Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Duhovnost
 
JUTARNJI PRINOS (I)

Piše: David Torkington

 
Sve što svakoga dana činimo, ma kako beznačajno bilo, može se preobraziti u ljubav, baš kao što je sve čega se dotakao kralj Mida pretvarao u zlato

Prošloga sam mjeseca dovršio prikazivati kako se koristiti prvim dijelom onoga što sam nazvao "podsjetnikom za molitvu", služeći se pritom svakim pojedinim slovom latinske riječi za Oca – PATER. Sada bih želio započeti drugim dijelom podsjetnika, služeći se latinskom riječi za Naš – NOSTER, počam od slova N za potrebe (u engleskome izvorniku "needs", op. prev.).

To je vrijeme kada valja moliti za obitelj i prijatelje, ali i za druge, osobito one koji su najpotrebniji pomoći što je mi trebamo pružiti: zatočene, potištene, usamljene, one koji prolaze svoju agoniju sami na nekoj anonimnoj smrtnoj postelji, za one koji ovoga trenutka trpe mučenje, previjajući se u rukama nekoga besramnog sadista, poradi vjere koju mi možda shvaćamo odveć olako. Potom možemo moliti i za vlastite potrebe. Žalosno je to što mi zapravo ne znamo koje su one. Toliko smo obuzeti sebičnošću te naša molitva isprva ne glasi "Budi volja tvoja", kako bi to trebalo biti. Iako se možda služimo upravo tom rečenicom, budući da vjerujemo kako je "red" tako reći, duboko u srcima zapravo vrištimo: "Budi moja volja", te smo itekako ljutiti i uznemireni ako nam molitva nije uslišana. Jedno je ustima izgovarati prave riječi, a drugo moliti ih svim srcem. Sve dok se to ne dogodi, trebamo jednostavno davati sve od sebe želeći ono što je uistinu ispravno te moliti da bismo uvidjeli i poželjeli ono što je zaista dobro za nas.

Rječce ako i ali

Zapravo, jedan od prvih znakova kako Bog polako mijenja naš stav jest kada počinjemo zapažati kako molimo "Budi volja" tvoja te uistinu tako i mislimo. Tada naša molitva nije prepuna rječca "ako" i "ali". Znate na što pritom mislim: "Gospodine, želim da se u svemu vrši tvoja volja, sve dok od mene ne tražiš da napustim svoj ugodni posao, napravim bilo kakvu značajnu promjenu u načinu na koji živim, i siguran sam da ne bi od mene tražio prestati pušiti te tu i tamo priuštiti si koju čašicu; televizija mi je jedino zadovoljstvo, ali siguran sam da je sve to u skladu s tvojom voljom, sve dok postoji umjerenost!" Drugim riječima, želim reći – sve dok nas ljubav Božja ne promijeni – kako će naše molitve za sebe same biti ili za izravne materijalne blagodati, ili će – čak i kada se služimo pravim riječima – u pozadini našeg uma vrebati nebrojeni "ako" i "ali". To ne znači prije no što postanemo uistinu velikodušni te stanemo za sebe tražiti ispravne stvari, kako trebamo na neki način odustati od svega što volimo i u čemu uživamo, kao da bi sva zadovoljstva i ugode – makar i u umjerenosti – bili pogrešni. Nikako nisam to mislio. Ne možemo sebe promijeniti na taj način: ako ste uistinu to i pokušali, znat ćete dobro na što mislim. Moj je temeljni pristup, kada je u pitanju samodisciplina – ono što se nekoć nazivalo askezom – sljedeći: nemojte se odricati ničega (osim, dakako, grijeha) što vam je drago ili u čemu uživate, sve dok vas to ne priječi svakodnevno posvećivati Bogu vrijeme u molitvi. No, sve ono što vas dosljedno priječi u svakodnevnoj molitvi, jednostavno morate napustiti.

Askeza srca

Stega i askeza nisu izašle iz mode – one su, naprotiv, itekako u modi, ali su usmjerene prvenstveno k svakodnevnom osiguravanju vremena i prostora, kako bismo dopustili Božjoj ljubavi da po molitvi prodre u naš život. Kada se to jednom dogodi, on će nas postupno zaposjesti tako te ćemo jednostavno prestati željeti bilo što osim njega i onoga što on želi za nas. Ono što smo nekoć nazivali sitnim zadovoljstvima, nedužnim užitcima, više nas neće zanimati. Isto će se dogoditi i s uvriježenim navikama koje su nas godinama pratile: jednostavno će nestati, bez ikakve mukotrpne asketske vježbe. Kada se Božja ljubav oslobodi u našim životima, posljedice će biti upravo dramatične. Dosad smo toliko komplicirali duhovni život, no on je zapravo vrlo, vrlo jednostavan. Sve što trebamo učiniti jest dopustiti Božjoj ljubavi da preplavi naš život, istovremeno se zatvarajući prema svemu onome i svakome onome tko priječi odvijanje toga postupka. Molitva je tek jedini način putem kojega to možemo djelotvorno postići. To je ono što ja nazivam askezom srca.

Prikažite to

O znači prinos (u engleskome izvorniku "offering", op. prev.) - jutarnji prinos. Prakticiranje jutarnjega prinosa nekoć je bilo posvuda rašireno, ali nažalost, poradi neznanja, danas je uglavnom palo u zaborav. Vidite, Božji se plan za nas ne sastoji samo u tome da budemo zahvaćeni Kristovim životom, već također i njegovim djelovanjem. I to ne bilo kojim njegovim djelom, već upravo onim najvažnijim što ga je ikada činio i nastavlja činiti: prikazivati sebe, sve što jest, što je činio i što čini, u trajnome činu nepatvorene nesebične ljubavi. Drugim riječima, on je prvo sam primjenjivao ono što je propovijedao drugima, ljubeći i nastavljajući ljubiti Boga svim svojim srcem, svim svojim umom i svim svojim bićem. Upravo je ta njegova ljubav omogućila Božjoj ljubavi da ga ispuni, sve dok se o Uskrsnuću nije prelila te se i danas nastavlja izlijevati na sve koji ga slijede i čine ono što je on činio.
Stoga nas, nakon što smo se pomolili za druge, slovo O podsjeća združiti se s Kristom, prinoseći se i prikazujući našemu zajedničkome Ocu. Jutarnji prinos, kojemu me naučila majka, bio je podsjetiti me na početku svakoga dana kako mogu postati – kako se ona izrazila – "mali svećenik", pretvarajući obične svakodnevne stvari u nešto dragocjeno, baš kao što je kralj Mida sve čega se dotakao pretvarao u zlato. Naučila me sjetiti se prinosa s početka dana prakticiranjem sitnih žrtvica kroz čitav njegov ostatak. Izraz "prikaži to" postao je posve uvriježen u našoj obitelji, iako ga nisam uvijek dovoljno cijenio, jer mi se u ratnim godinama činilo kako se od mene traži previše svakodnevnih žrtava, budući da se činilo kako je sve što vrijedi "na mjeru". Osobito mi se nije svidjelo "prikazivati" nošenje odjeće naslijeđene od drugih članova obitelji, pijenje čaja bez šećera, doručkovanje kruha i mlijeka mjesto kukuruznih pahuljica, ili pak dijeljenje moje skromne porcije s onima "još potrebnijima". No, ta je navika svejedno ostala u mojoj glavi, nikada je nisam zaboravio te kamo sreće da sam je sve ove godine primjenjivao onako kako bi moja majka to bila željela!

Pozvani na svećeništvo

U svakom slučaju, kada god u svojoj jutarnjoj molitvi dođem do slova O, uvijek je se sjetim. Kasnije sam možda, zahvaljujući stečenu znanju, shvatio i dublje značenje onoga čemu me poučila, ali to nije ništa oduzelo od njene jednostavne praktične duhovnosti. Upravo me ona prva poučila svećeništvu, na koje smo u Kristu svi pozvani, i kako to primjenjivati u svakodnevici – ne samo svojim riječima, već i svojim trajnim primjerom. Sljedeći put želim još malo pobliže objasniti "podsjetnik za molitvu", a vi u međuvremenu pokušajte vježbati ono što sam ovoga mjeseca objasnio. Zahvaljujući tome, postat ćete malko svjesniji svećeništva na koje smo u Kristu svi pozvani. Naučit ćete kako se sve ono što svakoga dana činimo, ma kako beznačajno bilo, može preobraziti u ljubav, kao što je sve čega se dotakao kralj Mida pretvarao u zlato.

 


1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s