Naslov ove knjige Zašto redovnica? može se shvatiti dvojako: prvo, kao metodološki uvod za izlaganje sigurnoga sadržaja, a drugo kao dovođenje u pitanje nečega što se dotad držalo sigurnim. Pitanje koje već u samom naslovu postavlja autorica knjige, dominikanka s. Katarina Maglica – i po svojem sadržaju i po svojem crkvenom i društvenom kontekstu – mora se shvatiti i na jedan i na drugi način. S jedne strane, naime, u njoj – jedna za to kvalificirana osoba – pruža jasan i nedvosmislen odgovor, što to jedna redovnica, t.j. jedna Bogu posvećena osoba, jest i što mora biti, a s druge, ta ista osoba ne krije da uzrok i razlog pisanja tako jasnog odgovora na još jasnije pitanje leže u sveopćoj krizi duha ove civilizacije, koja je sve to uvelike dovela u pitanje. Ne krije da jamačno svi ne prihvaćaju više te i takve jasne i sigurne odgovore. To bjelodano dokazuje i rečenica, koju s. Katarina, kao odgovorna poglavarica, upućuje svojim susestrama: "Kardinal Ratzinger Crkvu vidi kao 'gradilište gdje se izgubio projekt, te svatko nastavlja raditi prema vlastitom ukusu'. Moram vam, sestre, sa zabrinutošću izjaviti da i ja često tako vidim našu Kongregaciju". (56) Stoga i ovo pitanje zašto redovnica?, znači ne samo zašto postati redovnica?, nego i zašto ostati redovnica? U vremenu ovakvom kakvo ono jest. Dakako, da uvjerljivi odgovor na ovo pitanje može dati samo ona osoba koja je i sama redovnica, koja zna zašto je to postala i zašto je to do danas ostala i zašto to kani ostati do smrti.

Što nas redovnike i redovnice čeka u narodu koji nam kroz svoje političke, društvene i kulturne strukture sve više nameće ulogu socijalnog privjeska i folklornog ukrasa, a ne i da mu budemo moralna vertikala i moralni korektiv? Što čeka nas redovnike i redovnice u Crkvi koja nas, kao institucija – de facto – isto tako više treba kao svećenike, orguljašice, katehistice, kuharice, bolničarke i sl., – dakle, više kao ljude s određenim zvanjem, ali ne baš i kao ljude s određenim, t.j. proročkim poslanjem? I što je činiti nama redovnicima i redovnicama u Redu, u kojem sve češće primjećujemo da je više zaokupljen samim sobom, svojim pukim preživljavanjem i svojim opstankom, nego Duhom Boga živoga koji ga je podigao? U Redu kojega više plaši što će biti od njega, nego što će biti od nas, nas Božjih ljudi i povjerenog nam poslanja. Da, preveliki su i preozbiljni izazovi (ne samo redovnika!) u ovom vremenu.

S. Katarina svojim tekstovima nastoji ići ususret onomu što je postalo upitno, kako bi se ono oslobodilo svoje malignosti. Jer jest maligan onaj redovnički život koji se ne prihvaća u prvom redu radi Boga. Jest maligan onaj redovnički život u kojem nije uvijek i svagdje duhovnost i predanje Bogu na prvom mjestu. Jest maligan i onaj redovnički život u kojem bi se umjesto služenja bližnjem tražilo mogućnost pravljenja vlastite karijere. Postoji, naime, realna opasnost niveliranja cjelokupnoga crkvenog života s onim profanim. Postoji opasnost da sol obljutavi! Postoji problem komotne etabliranosti Crkve u društvo, a redovništva u Crkvu tako da više nitko nikoga proročki "ne žulja".

S. Katarina Maglica u ovoj knjizi majčinskom nježnošću i ženskom osjetljivošću, ali i kirurškom ozbiljnošću i odgovornošću, skida maligne naplavine na tijelu redovničkoga života, nastojeći ga osloboditi za što je moguće zdraviji iskorak u sutrašnjicu. Ne stvara ona ovdje nikakvo novo tkivo, već ističe ono poznato, sigurno i zdravo, odjeljujući ga od bolesnoga i malignoga, kako bi ovo potonje, uz Božju pomoć, usahlo i postalo bezopasno. Ona zapravo jasno i glasno, nenametljivo, ali odgovorno, priča o tome tko je za nju Bog, a što molitva; tko je za nju Isus Krist, a što žrtva; što za nju znači sv. Dominik i poslanje propovijedanja, što su za nju svjedočenje i život; što služenje i ljubav; što su za nju osoba i zajednica – i mnogo toga drugoga bez čega redovništvo nije moglo postojati ni jučer, bez čega ne može ni danas i bez čega je nezamislivo i sutra. Ona to priča u dubokom uvjerenju, i to s pravom, da bi ta njezina priča trebala biti zajednički nazivnik života svih pravih redovnika i polazište svake prave obnove redovničkoga života.

Ovaj prikaz želim zaključiti parafrazom poznatih stihova Dobriše Cesarića: Ovo je krik jedne Bogu posvećene žene, pušten iz noći probdjevene, s nakanom da srodno srce prene. A kad jedno takvo srodno srce prene, ono tad vidi i uviđa pravu vrijednost ove knjige i ono tad spoznaje kako se sav ovaj trud višestruko isplatio.