Biskup Tarbesa i Lurda mons. Jacques Perrier rođen je 4. prosinca 1936. godine u Parizu. Zaređen je za svećenika Pariške nadbiskupije 21. ožujka 1964. godine. Studirao je na Sorboni i Katoličkom institutu u Parizu, a diplomirao teologiju i klasičnu filologiju. Među mnogim svojim službama bio je i župnik pariške katedrale Notre-Dame, direktor Radija Notre-Dame, biskupijski povjerenik za katehezu i sakramentalni pastoral, napisao je više od dvadeset knjiga, među kojima su "Isus", "Oče naš", "Notre-Dame u Parizu", nekoliko knjiga za djecu različita uzrasta, "Lurd danas - i sutra", "Lurd, zašto ga volim". Za biskupa je mons. Jacques Perrier imenovan 22. lipnja 1990. godine, i to za koadjutora u Chartresu, a posvetio ga je za biskupa 16. rujna 1990. tadašnji pariški nadbiskup kardinal Jean-Marie Lustiger. Od 6. travnja 1991. je biskup u Chartresu do imenovanja koadjutorom Tarbesa i Lurda 20. svibnja 1997. godine. Od 16. siječnja 1998. do danas je biskup Tarbesa i Lurda, pa ove godine, 2008., navršava desetu obljetnicu biskupstva u toj biskupiji.

Preuzvišeni, Vi ste biskup Tarbesa i Lurda, jednog od najpoznatijih gradova na svijetu. Mogli bismo reći da ste i biskup Blažene Djevice. Koji osjećaj to u Vama izaziva?

Dogodilo se doista da sam, nakon što sam bio župnik u pariškoj katedrali Notre-Dame i biskup u Chartresu, imenovan biskupom Tarbesa i Lurda, dakle "čuvarom Špilje", prema tradicionalnom nazivu. Zajedničko tim trima mjestima je da su vrlo posjećena, jer Mariju svi jako vole, čak i pripadnici drugih religija. Kako se ne radovati kada je Marija majka onoga koji je došao spasiti cijelo čovječanstvo?

Molim Vas, predstavite nam svoju biskupiju.

Kao i mnogo biskupija na jugu Francuske, i ova je biskupija stara, ali vrlo malo naseljena, ima samo 220.000 stanovnika. Neka su sela u planinskome dijelu, ali je veći dio područja seoski na nekoliko stotina metara nadmorske visine. Kao i posvuda već tijekom jednoga stoljeća, u Tarbesu, glavnom gradu departmana, stanovništvo jako napreduje. La Bigorre je do nedavno bilo izolirano područje. U doba vjerskih ratova ostalo je katoličko, za razliku od susjednoga Béarna. Stanovništvo je trajno i snažno vezano uz zemlju. Glede kršćanske vjere, situacija nije posve prvobitna. Ostaje antiklerikalizam, naslijeđen iz 19. stoljeća. To očevidno unosi nezainteresiranost, ali tamo gdje je poduzet apostolski rad, ima odjeka. Zbog toga je pitanje radnika raspoloživih za žetvu glavno pitanje.

Godine 1858. Gospa je izabrala taj nepoznati gradić. Zašto? Ili bolje rečeno, zašto baš Lurd? Zašto nije izabrala Pariz, veliki grad?

Kada je došla punina vremena da se utjelovi, Bog je izabrao Mariju koja je živjela u nepoznatom i malom Nazaretu. Nije izabrao Jeruzalem ni obitelj velikih svećenika. Kada je želio izabrati kralja za Izrael, dao je prednost najmlađemu Jišajevu sinu, posve mladom momku koji je čuvao stado. Izborom Lurda, i posebno Bernardice, djevojčice koja je patila od mnogih nedostataka (zdravlje, siro-maštvo, kultura), Bog nastavlja utirati put Evanđelja. "Pogleda na neznatnost službenice svoje", kako kaže Marija u "Veliča".

Što Lurd znači Francuzima?

Treba razlikovati one koji su došli u Lurd i one koji nisu. Za te druge Lurd se svodi na predodžbu: to su čuda i trgovci. Za one koji su došli, čak iako nisu kršćani, Lurd je autentično mjesto jednostavnosti i bratstva unatoč mnoštvu ljudi. Neki ostaju obilježeni prisutnošću bolesnika i njihovih pratitelja. Neki opažaju različitost ljudi, jezika, godina, socijalnih stanja. Zatim, svakom je slobodno vlastito tumačenje. Nije pouzdano da su Francuzi svjesni što Lurd znači u svijetu. Dva hodočašća pape Ivana Pavla II. i nadolazeće hodočašće pape Benedikta XVI. trebala bi im otvoriti oči.

Ove godine slavimo 150. obljetnicu Gospina ukazanja u Lurdu. Kako se biskupija pripremila za proslavu toga velikoga jubileja?

Grad Lurd i njegova okolica znatno su se uključili u pripremu kako bi hodočasnici mogli razgledati na tom jubilarnom hodu tri važna mjesta u Bernardičinom životu: krstionicu, "cachot" u kojem je živjela s obitelji, i kapelicu u kojoj je primila prvu pričest. Oni također organiziraju veliki hodočasnički dan u nedjelju 17. veljače, uoči blagdana svete Bernardice, koji se slavi u Francuskoj. Ostali dio biskupije poći će na hodočašće u različito doba godine sa župnim skupinama. Oni su već u velikom broju sudjelovali na otvaranju Jubilarne godine 7. i 8. prosinca 2007. godine.

Koji su najvažniji događaji tijekom Jubilarne godine?

Najvažniji neće biti jedan datum. Međutim, već sam govorio o otvaranju Jubileja. Bit će to i 11. veljače, s blagdanom Gospe Lurdske, obljetnica prvoga ukazanja; zatim 15. kolovoza, Velika Gospa; i, naravno, dolazak Svetoga Oca. Ali najvažniji je put, "Put jubileja". Već sam vam naveo tri postaje toga puta. Četvrta je Špilja, naravno, s cijelim programom u svetištu. Na putu hodočasnici primaju znamen koji se nadopunjuje od postaje do postaje kako bi mogli sačuvati sjećanje na Jubilej.

Tijekom 2008. godine u Lurd će doći Sveti Otac. Kakav je program njegova posjeta?

Zasad program nije određen. Ali ja se nadam da će i on moći proći "Put jubileja". To bi bilo važno da se pokaže kako u Božjim očima tvorimo samo jedan vjernički narod.

Lurd već 150 godina privlači brojne hodočasnike iz susjedstva i izdaleka. Prema Vašem mišljenju, što je to posebno u tomu mjestu?

U početku, tijekom ukazanja, ljudi su dolazili vidjeti Bernardicu. Ona je bila tako lijepa, i uz nju je bilo prirodno početi moliti. Zatim, brojna ozdravljenja proširila su po cijelom svijetu glas o Lurdu, jer ih je većina bila povezana s lurdskom vodom, odnesenom u najdalje zemlje. Zašto danas ljudi dolaze? Mi to ne pitamo. Mi nismo dio marketinške logike. Lurd je otvoreno mjesto. Zašto je mnoštvo dolazilo slušati Isusa? Zato što je njegov govor bio drukčiji. Isto tako, na svojoj razini, Lurd je različit od ostalih mjesta gdje se narod okuplja.

Možete li reći našim čitateljima jedno Vaše iskustvo iz Lurda?

To je trenutak tihe molitve pape Ivana Pavla II. ispred Špilje, 15. kolovoza 2004. godine, prije odlaska iz Lurda. Zahvaljujući videoekranima, milijuni ljudi nazočnih u Svetištu vidjeli su ga u molitvi, kao što su nekadašnji stanovnici Lurda bili vidjeli Bernardicu u molitvi. Zašutjeli su i povezali se s njim i Gospom u molitvi.

Kakav značaj imaju poruke i ukazanja za vjeru ljudi danas?

Poruke i ukazanja ne dodaju ništa Evanđelju. To je čak jedan od dokaza njihove autentičnosti. Ali oni su i molbe onima koji ih zaista hoće prihvatiti. Tako su izbor siromašne Bernardice i poziv na pokoru bili znakovi za 19. stoljeće zaneseno počecima znanosti i bačeno u utrku za bogatstvom. Naziv ukazanja "Bezgrešno začeće" odjek je dogme koju je ustanovio papa Pio IX. 1854. godine. U Mariji čovječanstvo može vidjeti milost i nevinost. To je obećanje, nada, poziv. A to nam je tako potrebno!

Na kraju Vas molim poruku za čitatelje hrvatskoga "Glasnika Svetoga Antuna".

Dragi čitatelji Veritasa – Glasnika sv. Antuna, Lurd je u Francuskoj, ali njoj ne pripada. On pripada svijetu. On i vama pripada. U mislima i po molitvi budite lurdski hodočasnici. I ako možete, dođite osobno, kako su to već odavno tako često učinili vaši pretci.