Prva spoznaja o Bogu

Svijet i naš život kao plod Božjeg djelovanja jest poimanje koje je mnogima od nas osjećajno toliko blisko da je neodvojivo od vlastitog identiteta. Teško je zamisliti ljudsko društvo u doba kada još ni jedan "narod" - danas bismo rekli zajednica - nije poznavao čak ni ideju o postojanju jednoga Boga, stvaratelja i vladara svemira. U naše doba polovina od oko šest i pol milijardi živućih ljudi vjeruje u Boga: okvir strogo jednobožačkih religija obuhvaća dvije milijarde i dvjesto milijuna kršćana, oko milijardu i tristo milijuna muslimana, te brojem simboličnih ali značajnih desetak milijuna Židova vjernika. Uza sve razlike, pripadnici jednobožačkih religija prepoznaju jedni druge kao sljedbenike "Knjige", odnosno Božje riječi. Riječ je prvo, a za mnoge vjernike triju velikih religija i jedino sredstvo putem kojega čovjek spoznaje Boga.

Židovstvo drži da se dvojici ljudi Bog izravno obratio i s njima razgovarao: prije oko 4000 godina praocu Abrahamu, te, prije nešto više od 3300 godina Mojsiju, najvećem židovskom proroku, učitelju i vođi. Božja riječ tako je, kao što čitamo u prvim biblijskim knjigama, stigla do čovječanstva putem maloga nomadskog naroda, Židova. Iz malobrojnog židovskog plemena-naroda koje je u sinajskoj pustinji povjerovalo u Boga, vjerovanje se proširilo na sve kontinente i među gotovo sve narode.

Bog je dao temeljni moralni zakon: Deset zapovijedi

Deset Božjih zapovijedi se na hebrejskome izvorniku nazivaju Aseret hadiberot (Deset izričaja). U njima je Bog, izričući ih Mojsiju, koji ih je zapisao u Tori (Petoknjižju, prvih pet biblijskih knjiga - osnovnom židovskom zakonu), u deset točaka odredio što je najmanja mjera moralnog shvaćanja i ponašanja (što je kasnije kao norma prihvaćeno i u kršćanstvu i islamu), te je izrekao: 1. Ja sam Gospodin Bog tvoj (...) nemoj imati drugih bogova uza me...; 2. Nemoj načiniti sebi kipa niti slike (...) nemoj im se klanjati niti im služiti...; 3. Nemoj na neprimjeren način izgovoriti ime Gospodina Boga svojega!; 4. Čuvaj mirovanje šabatnoga dana i slavi ga...; 5. Poštuj svoga oca i svoju majku...; 6. Nemoj počiniti umorstva!; 7. Nemoj počiniti preljuba!; 8. Nemoj ukrasti!; 9. Nemoj dovesti lažnoga svjedoka protiv svoga bližnjega!; 10. Nemoj poželjeti (...) ničega što pripada tvome bližnjemu!

Židovstvo drži da se prvih pet zapovijedi odnosi na odnos čovjeka prema Bogu (uključujući i u drevnoj prošlosti neuobičajeno poštovanje obaju roditelja), a drugih pet na odnos čovjeka prema čovjeku. Židovi vjernici moraju se pridržavati i Tarjag micvot (613 zapovijedi, Božjih odredaba), sustava navedenog u biblijskom Ponovljenom zakonu. Talmud je kasnije (završen je 500. godine) sve te odredbe razradio do u najsitnije pojedinosti, navodeći gotovo beskrajan niz propisa o njihovoj provedbi u životnoj praksi.

Priroda Boga u židovskom vjerovanju

U 12. stoljeću je Rambam, jedan od dvojice najvećih židovskih učenjaka, u trinaest točaka sažeto prikazao osnovna načela drevne židovske vjere. Sedam od njih se odnosi na Boga: on je stvoritelj i izvor svih bića; savršen je i samodostatan; njegovo jedinstvo nije slično ijednome drugom jedinstvu; Bog je bio, jest i bit će Bog židovskog naroda, nije tjelesan i ne može se prikazati tjelesnim pojmovima, a njegovo antropomorfno djelovanje koje opisuje Biblija treba shvatiti metaforično; Bog je prvi i posljednji, on je vječan, njega se jedinoga smije obožavati i pokoravati mu se; nitko ne smije stati između čovjeka i Boga, te se između njih ne smije postavljati posrednika; Stvoritelj zna sva ljudska djela i misli, nagrađuje one koji ispunjavaju njegove naredbe izrečene u Tori, a kažnjava one koji ih krše.

Božje Ime

Bog se Mojsiju na Sinaju predstavio imenom, koje se piše hebrejskim slovima jod-he-vav-he (JHVH). No u židovstvu je - na temelju treće Božje zapovijedi - zabranjeno izgovaranje njegova Imena, a drži se da je prestankom hramske službe (1. st. n. e.) pravi izgovor i zaboravljen. Do pada Hrama samo ga je jednom godišnje (na blagdan Jom Kipur) u skrovitosti hramskog "Svetišta nad svetištem" izgovarao Veliki svećenik. Božje ime je zabranjeno izgovoriti sve do danas, a svaki pokušaj izgovaranja teško vrijeđa uho vjernika, pa i Židova nevjernika. Umjesto imenom, u molitvi se Bogu obraća riječju Gospodin (na hebrejskome: Adonaj, ali ni to se ne izgovara izvan molitve), te njegovim atributima Milosrdni Otac, Kralj svijeta, Kralj kraljeva, Svevladar, Gospodar nad vojskama, Vječni, Pravedni sudac... U svakodnevnim životnim situacijama Boga se smije nazivati samo Hašem (Ime) ili Kadoš baruhu (Sveti blagoslovljeni). Na pitanje: "Kako si?", židovski vjernik odgovorit će najčešće: "Baruh Hašem" (doslovce: Blagoslovljeno Ime), što bismo na hrvatski mogli prevesti kao: "Hvala Bogu" - zvuči poznato i blisko, zar ne?!

Slike o Bogu u ljudskome umu i u likovnim prikazima

Poganski Rimljani su židovsko vjerovanje u samo jednoga jedinog Boga - k tomu nevidljivoga i svemoćnoga - držali čudačkim i sumnjivim, jer Židovi su u to doba bili jedini koji su vjerovali u posve duhovnoga, nematerijalnog Boga. Nisu ga sebi smjeli predočiti ni simboličnom slikom (premda su to mnogi zacijelo željeli). Bila je to mjera protiv mogućeg skretanja Židova natrag u idolopoklonstvo, u svijetu u kojemu su bili okruženi isključivo poganskim kulturama, tijekom dugih stoljeća jedinstveni i posve usamljeni u svome vjerovanju.

Božje pojavljivanje među ljudima, opisano u biblijskoj knjizi Izlaska, rabinsko židovstvo tumači kao metaforu. Zabrana prikazivanja Boga na bilo koji materijalni način održala se do danas, te slika Božjeg "lika" u židovstvu ne postoji. Prikazi Boga u obliku plamenoga stupa i na slične načine, koje se sreće na ilustracijama dijelova biblijskog teksta o povijesti židovskoga naroda, redovito su iz mnogo kasnijih ili nežidovskih izvora. Čak se - uporno i doslovno poštujući drugu Božju zapovijed - i samo likovno prikazivanje ljudske i životinjske figure stoljećima izbjegavalo, te se Židovi figurativni likovni umjetnici javljaju tek u novo doba.

Srditi Bog

Židovi su se prvi među narodima Bogu obratili kao svome ljubljenom Ocu, koji njih ljubi i koji ih je izabrao. Biblijski proroci grmjeli su, pak, gnjevom u prizivanju Božje kazne na svoje sunarodnjake, koji bi povremeno masovno krenuli stranputicom. Nije jednostavno spoznati mješavinu ljubavi i bliskosti, te beskrajnog povjerenja i istodobnog strahopoštovanja koju židovski vjernik osjeća prema Bogu. Bog nije samo Otac, on je i sudac i onaj koji određuje čovjekovu sudbinu, koji nagrađuje i kažnjava ljudska djela, i najbliži prijatelj koji tješi. Stoga predani židovski vjernik osjeća prirodnim ne samo upoznavati, već i prihvaćati sve Božje odluke. Prigodom smrti dragih osoba ili drugih velikih gubitaka, vjernik izgovara: Baruh dajan haemet - Blagoslovljen istinski sudac, čime sebi olakšava prihvaćanje Božje odluke. Drevno židovstvo drži da se nagrada i kazna za ljudska djela dobiva već (i) u sadašnjem životu. Stoga na vječno pitanje: Zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima (ili, primjerice, djeci...), židovski vjernik odgovara uvjerenjem da se sve to događa u sustavu Božje odluke, kojoj ljudski um ne može uvijek proniknuti polazište.

No goleme tragedije koje su tijekom povijesti više puta zadesile čitav narod, a osobito Holokaust tijekom Drugoga svjetskog rata (kada je više od trećine čitavoga židovskog naroda smrtno stradalo u progonima u Europi), pokreću nova preispitivanja i dvojbe. Odgovor više milijuna Židova na tragediju Holokausta bio je potpun gubitak vjere u Boga (ili u Božju pravednost), te je današnji židovski svijet - oko 14 milijuna pripadnika - raslojen od krajnje ortodoksnih vjerskih struja do više milijuna potpunih nevjernika.

Budući svijet

Židovstvo nikada nije bilo snažno usmjereno na pitanje spasenja (zacijelo neusporedivo manje nego kasnije iz njega izraslo kršćanstvo), a u svojim drevnim početcima bilo je to i još manje. Idealna nagrada naraštajima pobožnih Židova za velike obveze i odgovornost koju su preuzeli prihvaćanjem Božjih zakona sastoji se u dugom, dobrom i plodnom životu. Eshatološko spasenje doći će "kada bude volja Njegova" i o tome se mnogo ne razmišlja. Vjernik se trudi za života točno i dosljedno ispunjavati 613 zapovijedi, pa će se sigurno spasiti u doba kada nastane Olam Haba (Budući svijet).

Ideje o mesijanskom spasenju ušle su u židovstvo relativno kasno (krajem stare ere), pod utjecajem grčke gnoze i obreda misterija, te drugih vjerovanja susjednih naroda o zagrobnom životu, konačnom sudu i spasenju duša. Biblijski proroci, a mnogo kasnije i znameniti rabini, opisali su svoje viđenje mesijanskoga doba i samoga mesije. On će biti potomak kralja Davida i sâm će također biti židovski kralj i iskupitelj od svih patnja, te će u Jeruzalemu okupiti sve Židove koji su ikada živjeli. Doći će - ako ne ranije - najkasnije kada se bude napunilo šest tisuća godina povijesti od stvaranja svijeta. Pouzdan znak da je došao bit će prestanak svih ratova i progona, te će zavladati trajni svjetski mir. Oružje će se - prema riječima biblijskih proroka - prekovati u oruđe, na mjestu srušenoga stajat će obnovljeni Hram, a otvoreni ulaz u raj vidjet će se iz Jeruzalema. Svi spašeni, Židovi i nežidovi, zauvijek će uživati u nama danas tek djelomice pojmljivom blaženstvu Božje nazočnosti.