Bok nije Bog!
U povodu članka Nikole Kuzmičića Poštovani! Baš danas sam primio siječanjski broj Veritasa i posebno sam zapazio članak Nikole Kuzmičića "Zbogom, bok", s čijim tonom se i sam slažem, ali imam materijal koji mi nudi drugačiju podlogu za nastanak pozdrava "bok". Tekst sam primio prije nekih 15 mjeseci pa ne mogu ući u trag tko mi ga je poslao, a vidio sam ga i tiskanog u nekom kalendaru, nekoliko mjeseci kasnije. Radi vas sam se trudio naći autora, ali nisam uspio. Srećom, iz maila sam sačuvao tekst. Na internetu sam se malo koristio tražilicom pa sam našao mogući izvor:
http://www.croatia.ch/zanimljivosti/070224.php - hrvatski portal u Švicarskoj sa svom korištenom literaturom. Uglavnom, sve učestalije izražavanje pomanjkanja emocija u mladeži kao i izbjegavanje bilo kakvih ustaljenih društvenih normi, od svakodnevnih pozdrava dovelo je do prihvaćanja skaradnih pozdrava: haj, helou, jo, baj, a bok bi trebao biti kompromis hrvatskom jeziku. Nažalost krivo. Okupacija hrvatskog jezika od stranih osvajača putem holivudskih laganica. Takav način komuniciranja, nažalost, od djece prihvaćaju i odrasli, pa kad odrasli već ne uče mladež, odrasli uče od mladeži. Možda bi ustaljeni pozdrav, čest u Zagrebu i okolici, populacija koja izbjegava servilnost kao oblik slabosti, izbjegavala kad bi znala da je korijen pozdrava "bok" upravo u servilnom ponašanju Zagrepčana, a nije toliko svojstvena u Slavoniji ili Dalmaciji. U svakom slučaju, šaljem vam tekst u cijelosti, bolje će vam se predstaviti od mog opisa. "Zagreb je bio dugo godina grad unutar Austrije, zatim Austro-Ugarske. Tijekom vremena doselile su se austrijske upravne, vojne i djelomično industrijske strukture, a s njima i utjecaj austrijske (u ophođenju teatralnije) verzije njemačkog jezika. Građanski trgovci prema svojim mušterijama preuzimaju arhaični austrijski pozdrav Mein Buecken, iskvarena verzija austrijskog njemačkog koja se u Zagrebu čitala kao MAJN BOKN, ili MOJ NAKLON. Tijekom vremena paralelno su se razvijale obje verzije tog pozdrava, ali i odzdrava. Tako da se pojavljuje i skraćena verzija BOKN ili NAKLON, a u susretu sa skidanjem šešira. Od tog skraćenog BOKN nastao je tipično zagrebački pozdrav BOK, sa kratkim o ili ponekad dvostrukim o. Te su se obje verzije mogle još čuti kod trgovaca pedesetih godina (kao i obraćanje mladićima sa npr: 'mladi gospon' i sl.) ali se kasnije 'moj naklon' polako gubi pod utjecajem pridošlica s raznih strana i gubljenjem građanskog obilježja samog grada usred burnog miješanja stanovništva. Pozdrav i odzdrav 'bok' ne postoji stoga u Rijeci, Splitu pa niti u Osijeku. Tamo su neki drugi utjecaji bili dominantniji pa odatle tamo 'ćao', 'adio' i sl. Pridošlice u Zagreb, pogotovo u zadnjih 20 godina, zatekli su pozdrav BOK. Kako često dolaze iz drugih provincijskih kultura, veza s arhaičnim austro-njemačkim pozdravom kod njih nije postojala. Uz to, vremena su bila da se ističe hrvatstvo i pripadnost jednoj crkvi. Pa su počeli koristiti izraz 'bog', koji nikakve veze nema s pozdravom 'bok'. Spominjanje Boga u Zagrebu se koristio kao odzdrav na rastanku u obliku 's Bogom', kasnije 'zbogom', kojim želimo nekome da ga na putu Bog čuva. Javlja se i verzija 'Bog daj', koja isto nema veze s 'bok'." Simpatično je, u biti, što je "bok" u neznanju, zapravo kompromis hrvatskom jeziku od onih koji ga izbjegavaju u svakoj mogućoj prilici, a uglavnom potpomognuti uzorima iz kontakt-emisija radija i televizije gdje "bajdvej" riječi nose veći dio programa. Toliko. O vašem časopisu, koji čitam posljednjih godinu dana, samo pohvale. I primite moj komentar dopunom, nikako kritikom. Hvaljen Isus i Marija iz župe Svetog Antuna Padovanskog u Podvinju. Dalibor Zvonarević ___________________________________ Poštovani! Svaki put kada se približavaju veliki blagdani, pokrene se i pitanje ispovijedi. Svećenici nas potiču da se barem za velike blagdane ispovjedimo, što redovito i činim. Međutim, uznemiruju me često moje kolegice na poslu koje kažu da je i "ispovijed" na početku svete mise isto što i ispovijed pred svećenikom, jer se i tu kajemo za svoje grijehe. Ja vas molim da mi kažete razliku – ako postoji. Vezano uz to je i pitanje pričešćivanja. Je li istina da se samo nakon ispovijedi možemo pričestiti? Ili, koliko se puta nakon ispovijedi možemo pričestiti? Što znači ona zapovijed da se svake godine dva puta ispovjedimo i o Uskrsu pričestimo? Veronika Poštovana Veronika! Svetu ispovijed, odnosno sakrament pokore Gospodin je ustanovio u trenutku kada se kao Uskrsli Gospodin ukazao svojim učenicima i kada je "dahnuo u njih i rekao im: "Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe oprostit će im se, i kojima zadržite zadržat će se." (Iv 20, 22-23) Gospodin je ustanovio taj sakrament da bi pružio vjernicima mogućnost da, za grijehe koje počine poslije krštenja, dobiju oproštenje. Crkva se od apostolskih vremena služila tim Kristovim darom i raskajanim grješnicima podjeljivala oproštenje po sakramentu pokore. Dapače, naučavala je da za teške grijehe treba pristupiti k svetom sakramentu ispovijedi, dok je za lake grijehe dostatno iskreno pokajanje. Da je Gospodin želio da vjernici pristupaju tom sakramentu, vidi se iz toga što on nije samo dao vlast apostolima i učenicima (biskupima i svećenicima) da mogu opraštati grijehe, nego im je zapovjedio da to čine. Crkva je to kroz svu prošlost činila, te ako želi ostati vjerna Isusu, ona će to i činiti. Kada je riječ o pokajanju na početku svete mise, njime se žele potaknuti sudionici da se skruše, da se i pokaju za svoje grijehe, kako bi čistim srcem mogli sudjelovati svetim Otajstvima. Iz gore rečenoga svakome bi trebalo biti jasno da takvo kajanje ne može zamijeniti sveti sakrament pokore. Prema tome, ukoliko je netko u teškom grijehu, on bi trebao poći na ispovijed i kroz sakrament pokore primiti odrješenje koje može podijeliti samo svećenik ili biskup. Za lake grijehe može se dobiti oproštenje i kroz pokornički čin na početku svete mise. Što se tiče svete pričesti, nju vjernik smije i može primiti samo ukoliko nema teškoga grijeha na duši. Sveti Pavao kaže da onaj koji prima pričest s teškim grijehom u srcu ne prima blagoslov, nego osudu. Prema tome nije točno da se "možemo pričestiti samo nakon ispovijedi". Vjernik se može pričešćivati tako dugo dok nema teškoga grijeha na duši, što više, treba se pričešćivati, jer sudjelovanje na svetoj misi nije savršeno ukoliko se vjernik ne pričesti. Kada je riječ o "zapovijedi da se svake godine dva puta ispovjedimo i o Uskrsu pričestimo", napominjem da zapovijed ne glasi tako nego da se treba "svake godine ispovjediti i o Uskrsu pričestiti". Crkva je uvela ovu zapovijed onda kada su mnogi vjernici zanemarivali primanje svetih sakramenata ispovijedi i pričesti. Da bi vjernici učinili ono što je minimum za kršćanina, Crkva je ovu zapovijed proglasila. Nažalost, i danas ima jako puno vjernika koji godinama ne primaju svete sakramente ispovijedi i pričesti i unatoč tome se smatraju dobrim vjernicima, a Isus je rekao: "Tko blaguje tijelo moje… ima život vječni… a tko ne blaguje tijelo moje… nema života u sebi." (Iv 6, 53-56). Ako se prema tome netko stvarno smatra katolikom, onda bi trebao učiniti bar taj minimum, ispovjediti se i o Uskrsu se pričestiti! Odgovorio:
dr. fra Smiljan-Dragan Kožul O. F. M. ___________________________________ Dragi pater, I ove godine se spremam na nekoliko hodočašća. Obično, svaki put kupim neki nabožni predmet, a puno ih i dobijem od drugih. Sada mi je toga puna kuća i moram vam reći da mi nešto od toga i smeta, ili se strgalo. Recite mi što se radi s nabožnim predmetima: krunicama, križićima, sličicama… kada nisu više u takvom stanju da se njima možemo koristiti na ispravan način? Neki su mi rekli, čak i za katoličke kalendare, da se ne smiju baciti u stari papir ili u smeće. Što je prava istina? Rebeka Poštovana Rebeka! Nabožni predmeti se redovito u svetištima blagoslivljaju, što se čini i u svim našim crkvama, jer nabožni predmeti dobivaju posebnu snagu od blagoslova kojim bivaju posvećeni. Zato bi vjernici uvijek trebali tražiti od svećenika da im blagoslove nabožne predmete. Što učiniti kada se tako posvećeni nabožni predmeti oštete? Prema mome mišljenju takvi se predmeti mogu staviti u jednu posebnu posudu baš za to namijenjenu i držati ih u kući, jer, kao što sam rekao, posvećeni i upotrebljavani nabožni predmeti zrače blagoslov i oni su zaštita u kući u kojoj se drže. Ako su to veći predmeti koji se ne mogu držati u takvoj posudi, onda se ti predmeti mogu i smiju spaliti, a pepeo posuti po vrtu ili po njivi koji se obrađuju, pa će po tom pepelu i zemlja primiti snažan blagoslov. Što se tiče kalendara i papira općenito, na kojima se nalaze slike našeg Gospodina, Blažene Djevice Marije i svetaca, i to se može spaliti. Sveti Franjo je čak i one papire na kojima je bilo napisano ime Isusovo kupio, da se ne bi po tom papiru gazilo. Odgovorio:
dr. fra Smiljan-Dragan Kožul O. F. M. |
