos zagovornicima i protivnicima ukazanja (mislimo i govorimo o ukazanjima unutar katoličke vjere), ona u svojoj biti ostaju u sferi duhovnog fenomena koji se ne da dokraja provjeriti ni silnom znatiželjom niti najsuvremenijim hladnim instrumentima koji nemaju duše. Dodatne kontroverze nastaju kad se duhovnom fenomenu kao što je ukazanje ne pristupa na duhovan, već na neki drugi način, i na temelju takvog pristupa donose samouvjereni duhovni zaključci. A toga je bilo i još uvijek ima u svim dosad priznatim i onim još uvijek nepriznatim ukazanjima. Rješenje svih kontroverzi trebalo bi potražiti u savjetu svetog Pavla apostola, koji je osobno doživio i proživio bar jedno ukazanje i, nakon svega, argumentirano rekao da po Duhu valja prosuđivati (usp. 1 Kor 2,14). U tom smislu (Duhu) vratimo se lurdskim ukazanjima.

Lurdska ukazanja

Što o svome prvom nenadanom doživljaju - ukazanju (11. veljače 1858.) kaže lurdska vidjelica, djevojčica Bernardica? U jednom pismu opisala ga je ovako:

"Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Na to podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, na obadvjema nogama imala je žutu ružu iste boje kao i njezina krunica. Kad to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Trgnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se prekrižiti, ali ne mogoh dići ruku k čelu. A pošto se ona gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke, napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu. Gospođa je prebirala zrnca krunice, ali nije micala usnama. Kad završih krunicu, viđenje odmah nestade."

Nakon što je sve to čula i vidjela, upitala je svoje prijateljice jesu li vidjele išta, no one su odgovorile da nisu ama baš ništa vidjele ni čule.

Stvarno, neobična situacija koja je, kako znamo, izazvala različite reakcije onih koji su imali zadatak da provjere tvrdnje siromašne djevojčice. Zanimljivo je i znakovito i to što Bernardica, inače boležljiva, plaha i povučena, nije nimalo uzmakla niti se pokolebala u svom uvjerenju pred činjenicom da druge dvije djevojčice, koje su u tim trenucima bile s njom, nisu ništa vidjele ni čule. Ta njezina iznenadna, neobična i može se reći prkosna samouvjerenost pokazala se i kasnije kad su je, na pomalo grub način, ispitivale crkvene i državne vlasti. Hrabro je ostala pri svom unutarnjem uvjerenju, koje ni sebi ni drugima nije mogla razumski objasniti, ali ga je vjerom srca snažno prigrlila i ni pod koju cijenu nije htjela ispustiti taj dragocjeni biser. A znala je reći tek nešto što drugi nisu mogli lako razumjeti. Ona je jednostavno ponavljala: Nešto me vuče da idem k Masabjelskoj špilji.

Stav Crkve

Što je to nešto što ju je vuklo k Masabjelskoj špilji? Što se dakle zbivalo u maloj Bernardici i oko nje u trenucima svih 18 izvanrednih doživljaja, 18 ukazanja? Uza sve ono što nam je sama rekla i što su drugi zamijetili, to će ostati tajna njezine duše.

Međutim, službena Crkva trebala je doći do nekakvoga, razumski i duhovno shvatljivog i prihvatljivog zaključka. Analizirajući sve relevantne činjenice, nadležne crkvene vlasti, nakon pomnoga četverogodišnjeg ispitivanja, došle su do zaključka da je riječ o natprirodnom fenomenu ili bolje reći o izvanrednoj Božjoj intervenciji, povlastici svemogućega Boga, kojom je nebo htjelo potaknuti, odnosno opomenuti vjernike i sve ljude na hitnu potrebu promjene načina života, na usklađivanje svoga života s naukom Isusa Krista.

Kako vidimo, nije riječ ni o čemu novom i nepoznatom u vjeri, ni o čemu što do tada nije bilo objavljeno preko Isusa Krista i apostola, već se radi o podsjećanju na tu objavu, o opomeni. Stoga, u svečanoj izjavi objavljenoj 18. siječnja 1862. g., biskup Laurence iz pokrajine Tarbes, u koju spada i Lurd, izjavljuje: "Nas je nadahnula komisija koja se sastoji od mudrih, svetih, učenih i iskusnih svećenika koji su ispitali dijete, proučili činjenice, sve pregledali i izmjerili dokaze. Također smo pozvali i znanstvenike, i ostali smo uvjereni da su ukazanja natprirodna i božanska, i da su posljedice toga ono što je Bernadette vidjela, a to je Blažena Djevica Marija. Naša uvjerenja se temelje na Bernadettinom svjedočanstvu, ali iznad svega na stvari koje su se dogodile, stvari koje ne mogu biti ništa drugo nego božansko djelo."

Iz kasnijeg slijeda događanja vidi se da je ova izvanredna Božja intervencija, odnosno povlastica svemogućega Boga, koju nam je darovao preko Majke Marije, donijela i još uvijek donosi pozitivne duhovne plodove milijunima vjernika i nevjernika širom svijeta. Jedino je zbog toga, a ni zbog čega drugoga, papa Leon XIII. dopustio 1891. slavljenje blagdana Gospe Lurdske (11. veljače) na mjesnoj razini, a Pio X. godine 1907. proširio ga je na cijelu Crkvu. I jedino će se zbog toga, i ni zbog čega drugoga, priznati neka sadašnja ili buduća ukazanja kad je riječ o Katoličkoj crkvi.

Stoga, istinski Marijini štovatelji u lurdskim ukazanjima iznad svega vide, osjećaju i doživljavaju sjaj i toplinu nebeskoga neprotumačivog fenomena, tj. Božje ljubavi prema čovjeku, koja svoj vrhunac dosiže u Mariji. Izgovorivši riječi: "Ja sam Bezgrešno Začeće", uz pojavu neopisive ljepote i miline, ona nam je donekle dočarala ono što nas sve čeka u prostranstvima raja. Zbog toga, odlazak, odnosno hodočašće u Lurd i druga Marijina svetišta treba iskoristiti tako da molimo za nebesku pomoć kako bi svatko od nas i svi zajedno ostvarili uzvišeni kršćanski poziv, tj. da budemo sveti i bezgrešni u ljubavi pred Gospodinom (usp. Ef 1,4).

Molitvena nakana za veljaču

Neka nas riječi upućene sv. Bernardici: "Ja sam Bezgrešno Začeće" podsjete na uzvišeni kršćanski poziv, tj. da budemo sveti i bezgrešni u ljubavi pred Gospodinom (Usp. Ef 1,4).