Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sjećanja
 
VOLJA BOŽJA

Piše: Stanko Mijić (Iz neobjavljenog istoimenog djela)

 
Što teža - to plodnija, lukavstvo razuma pobjeđuje, slobodu i ljubav rađa, svjedokom Kristovim, istinskim čovjekom postaješ. To je život!

Bratstvo samostana i župe Bezgrešnog Srca Marijina u Vinkovcima sačinjavala su tri redovnika. Župnik i gvardijan, u jednoj osobi, kojeg su uglavnom nazivali Božji. Zašto? Jer je on svakog nazivao, ne imenom ni prezimenom, nego: Božji ili Božja. Još su bratstvo činili, ali zaista pravo bratstvo redovničko i ljudsko, dva mlada brata koja su obavljala i samostanske službe: Bratec, koji je pred tri godine postao mladomisnik, vršio je službu ekonoma i vjeroučitelja u školi i župi. Mali Božji, koji je zaređen za svećenika pred osam mjeseci, depozitar i vjeroučitelj. U župi im je rad bio skladan i harmoničan.

Isprika

Nakon večernje sv. mise, sjeo sam u župni ured, po običaju, da bih pričekao vjernike koji su trebali neki dokument. Nije mi se žurilo, bit ću sam na večeri. Bratec, tako smo ga zvali od milja, išao je na sprovod u svoje rodno mjesto, a Mali Božji ima biblijsku zajednicu. Dvije sestre su na sprovodu, jer je jednoj od njih umro otac. Ostala je samo jedna sestra, koja je predavala u školi.

Vrata od ureda uvijek su bila otvorena, dok je netko sjedio unutra. Dok sam prevrtao stranice misnog rokovnika, na vrata ulazi mlada osoba, župljanka, sjeda ispred stola i pita kad će se pater Vjeko vratiti? Odgovaram da se vraća sutra podvečer. "Mogu li s vama, župniče, nešto važno razgovarati?" ustala je i zatvorila vrata. "Kako ne, zato tu i sjedim, izvolite!"

Predstavila se pobliže, očitujući svoj interes za duhovnost, koju je pokušala živjeti, ali da nailazi na neka nerazumijevanja od nekih koji pripadaju različitim zajednicama, da ne kaže grupicama, što je postalo moda. Tužila se na neke osobe koje su je oblajavale, dok su je druge zavodile na svoje putove duhovnjaštva. Tako je, kaže, došla protiv svog uvjerenja da je govorila protiv p. Vjeke. Naglasila je da je ta zajednica u koju su je uvukli, bila protiv p. Vjeke, čak su i pisale protiv njega biskupu. Kroz suze je govorila: "Ja to ne mogu više. On nije takav. Pred tri dana sam bila kod njega te sam mu se ispričala za sve. Napustila sam tu zajednicu i sada sam slobodna i mirna. O njemu su svašta pisali u biskupiju. Ja to ne mogu vjerovati."

Ja sam se smijuljio. "Gospodična, p. Vjeko sutra navečer dolazi, tako smo se dogovorili, jer ima Liturgijsku zajednicu. On je pedantan, neće zakasniti."

Vratio se Bratec

Večera. Korizmeni obrok već je čekao na stolu. Vijesti - Dnevnik, još pet minuta trebam čekati. Samoća i tišina. Tek što sam sjeo, čuo sam lupanje vratima koja vode prema dvorištu i vrtu. Ta vrata su bila prolazna i za župljane cijelog dana, osim noću. Budući da je u dvorani bila biblijska zajednica, vrata su bila otvorena. Ustao sam, pogledavši kroz prozor, nikoga nisam vidio. Da ću sjesti, opet, lup... lup... vraćam se, ništa ne primjećujem.

Nakon molitve blagoslova, budući da su vrata sobe bila otvorena, čujem kako je netko ušao. Pomislio sam da je časna sestra, spremivši crkvu za sutrašnji blagdan Blagovijesti, pošla na počinak. Bio sam iznenađen. Bio je to p. Vjeko, koji me je najprije pozdravio smiješkom. Nakon njegova blagog i uobičajenog pozdrava: "Falen Isus i Marija", zapitah ga i prije nego što sam mu odgovorio: "Kako to da si se večeras vratio? Zar se nismo dogovorili da ćeš se vratiti sutra navečer?" To sam mu rekao pomalo zabrinuto, misleći da mu se nešto nije dogodilo. On se je smješkao, a nakon što se pomolio i sjeo za stol da nešto pojede, rekao je smirujućim glasom: "Kaj bi se dogodilo, bilo je lepo, ak se za pogreb može reći da je lep. Bil sam malo s bratovom decom. Ima ih šestero. Zatim sam bil pri mami i tati. S tatom sam razgovaral ko nikad do sad. Bum vam jednom pričal, kad bu vreme za to."

Kad sam mu pred kraj večere rekao još jednom da je mogao ostati sa svojima i noćiti kod njih, on je odgovorio da su i mama i tata isto to govorili.

"I, što si im odgovorio?" - upitam. Malo je zastao i rekao: "Pa, da me 'doma' nešto važno čeka..." Ponavljao je: "Vjeronauk u školi, Liturgijska zajednica sutra, i... neke stvari, koje se ne mogu otkazati... zamijeniti..."

Bili smo pri kraju večere. Pokupio je posuđe, odnio u kuhinju, vrativši se na molitvu. Zahvalili smo Bogu na skromnoj ali ukusnoj večerici. On se povlači u kapelicu da još izmoli do kraja Časoslov i da obavi svoje molitve, pa će na počinak. Naime...

Čekajući Igora

Ostadoh na istom mjestu, čekajući p. Igora, kojeg je čekala večera, koju on zna nadopuniti svojim omiljenim delicijama. Taman što sam prebacio TV-program, čujem završetak u dvorani Biblijske zajednice. Nakon nekoliko minuta dolazi p. Igor. Još prije nego što je ušao u sobu, s hodnika je povikivao pjevušeći po svom običaju, što je postala njegova navika: " Došao je Bratec, došao je Bratec!". Došavši na vrata, zapitao je: "A gdje je Bratec? Zašto je došao? Sutra je trebao doći. Gdje je?""A što misliš, gdje bi mogao biti?" Vratio se nekoliko koraka unatrag po hodniku, pogledao prema vratima kapelice, rekavši, vraćajući se u sobu: "Svjetlo je u kapelici, onda je sigurno unutra. Sigurno moli Večernju i Povečerje. Nisam ni ja izmolio, jer sam ispovijedao." Vratio se natrag pred kapelicu i poviknuo mu da ga pričeka te će skupa moliti Večernju. Vratio se i počeo večerati.

"Sutra se trebao vratiti. Zašto mi nije javio da se badava ne spremam za vjeronauk u školi?"
"Hajde jedi, Mali Božji, da te ne čeka dugo u kapelici, vjerojatno je umoran, pa da ide što prije na počinak. Danas ste malo oduljili s Biblijskom. Sat i pol, dobro si izdržao. Od sedam do osam i pol sati. Onda je i tema bila zanimljiva. O čemu ste raspravljali?" Izgledao je umorno, ispijajući jogurt... pri kraju.

"Budući da smo u korizmi, odabrali smo i korizmene teme" – i počeo je tumačiti sadržaj svoga predavanja - Upravo ta ljubav, koju je Otac imao prema svom Sinu Isusu poziva i nas da ljubimo druge. Pa sam im citirao onu misao i rečenicu iz Biblije: Koga Bog ljubi, onoga i..."

Tada je zazvonilo samostansko zvonce. Stali smo... i pogledali se... Pogledao sam na sat... 21 sat, bez riječi, ni što, ni tko bi to mogao biti u ovo vrijeme, kad je sve zatvoreno, a onaj, tko je ušao na dvoja vrata, može i na treća. Isti je ključ.

Nezvani "gost"

Mali Božji se diže, ide prema vratima na hodnik, ustajem za njim, spušta se niz stepenice... ja ostajem na vrh stepenica... on žuri, ja polako, šutimo i on i ja... On okreće na pola stepenica prema vratima prizemlja, gdje je zazvonilo, a meni se u glavi vrti, pritisak, da mu kažem: stani, pitaj tko je! Mozak hoće, vidi potrebu, ali usta, kao da su začepljena. To svoje stanje nikada nikom nisam ispričao. "Tko zvoni i tko si?" - Kako je to dugo boljelo, mene, a tek Maloga Božjeg, mogu samo misliti. Nikada o tome nismo raspravljali, međusobno. On je kasnije govorio da je mislio, kako je netko od Biblijske zajednice ostao. A ja sam odmah na početku pomislio da je Bratec iz kapelice, otišao u crkvu, a da mi to nismo čuli, jer smo pričali, pa da je zaboravio ključ. Odmah sam odustao od te misli, jer sam vidio svjetlo u kapelici.

Čujem, Mali Božji otvara vrata. Pitam ga: "Tko je?" On šuti. Opet glasnije pitam: "Tko je? Daj, reci tko je?" - Vidim kroz drvenu ogradu stepenica Mali Božji se šutljivo vraća, primjećujem za njim netko ide. Tek na zavoju stepenica, koje vode prema meni vidim prestrašeno blijedo lice fra Igora, a iza njegovih leđa pištolj uperen u njega, spodoba maskirane glave, ne baš tako izrazitog stasa po visini. Mali Božji prestravljen, prelazi na moju desnu stranu, a maskirana spodoba stajala je ispred mene na stepenicama s uperenim pištoljem, govoreći: "Novac, novac, ajmo novac!" malo jačim i ubrzanim naglaskom: "Novac...!"

Vjerujte mi, svaki strah i neizvjesnost u meni su nestali. Bože, zar je to moguće? "Nema problema, bit će novaca, ima novaca."

Postajao je sve nemirniji i nervozniji, povisujući glas. Kroz to vrijeme izišao je iz kapelice, tri metra udaljenosti, Bratec. Nasmiješivši se, pristupio je spodobi, rekavši: "Hajdemo nešto popiti, bit će novaca."

Kriminalac se izmakao u stranu, da i Brateca stavi na istu stranu k nama dvojici, da bi sva tri bila na istom pravcu nišana pištolja, koji je stalno bio uperen. Tako sam ja bio najbliži revolverašu, kojem sam, tako mirno i opušteno pristupio, korak-dva, da sam ga po ramenu potapšao desnom rukom, rekavši mu, skoro sa smiješkom: "Ima novaca, uvijek kod fratara, bit će i za tebe."

Tada je opalio pištolj, pokraj moga uha. Bio je to pucanj upozorenja. Nema šale! Metak se zabio u zid, gdje je ostavio veliku ogrebotinu. Nakon ispaljenog metka, krenuli smo prema mojoj sobi, tri-četiri koraka. Taman kad sam htio uhvatiti za kvaku vrata, poviknuo je: "Ovamo, natrag...", pokazujući pištoljem na desnu stranu, prema sobi, u kojoj je bilo upaljeno svjetlo i čula se televizija, pet-šest koraka. Morali smo pred njega stati, da bismo bili na nišanu. Na tom putu nalazi se telefon, koji je jednim zamahom ruke srušio i rasuo u komadiće, po duljini hodnika. Nas trojica smo ušla u sobu, a on je stajao na vratima, jasno, s uperenim pištoljem prema nama. Pogledom je sobu okom pregledao i snimio. Ništa ga nije privuklo ni zainteresiralo. I ništa nije bilo, osim televizije i stola za kojim smo blagovali.

Fratarsko blago

Opet nas je postavio pred sebe, držeći nas na nišanu. Išao sam prvi i ušao u svoju sobu upalivši svjetlo. Sjeo sam za stol, otvorio ladicu, što je on vrlo oprezno pratio, valjda, bojeći se da ne bih izvadio pištolj i u njega ga uperio. Otvorio sam gornju ladicu desne strane stola, u kojoj se uvijek nalazio tekući novac, koji sam uzeo i dao mu. Bilo je oko tisuću trista do tisuću i pol kuna. Otvorio sam mu cijelu ladicu da se uvjeri da na tom mjestu nema više novca. Te večeri i nije bilo više gotovog novca u kući. Jedino što je bilo novaca od primljenih nevezanih misa, koje se čuvaju na posebnom mjestu i ne smiju se trošiti, dok se ne odsluže. Nije posebno inzistirao da mu dam još novaca. Tražio je mobitel. Tada je Mali Božji rekao da on ima mobitel. Tražio je da idemo po mobitel. Krenuli smo do sobe fra Igora, koja se nalazi iza Bratecove. Morali smo ući sva tri u sobu, pištolj nije gubio svoj pogled. Kad je dobio mobitel, spremio ga je u džep, ali nije smetnuo s uma: "A gdje je novac? Ovamo novac, davaj!"

Mali Božji otvara ladicu i daje mu sve što je u njoj bilo, preko stotinjak kuna. "Idemo dalje, novac..."

Pištolj ne gubi svoju smjernicu, za nama trojicom. Ulazimo u Bratecovu sobu. Torba je bila još neraspremljena, novčanik je bio na stolu s ostalim dokumentima. Uzeo je novčanik i sve mu kune predao, bilo ih je oko sedamsto. Dok je vadio kune, razbojnik je vidio da još ima nešto eura i da ima karticu. Tražio je jedno i drugo, i dobio je. Još je tražio da mu napiše pin kartice. I to mu je napisao.

Kad je uzeo i pospremio broj pina, okrenut prema njemu i pištolju, rekoh mu, tako mirno i umiljato, dobronamjerno i iskreno: "Evo, nešto si dobio novca. Ako hoćeš i ako ti je potrebno, još ćemo potražiti i dat ćemo ti. Nećemo te prijaviti policiji. Rastat ćemo se u miru."

On je na časak zastao, pogledavši u strop, pa prema nama, poviknuo nervozno: "Znam ja što je murija", pogledavši njih dvojicu, i zamahnuvši pištoljem prema njima, povika: "Sjednite tamo na krevet, ubit ću vas, svu trojicu. Niste mi ni prvi, ni zadnji. Sjednite tamo, ubit ću vas!"

Bratec se odmah uputi prema krevetu, stavivši obje ruke na prsa, sjede na pola kreveta, do njega se smjesti i Mali Božji. Ja nisam imao kamo sjesti. Gledao sam ih bili su ozbiljni, no, ne baš tako prestravljeni, pogotovo Bratec.

Bijeli plašt

Još uvijek nisam bio zaplašen, niti me panika ni strah obuzeli. Štoviše, kad je razbojnik uzeo smotanu i čistu plahtu, koja se nalazila na noćnom ormariću, budući da se ponedjeljkom posteljina mijenja, nalazila se na pravom mjestu, rekao sam kriminalcu, od kojeg sam bio udaljen dva-tri metra: "Eto, ako trebaš i plahte, uzmi ih!" - Nije reagirao, ni riječju ni pogledom.

Ne, nisam vjerovao, ni pomišljao da će on pucati, da će ubijati, zato nisam bio u strahu. Je li to naivnost, dobrohotnost, dobronamjernost, plitkoća, ludost, ne znam. Ne, nisam razmišljao što će biti, kako će to sve završiti, kako treba postupiti, sasvim sam bio isključen iz nagađanja.

Vidio sam, stavio je plahtu na Bratecovu glavu, podigao je pištolj, koji je dotada bio uperen u nas. Čuo sam pucanj kroz plahtu u Bratecovu glavu. Ništa nisam vidio, ni Brateca pogođenog, ni ubojicu, koji je pucao, niti sam išta mislio, ni odlučivao, ali moje ruke su se našle na njegovim rukama, koje su držale pištolj. Sa dva tri metra udaljenosti skočiti na njega, svojim tijelom i nogama, s desnom nogom u kojoj je bilo četiri šarafa od šest centimetara i letva od dvadeset i pet centimetara! Pa da i nije bilo te bolesne desne noge! Ne, to je nemoguće. No, ipak je za nekog sve moguće. To vjerojatno znamo ili bismo trebali znati?

Prema kraju

Hrvanje je nastalo po sobi. Znam da smo odgurnuli stol. Kako sam se našao iza njegovih leđa, držeći njegove ruke koje su držale pištolj? To ne znam, niti mi itko to može objasniti. Pištolj je bio još u njegovim rukama. Nakon nekoliko trenutaka pištolj je opalio u pod, to je bio treći pucanj, posljednji. Hrvanje se nastavlja. Najednom pištolj ispada iz njegovih ruku. Pogledao sam prema Bratecu i Malom Božjem. Brateca sam vidio na podu, dok je Mali Božji plakao, zapomagao nad Bratecom. Viknuo sam mu: "Uzmi pištolj, sakri ga, baci ga!"

Plačući uz jauke, zgrabio je pištolj s kojim je razbojnika počeo po glavi udarati. Primijetio sam krv iz razbojnikove glave, na što sam reagirao: "Dosta, sakrij pištolj, baci ga. Idi zovi policiju." Poslije se pokazalo da je pištolj bio zaglavio kod onog pucnja u pod, jer da nije, moglo je biti svašta, i za mene i za fra Igora.

Nakon hrvanja po sobi, izletjeli smo na hodnik, a zatim smo uletjeli u veliku prostoriju blagovališta. Tu nije dugo trajalo.

Mali Božji je odletio pred policiju na dvorište. Naime, gore na drugom katu sve je ovo čula časna sestra Amalija, koja je javila domaćem policajcu, župljaninu, da se nešto događa u kući, da dođe što prije.

Hrvanje je okončano. Bio je srušen na pod na prsa, zajašio sam na njegova leđa, rukama sam ga držao za vrat. Pokušao je nekim trikovima da me se oslobodi, vidjelo se da ima iskustva, što se kasnije dokazalo tko je zapravo bio, ali mu nije uspjelo.

Nikoga nema u kući, samo on i ja. Još nisam znao što je s Bratecom, kako mu je. Da li je živ ili mrtav. Dolazilo mi je u glavu, jer vrag nikad ne miruje, on je uvijek u akciji, da ga zadavim. To sam mogao učiniti za časak. No, i Božji duh prati čovjeka. Mislio sam: i on je dijete Božje, i on je potreban otkupljenja i spasenja.

U tim mislima prekida me domaći policajac, župljanin, koji je stigao, bez pištolja i lisica, jer nije znao o čemu se radi. Mislio sam mu predati razbojnika, no, on je odbio. Izgubio se, nisam svjestan što se sve ovo dogodilo i što se događa. Tko to sjedi na ovoj spodobi. Jesam li to ja. Ne, ja to nisam. To nisu moje ruke. To nije moja snaga. Povikao sam za policajcem: "Pogledaj što je s Bratecom?" - jer sam pomišljao ono najgore. No, nije me čuo. Netko dolazi, čini mi se po glasu da je dekan Tade. Točno, on je. Kako je on već čuo i saznao? "Dekane, daj pogledaj što je s Bratecom?" Gledamo se. On mene i ja njega, bez panike i riječi.

U tom trenutku došao je i Mali Božji, koji je s dekanom otišao u sakristiju po ulje za bolesničko pomazanje. Pomazali su Brateca i molili odgovarajuće molitve.

Došli su i dežurni policajci. Ustajem se i predajem im ga. Nisam ni pogledao "facu" s koje su skidali masku. Pogledavam na sat. Devet sati i pedeset i pet minuta. Zar je moguće da je to tako dugo trajalo? Počelo je točno u devet. Drama od pedeset i pet minuta.

Brateca više nema

Odlazim do Brateca, nad kojim se još mole. Sav u krvi pliva. Sklopljenih ruku na prsima, priljubljen na podu parketa leži, u klečećem položaju, kad se s kreveta strovalio. Zamislite, u takvom položaju i stanju je ostao do tri sata poslije ponoći. Skoro šest sati. Nevjerojatno. Kuća je bila puna policije. Svaki je radio svoj dio posla. U četiri i trideset je zadnji policajac napustio kuću.

Oko pola noći Mali Božji, čije su ruke isto doživjele lom, i ja pošli smo na hitnu. Vozila nas policija. Pred crkvom je bilo mnoštvo župljana koji su brzo saznali, jer je slučaj bio objavljen na vijestima radija i televizije. Mnogi su novinari došli salijetati. Došli su i neki kolege župnici i braća iz Male crkve. Ne, nisam imao snage razgovarati. Bože, ne znam jesam li ičega bio svjestan, odnosno, da li sam bio svjestan onoga što se dogodilo. Brateca više nema. Ne, to ne može biti istina.

Tijelo su mu odvezli, ali duh njegov ostaje. Uspomena na njega ostaje. Takav čovjek ne može nestati. Jer, čovjek je velika tajna Božja, on je vječan, besmrtan. Istina o čovjeku proizlazi iz tajne Božje, iz tajne Kristove.

Nezamislivo, policajci, domaći župljani počistili su sobu i kuću, sve stavili na svoje mjesto, jasno i časna sestra im je pomogla. Ili, oni njoj?

Oko pet sati sam legao, onako neraspremljen, spustio sam se na krevet. Uopće nisam zatvarao sobu, mislim na zaključavanje. Čini mi se da sam pobijedio strah, sve strahove, koje čovjek po naravi nosi, nisu mi značili ništa.

O, Bože, što sam divno sanjao, uopće, čini mi se da nisam spavao. Bila je više igra, nego borba, Brateca, Maloga Božjeg i mene s jednom, odnosno protiv jedne oluje svjetla i tame, koje su se izmjenjivale. Oluje svjetla sačinjavali su anđeoski likovi, dok oluju mraka crni i rogati tipovi. U početku je bila to više igra crno - bijelih, da bi se pretvorilo u borbu na život i smrt. Taj sat vremena sna, kao da se pretvorio u cijelu vječnost. Mali Božji i ja našli smo se na jednoj obali rijeke, gdje nas je iskrcala neka lađa, kao spašenike iz oluje, dok je Bratec u zagrljaju oblaka svjetla bio zaštićen i istrgnut iz oblaka tamnih i mračnih i njihovih boraca. Oblaci svjetla su nam izmicali prema visinama. On je gledao nas a mi smo gledali njega. On nam je mahao rukama, a mi smo mahali njemu. On je otišao gore, a mi smo ostali ovdje dolje. Nas dvojica smo se pogledali, da bih ja potom spustio glavu i zatvorio oči, a mali je poviknuo: "Tako ćemo i mi, za njim!" "Hajdemo!"

Probudio sam se i naglo skočio s kreveta. San je okončan. Život ide dalje. Borba života se nastavlja. Bratec je ovaj dio borbe završio. Mi idemo kraju te borbe. Kako čovjek to teško shvaća, zašto živi i što je onda život? Negdje sam našao definiciju života i smrti, jer jedno bez drugog ne ide. Gdje je život, tu je i smrt, a gdje smrt, tu je i život.

Prvi dani nakon sprovoda

Teški moji dani i besane noći. Nisam k sebi mogao doći. Nastajali su teži dani od onih koji su proživljeni i već prošli, koji su već za nama. Prije se sve doživljavalo izvan mene, vrtjelo se oko pokojnog Brateca i inih problema. No sada se misli preselile, kad ga nema, na mene samoga, a onda i na samoga Boga Oca.

Bože, kako si mogao dopustiti da ovako i na ovaj način naš Bratec završi svoj mladi i to svećenički život. Što je on to učinio da si ga pozvao? Zašto, Bože? Zašto...?

Bog je još uvijek Stvoritelj, Darivatelj. On stvara ni iz čega, kad si ništa, a dariva onome, tko nema ništa. Kako je teško biti ništa? Zato je čovjek i ovo materijalističko društvo zapreka samom sebi, za Boga i do Boga?

Jedne kasne večeri, mislim da je to bila treća nakon oproštaja od Brateca, sjedio sam u kapelici, prožet i ispunjavan ovim mislima, pogledao sam na njegovo mjesto, sada već bivše, gdje je sjedio, odnosno klečao u kapelici, vidio sam tamo njegov Časoslov i knjige iz kojih je čitajući razmatrao dnevno, osjećao sam potrebnim da ih uklonim, odnosno negdje spremim, s ostalim njegovim stvarima. Podigao sam Časoslov i jednu knjigu, ispod koje se nalazio godišnji rokovnik. Osjećao sam u sebi pritisak, kao da ti netko govori i prisiljava te: uzmi ga, uzmi... Uzeo sam ga u ruke. Opet sličan, samo još jači pritisak: otvori ga... otvori... Jasno, otvorio sam, upravo onu stranicu gdje je bila vrpca. Opet glas, kao da čuješ, onaj isti, iz daljine, jednostavno te sili, ne možeš odbiti ili prešutjeti: sada čitaj... pročitaj.., čitaj... Uzevši rokovnik, sjeo sam na njegovo mjesto i počeo čitati, zadnji njegov zapis.

"Što god prije smatrah dobitkom, to je sad poradi Krista gubitak. Dapače, to mi je gubitak - trudio sam se za zemaljštinu. Sad samo da Krista steknem i u njemu se nađem: opravdanjem po vjeri u Kristovu žrtvu, da upoznam njega, snagu uskrsnuća njegova, zajedništvo u patnjama njegovim. Ne bih li suobličen smrti njegovoj prispio k uskrsnuću mrtvih. Nisam došao do savršenstva, nego hitim da nekako dohvatim. Zahvaćen sam od Krista. Nikako si ne umišljam da sam već savršen. Ono iza sebe zaboravljam, za onim naprijed hitim - k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. Bojim se smrti. Držim se onog do čega stigoh. (Prema: Fil 3, 7-11) Neću uzvraćati, ni osvećivat se. Ljubit ću i one koji mi zlo čine, činit ću im dobro."

Zanimalo me kad je to napisao. Bio je to 24. ožujka 2003. Dakle, istog dana kad je ubijen. Vjerujem da je to pisano u rano jutro, prije šest sati, jer sam mu se priključio obično pet do deset minuta iza šest sati. Možda, što je manje vjerojatno, u posljednjem satu svoga ovozemaljskog života, od dvadeset do dvadeset i jedan sat, kad se nakon večere povukao u kapelicu na molitvu.

O Bože, što ću tek još naći zapisano u ovom rokovniku! Čitao sam ga dane i odgonetavao i postavljao sve na svoje mjesto. Našao sam odgovor zašto ga je Bog Otac pozvao k sebi. Zašto ga je Bog uzeo.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s