Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Moje mišljenje
 
NITKO NIJE KAO TI

Piše: Marijan Križić
 
BOG KOJEGA JE OBJAVIO KRIST,
BOG JE KOJI NADILAZI SVAKU MJERU KOJU BI ČOVJEK MOGAO ZAMISLITI

Velika početna prednost za većinu nas kršćana je što smo rođeni i odgajani u ozračju u kojemu se temeljne istine vjere podrazumijevaju. Ta prednost ima međutim i drugu stranu. Već smo navikli na ono što nas naša vjera uči, te smo i otupili na "radosnu vijest" – da nam je darovan život i da nam je darovano sve što je stvoreno. Od svih čuda kojima smo svakodnevno okruženi, izdvaja se ono da se Riječ Božja utjelovila i prihvatila naš obični ljudski život, i napokon da je ta ista Riječ, utjelovljeni Sin Božji, prihvatio mučeničku smrt na križu i da je uskrsnuo od mrtvih.

Kolika god je, dakle, prednost što smo odgojeni u tim istinama vjere, zbog istoga razloga često smo uskraćeni za veliki ushit koje donosi ta nevjerojatna spoznaja. Čovječe, utjelovljeni Sin Božji mučeničkom smrću na križu otkupio je tvoj i moj grijeh, grijeh čovječanstva, porazio smrt i otvorio vrata vječnoga života u zajednici s Onim koji je sam Život! Ta istina naše vjere, bez koje sve drugo u toj vjeri, a i izvan nje, nema nikakvoga smisla, toliko je nevjerojatna, da bismo se morali zapitati: je li uistinu moguće da se Vječni i Svemogući Bog po svojoj Riječi utjelovio, živio naš obični, ljudski život, ispio gorku čašu patnje, izdan, odbačen, ponižen, pljuvan, premlaćen, raspet i umro. Ako je to istina, onda je naš svijet uistinu jedno more patnje, zla i tame. Onda u njemu uistinu djeluje neka sila kojoj odgovara ime "knez tame" i "knez ovoga svijeta".

Ako je Božji odgovor na ovaj i ovakav svijet Njegova muka i uskrsnuće, onda mi "obični", svakodnevni ljudi, preko te činjenice nipošto ne smijemo prolaziti kao preko sporedne stvari. Onda se Kristova patnja zapravo odnosi na dramu našega života. Ako je Bog umro za nas znači da je slučaj zvan "čovjek", ozbiljan i dramatičan. Traži našu, kud i kamo veću pozornost. Važniju od bilo čega drugoga, važnu kao i naš život.

Opet, s druge strane, možda bismo mogli postaviti pitanje: a što ako je to sve fikcija i fantastično složena priča? Možemo i tako razmišljati. Zašto ne? Ako smo iskreni tražitelji i takva nam polazišna točka može pomoći da iz temelja raščistimo pojmove i činjenice, kako se prema Božjem utjelovljenju, mučeničkoj smrti na križu i napokon prema Uskrsnuću ne bismo odnosili kao nečemu uobičajenom, nečemu što ne zaslužuje našu osebnu pozornost.

Uostalom isto vrijedi i za naše postojanje, preko kojega prolazimo ravnodušno, kao nešto samorazumljivo, u čemu nema tajne, čuđenja i čuda. Zapravo, trebali bismo biti začuđeni nad pitanjem: kako je to nevjerojatno da ja postojim (što je, složit ćemo se, ipak neupitno - tako barem tvrdi René Descartes), da postoji svijet oko mene: svijet drugih ljudi, dragih članova obitelji, prijatelja, mnoštva znanih i neznanih ljudi, svijet ukrašen nevjerojatnim i zadivljujućim stvorenjima životinjskoga i biljnog svijeta, mikrokozmosa i makrokozmosa. Taj nevjerojatni svijet postoji, i to je uistinu pravo čudo. Čudo koje tako rijetko uočavamo upravo zato što s njime živimo od trenutka našega postojanja i naše samosvijesti.

Ako spoznamo da je naše postojanje zapravo jedno veliko čudo, da je ovaj svijet također jedno veliko čudo, onda se i Bog, naš Stvoritelj i Otac, uklapa u to čudo. Štoviše, neizostavni je dio te čudesne avanture u koju smo ušli našim rođenjem.

Često se sjetim jedne misli koju je izrekao naš kateheta na studentskom vjeronauku: Kolika je čovjek vrijednost, kada se Bog odlučio roditi kao čovjek, kolika je čovjek vrijednost kada je Bog iz ljubavi prema čovjeku prihvatio poniženje i muku do smrti na križu. Kakva nas to stvarnost očekuje u kući Oca, u kojoj "ima mnogo stanova" i u kojoj nam je Isus obećao da "ide pripraviti mjesta"?

Djeca se, kažu, a možda se i sjećamo, čude životu i svemu što ih okružuje. Odrastao čovjek malo čemu se čudi i divi. Misli da je jako razborit kada svojim racionalizmom odbija čudo života, koje nas zapravo uvodi u istinsku stvarnosti. To je onaj paradoks u kojemu "mudri i umni" ne proniču istinu koja se objavljuje "malenima". Tek rijetki, poput Paula Claudela bivaju obdareni milosnom rosom i u trenutku spoznaju čudo stvarnosti koja je u nama i oko nas. Albert Einstein, jednom je zgodom rekao da svoja otkrića može zahvaliti činjenici da je i dalje nastavio misliti kao dijete.

Bog koji je iz neizmjerne ljubavi prema čovjeku poslao svojega Sina, Bog koji se darovao do smrti na križu, takav Bog nadilazi ljudski način razmišljanja. To je najbolje potvrdio Petar kada nagovara Isusa da ne prihvati križ i smrt. Bog kojega je objavio Krist, Bog je koji nadilazi svaku mjeru koju bi čovjek mogao zamisliti, a još manje izmisliti. Takvim Bogom nadahnuti su i stihovi one prekrasne pjesme kakva se danas često pjeva na misnome slavlju: "Jer velik si, činiš djela velika, nitko nije kao Ti, Isuse."

 


1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s