Kako god procjenjivali povijest ljudskoga roda, u njoj ćemo prepoznati impozantno djelo, obilježeno nepreglednim morem patnje i nepravde, ali i neugasive nade i potrage za smislom. Povijest je satkana od nepreglednog niza plemenitih djela, kako onih malih anonimnih ljudi, tako i onih velika dometa ljudskoga genija, ali i onih neshvatljive razorne snage zla. Svako čovjekovo nastojanje da napokon ostvari toliko željeni sklad i mir, uvijek ga iznova vraća na početne pozicije grješnog čovjeka, koji je izbačen iz raja zemaljskog.

Važni povijesni događaji upisani su i opisani u povijesnim knjigama. O tim se događajima uči, raspravlja, i iz njih uči. Oni pak događaji, koji svima ovima daju zajednički nazivnik i (vrhunaravni) smisao i koji upravo zbog toga ne ovise o vrednovanjima ljudi, skriveni su od blještavila i taštine ljudske slave. Najvažniji događaj, skriven od očiju povijesti koja bilježi jake i moćne vladare i narode, zbio se u trenuku u kojemu je Bog odlučio ispuniti obećanje koje je dao našim pra-roditeljima, nakon što su se svojim grijehom udaljili od Boga i tako izgubili sklad s Bogom, sklad u sebi i s drugim ljudima. Središte i srce cjelokupne povijesti je "žena i njezin rod", koji će zmiji "glavu satrti" (usp. Post 3,15).

Čitava ljudska povijest zapravo je nastojanje čovjeka da ponovno zadobije mir i radost izgubljenog raja. Ali čovjekova pala narav uvijek ga iznova navodi na ponavljanje pogrješke da to čini bez Boga. O. Celestin Tomić, franjevac konventualac, koji je preminuo krajem 2006., ostavio je iza sebe pozamašan niz vrhunskih djela, kojima nam je približio Sveto pismo. Jedno od njih je Otkrivenje, značajno ponajviše stoga što nam taj ugledni bibličar daje utemeljeno i vjerodostojno tumačenje posljednje knjige Novoga zavjeta. Tekst o intrigantnom značenju triju šestica – znaka Antikrista, potaknulo me na razmišljanje. Po uzoru na stvaranje svijeta, o čemu čitamo na prvim stranicama Knjige Postanka, šest dana posvećeno je radu, a sedmi je posvećen Gospodinu. Kristovo uskrsnuće je nedjelja - osmi dan, koji je slika vječnosti. Stoga je i nedjeljna liturgija anticipacija i predokus toga vječnoga Dana.

Svaki ljudski projekt koji ne računa na Boga isključio se iz obzorja sedmoga dana, posvećenoga Bogu, i osmoga, koji je otvoren vječnosti. To je nemoć šestice, koja se, tri puta ponovljena, potvrđuje kao potpuna nemoć. I zato sve utopije koje su odbacile Boga i svi moćnici koji ih promiču, žive u znaku te nemoći. Isto tako svi oni koji su odbacili Boga, imaju potrebu za lažnim božanstvima. Stoga nije neobično da su se, poput rimskih careva, i suvremeni ideolozi i vođe totalitarnih utopija de facto proglašavali bogovima i tražili da se divimo njihovu nepogrješivom "liku i djelu".

Kada je krajem 18. stoljeća iz Francuske krenuo val dekristijanizacije, čitava se Europa našla u kovitlacu lažnih učenja koje su, činilo se, napokon trebale čovjeku ponuditi izlaz iz začaranoga kruga bezizlazja.

Prije točno 150 godina u Francuskoj, u Lurdu, malenom selu podno Pirineja, djevojčici Bernardici Soubirous ukazala se Marija. "Ja sam Bezgrješno Začeće" – tako se predstavila kada ju je Bernardica, nakon više susreta upitala tko je ona. Takvim imenom Bogorodica ne samo da je potvrdila dogmu, koju je, svega četiri godina ranije proglasio papa Pio IX., nego je to bio i Marijin odgovor i smjerokaz zalutalom čovječanstvu. Za čovjeka koji je grijehom praroditelja izgubio milost izvorne nevinosti, postoji samo jedan izlaz koji je darovao Bog, a to je Djevica, koja je od začeća izuzeta od izvornoga (istočnoga) grijeha i u čijem se krilu rodio Spasitelj svijeta.

Dan uoči blagdana Gospe Lurdske, 10. veljače 1960., u vječnu Domovinu preselio se blaženi Alojzije Stepinac. Njegovo mjesto prvoga čovjeka Crkve u Hrvata bilo je obilježeno križem koji je nosio u borbi s najvećim zlima 20. stoljeća: fašizmom, nacionalsocijalizmom i komunizmom. Sve te ideologije odbacile su Boga i time zapravo odabrale nemoć i propast Zvijeri. Iza sebe su ostavile desetke milijuna nevinih žrtava.

Stepinac je bio jedan od žrtava i mučenika koji se suprotstavio tim zlima. On je znao da njihovo zlo dolazi iz odbacivanja Boga, stoga je u svojim propovijedima nebrojeno puta ukazivao na taj izvor zla.

"Totus tuus" - sav tvoj, bilo je geslo Ivana Pavla II., koji je svoje poslanje Petrova nasljednika stavio pod znak i zaštitu Bezgrješne. Teško je ne očitati njezin zagovor u dubokom tragu koji je papa iz Bijele Hrvatske ostavio suvremenoj Crkvi i čovječanstvu.