Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sugovornici
 
U KOMUNIZMU SE SUDILO I EVANĐELJU

Razgovarao: Marijan Križić
 
DR. MILAN VUKOVIĆ, SUDAC USTAVNOGA SUDA U MIROVINI

Bili ste aktivni sudionik stvaranja neovisne hrvatske države. Kako biste ocijenili to vrijeme iz kuta vašega djelovanja, kao predsjednika Vrhovnoga suda, a potom i suca Ustavnoga suda?

Bez lažne skromnosti mogu reći da sam svoj uspješni odvjetnički poziv na traženje dr. Tuđmana napustio 1991. i počeo raditi u prvom sazivu Ustavnoga suda da bih 1. prosinca 1992. počeo obavljati dužnost predsjednika Vrhovnoga suda RH.

Dužnost predsjednika Vrhovnog suda zahtijevala je ulaganje svih snaga da se sudstvo pokrene, da se ponovno uspostave općinski sudovi, koji su od 1954. godine do 1964. bili ukinuti. Ujedno je trebalo sanirati zapuštenu zgradu Vrhovnog suda na Zrinjevcu, podrumske prostore i nosive zidove, fasadu, krovište, stubište, o čemu svjedoči velika foto-dokumentacija bivšeg i sadašnjeg stanja. Trebalo je sanirati i dovesti svrsi sudove koji su u srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku bili u velikom dijelu oštećeni (Županijski sud u Gospiću, Karlovcu, Sisku, Zadru, Šibeniku), kao i izgraditi nove zgrade zapaljenog suda u Slunju, i drugim mjestima, pokrenuti rad sudova na bivšim okupiranim prostorima u Petrinji (gdje je ubijen predsjednik suda g. Pezelj), Glini, Korenici, Dvoru na Uni, Kninu, Hrvatskoj Kostajnici, Vukovaru itd. Više od 120 sudaca srpske nacionalnosti prešlo je na stranu agresora i trebalo je organizirati rad sudova u izgnanstvu.

Najveći prigovori iz Europske unije odnose se na hrvatsko pravosuđe. Prema gotovo svim anketama hrvatskih građana pravosuđe dobiva najgoru ocjenu. Što je tome razlog?

Najveći problem hrvatskog sudstva nastao je 1977. kada je provedena katastrofalna reforma sudskog sustava. Uvodeći u praksu sudstva "sudove udruženog rada", poremetila se organizacijska struktura i nadležnost sudova.

Konkretno, odredbama čl. 118. Ustava utvrđeno je da ''Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana", ali u praksi Vrhovni sud je žalbeni, drugostupanjski sud u predmetima gdje županijski sudovi sude u prvom stupnju! Da bude još apsurdnije, Ustavni sud, u skoro više od 60% ustavnih tužbi rješava protiv odluka Županijskih sudova, jer nema mogućnosti da to čini Vrhovni sud.

U organizaciji našeg sudstva nema pozicioniranoga Višeg žalbenog suda između općinskih i županijskih sudova kao sudova prvog stupnja i Vrhovnog suda, kao "najvišeg suda" koji osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana! Još od 1993. bezuspješno se tražila reforma hrvatskoga sudbenog sustava. Stari kadrovi su to uspješno blokirali. Umjesto toga u sustav sudstva umetnuti su i prekršajni sudovi, što je jedinstveni slučaj u Europi.

Da stvar dođe do apsurda izmjenom Ustava 2000.-te godine, u članku 146. stavak 1., i ono nešto sudske samostalnosti postignute u postupku imenovanja i razrješenja sudaca u nadležnosti Državnoga sudbenog vijeća i samog značaja predsjednika Vrhovnog suda, dobilo je ponižavajući status odredbom da "stupanjem na snagu Promjene Ustava Republike Hrvatske... prestaje dužnost predsjedniku i članovima Državnog sudbenog vijeća i predsjedniku Vrhovnog suda Republike Hrvatske". Ako se tome dodaju i odredbe članka 123. da je Državno sudbeno vijeće u postupku imenovanja i razrješenja sudaca "dužno pribaviti mišljenje nadležnog odbora Hrvatskog sabora", može se zaključiti koliki je to bio korak protiv samostalnosti i neovisnosti sudbene vlasti uopće.

Vi ste 1981., kada je nastao fenomen Međugorje, branili fra Jozu Zovka. Poznata je Vaša tvrdnja da je tada prvi put na optuženičku klupu stavljeno Sveto pismo. Kako ste došli do toga stajališta?

Fra Jozu Zovka branio sam u sudskom postupku 1981. godine, kod suda u Mostaru, kasnije i Vrhovnog suda BIH u Sarajevu, u svezi tada nastalog fenomena Međugorje. I zaista, prvi put u civiliziranoj Europi, optužene su riječi Evanđelja, izgovorene u crkvi, u propovijedi vjernicima, pozivajući ih na obraćenje i molitvu, na življenje u duhu Evanđelja.

Fra Jozi se, primjerice, stavilo na teret i sudilo da je "11. jula 1981. u svojstvu svećenika,... u propovijedi pred velikim brojem građana... istupao van vjerskih okvira... Očigledno misleći na jubilarnu 40-godišnjicu Ustanka naših naroda... govorio da je dosta 40 godina robovanja, okova, tame i patnje, da će doći svjetlost koja će otjerati tamu, da treba pustiti zatvorenike, robijaše i sužnjeve i s njih odvezati verige..."

Citirao sam samo mali dio optužnice smatrajući ga upravo bitnim u ovom slučaju. Naime kraljevstvo Božje se ostvaruje u svakodnevnom životu i radu i Kristovoj zapovijedi ljubavi, u etičkom i duhovnom uzdizanju čovjeka i svijeta. Zato kad je fra Jozo u svojoj propovijedi govorio to što mu se stavlja na teret, on je upotrijebio riječi evanđelista koji kaže: ''Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjevima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti Godinu milosti Gospodnje'' (Lk 4,18-19). Dakle fra Jozo ne govori o "jubilarnoj 40-godišnjici", kako zaključuje sud i tužiteljstvo, nego ono što govori Isus Krist. Tu treba dodati riječi Proroka: ''Četrdeset mi je ljeta dodijavao naraštaj onaj, pa rekoh: narod su nestalna srca i ne proniču moje putove. Tako se zakleh u svom gnjevu: nikad neće ući u moj počinak'' (Ps 95).

Kao branitelj dao sam sudu u spis magnetofonske snimke propovijedi i pozdravnog govora fra Joze prije glavne rasprave, s prijedlogom da se to sasluša na raspravi kako bi se vidjelo i čulo što je fra Jozo govorio. Međutim taj dokaz sud nije htio izvesti, jer su bili zaneseni čitanjem novina u kojima je pisalo da fra Jozo "lansira pojavljivanje Gospe" (Večernje novosti, 13. 9. 1981.), da je "idejni tvorac fenomena međugorske Gospe" (Ilustrovana politika, 15. 9. 1981.), ili pak da se njegova propovijed kvalificira kao "Fra Zovkov psalam mržnje" (Večernje novosti, 20. 8. 1981.). Bilo bi strašno kad bi se reproducirala sva uvredljiva pisanja u tom vremenu o Međugorju, iako je sve to i te kako našlo svog odjeka u presudi.

Kao branitelj bio sam angažirao dva poznata stručnjaka bibličara koji su mi dali podatke u upotrebi broja ''40'' i pojmova ''svjetlo'' i ''tama'' u Svetom pismu. Naime, kod Židova broj 40 ima kultno-simboličko značenje. U običnom smislu označuje trajanje ljudskog vijeka i u religioznom rječniku starih naroda poslužuje za oznaku kritičke situacije koju karakterizira grijeh i pobuna protiv Boga, a, s druge strane, veli se: ''Jahve je gnjevom planuo na Izraelce pa ih je povlačio pustinjom 40 godina'' (Br 32, 13).

Međugorje je danas centar svjetske molitve. Nikome, pa ni bivšim komunističkim moćnicima, nije uspjelo spriječiti milijune hodočasnika, pričesnika i tisuće svećenika koji tu narodu služe svoje svete mise na svim jezicima svijeta.

O Međugorju je snimljen i film, a Međugorje je bilo mjesto tijekom Domovinskog rata gdje su postizani vrlo uspješni rezultati na duhovnom i političkom planu.

O samom kaznenom postupku protiv fra Joze i svemu što se plelo u tom postupku, objavio sam dvije knjige: ''Čl. 133. KZ SFRJ nad Međugorjem'', Zagreb, 1990., te "Obdareni milošću'', 2001., u prigodi dvadesete godišnjice fenomena Međugorje.
Nadam se da nikada više neće biti ovakvih političkih procesa i takvih progona Hrvata zato što imamo samostalnu Hrvatsku.

U vrijeme komunizma bili ste branitelj mnogih optuženika na političkim pogramima. Ima li neko zajedničko obilježje po kojemu se ovi procesi mogu definirati?

Bitno obilježje i sadržaj svih montiranih političkih procesa od 1945. g. predstavlja progon svake pomisli da bi se mogla dogoditi pobjeda ideje utemeljenja samostalne države hrvatskog naroda. Tu političku orijentaciju bivšega jugokomunističkog sustava, nevjerojatno, ali i istinito, nedvosmisleno naglašava bivši hrvatski političar Miko Tripalo, u razgovoru za dnevni list "Vjesnik", 4. listopada 1971., što je jasno istaknuo političkom aktivu Medvešćaka u Zagrebu, razglabajući o pojmu "masovni pokret". Tripalo bez ikakvog sustezanja kaže: "Ne dopuštamo pojavu drugih programa osim programa SK. U tom je, da tako kažem, klasna ograničenost naše demokracije... Doduše, ja to uvijek naglašavam,... da možemo da se popravljamo samo do jedne točke, a ta je točka samoupravni socijalizam, Socijalistička Republika Hrvatska u okviru Jugoslavije. Dotle se možemo popravljati, preko toga ne!"

Ta prijetnja nije se zaustavila na tom verbalnom akrobatizmu, nego je ona išla i dalje pa Tripalo, u daljnjem izlaganju ističe: "SR Hrvatska može se razvijati samo u okviru Jugoslavije, ali ne i izvan nje. I to je razlika između naše koncepcije državnosti i koncepcije desnih nacionalističkih snaga!"

Prema tome, točno je da su unutar hrvatskog korpusa postojale nepomirljive dvije opcije: Hrvatske kao samostalne države, i Hrvatske unutar neprirodne jugoslavenske zajednice, kao neki teritorijalni genitiv. U tom sukobu, od 1918. do 1990. godine, nastali su svi politički montirani kazneni procesi.

U knjizi "Narod bez ljudskih prava" (izdavač: Hrvatska mladež Republike Argentine, s podnaslovom: "Hrvati 1918.-1988.)", navodi se da je pred beogradskim Sudom za zaštitu države, od 1929. do 1939. izrečeno: 19 izvršenih smrtnih kazna, 30 smrtnih kazna pretvoreno u doživotnu robiju, 85 smrtnih kazna izrečenih okrivljenima u odsutnosti, a 76 Hrvata je ubijeno u zatvorima. Uz to, izrečeno je 146 presuda na kaznu zatvora od 20 godina, 486 presude na kaznu zatvora od 10 do 20 godina, 962 presude na kaznu zatvora od 5 do 10 godina, a 2.035 presuda na kaznu zatvora od 1 do 5 godina, te 15.000 presuda na kaznu od jednog mjeseca do jedne godine.
Ni komunistička vlast u tom pogledu nije ni malo zaostajala. U Informaciji Izvršnog vijeća SRH "O suzbijanju neprijateljskog i drugog društveno štetnog djelovanja 1972. g.", upućenog Saboru SRH za internu upotrebu, stoji: "Dok je 1971. g. bilo optuženo za krivična djela političke naravi 553 osobe, u 1972. godini bilo je optuženo 1.151 osoba, za koje se može izreći kazna strogog zatvora, a 300 za koje se može izreći i smrtna kazna".
Moja prva obrana u jednom političkom procesu bila je obrana Bernarda Oršića, koji je usprkos Titovoj uroti šutnje o Bleiburgu, 1965.g., na povratku iz Njemačke, posjetio i stavio cvijeće na grob Hrvata, pobijenih 1945. na tom polju.
Naime, iako su hrvatski general Ivo Herenčić i pukovnik prof. Crljen, vjerujući u poštivanje Konvencije o zarobljenicima, civilima i izbjeglicama, potpisali sporazum s engleskim predstavnicima o predaji i razoružanju sa zahtjevom za zaštitu 200.000 hrvatskih vojnika i oko pola milijuna civila svih uzrasta, na njima je izvršeno masovno ubijanje. Prema austrijskom listu "Volksbote", koji prenosi "Hrvatska revija" (ožujak 1983.), ubijeno je 450 tisuća Hrvata.

Slavko Goldstein u razgovoru za "Jutarnji list", 11. studenog 2007. tvrdi da je "za taj pokolj Tito znao i da je 14. svibnja 1945. izdao naredbu u kojoj traži da se prekine s likvidacijama..., a katkad je i negodovao zbog pretjeranosti"!

Zločini na tom austrijskom prostoru, i kasnijem Križnom putu diljem bivše Jugoslavije, najstrašniji su zločini nad Hrvatima uopće. To su ujedno i najstrašniji zločini u Srednjoj Europi nad jednim malim narodom, kao što je hrvatski. Sve to kao kazna što se drznuo, u okolnostima 1941. godine, proglasiti svoju državu. Opširnije, baš o tome govorim u knjizi "Sukob političkih stilova u traženju osamostaljenja Hrvatske" (Zagreb, 2004.).

Branili ste mnoge optuženike 70-ih godina zbog tzv. kaznenog djela "rušenja državnog i političkog poretka" bivše Jugoslavije. Vjerojatno ste tada dolazili u doticaj i s dr. Franjom Tuđmanom i je li ta činjenica bila jedan od razloga Vaše uske suradnje poslije 1990.?

Tih 70-ih godina prošloga stoljeća, između ostalih, branio sam gospođu Smiljanu Rendić zbog njezina poznatog stajališta, izraženog u još poznatijem članku "Izlazak iz genitiva", i dr. Šimu Đodana, koji je uhićen u jutarnjim satima, 11. siječnja 1972. godine.

Upravo kada sam išao na prvo Šimino saslušanje kod tadašnjeg suca Zlatka Markovića, na tadašnjem Okružnom sudu na Zrinjevcu, istome sucu, s lisicama na rukama, dovodili su i dr. Tuđmana. Vidjevši to, uskliknuo sam: "Što je to da Vas, generala jugoslavenske vojske, policija s lisicama na rukama vodi sucu na saslušanje?", na što mi je dr. Tuđman uzvratio: "Eto, vidite ovo nečuveno ponašanje!"

Od tada, pa sve do smrti dr. Tuđmana, nismo se razišli. Tijekom 1974., kada je dr. Tuđman zbog bolesti bio pacijent dr. Duška Katunarića u bolnici "Dr. Mladen Stojanović" (danas "Sestara milosrdnica"), redovito subotom, u radnu sobu dr. Katunarića, dovodio sam mu na razgovor književnike Ranka Marinkovića i Petra Šegedina, tako da smo bili povezani iznimnim prijateljskim osjećajima.

Godine 1990. dr. Tuđman imenovao me za člana povjerenstva za izradu Ustava. Kao predsjednik Vrhovnog suda imao sam njegovo puno povjerenje i potporu oko uređenja i saniranja zgrade Vrhovnoga suda na Zrinjevcu, što je itekako bio veliki zahvat. Vjerojatno je njegova potpora bila i kod biranja za suca Ustavnog suda, ali najdraži su mi bili vrlo česti osobni susreti i razgovori o svemu što smo prošli i što je upornom borbom postignuto i obranjeno, a to je samostalna Hrvatska.

O svojim obranama napisao sam nekoliko knjiga: "Sudski progoni hrvatstva. Dokumenti vremena", "Rat za Hrvatsku počeo je u Virovitici" i "Slučaj Đodan".

Branio sam dr. Šretera, koji je 1987. osuđen na zatvorsku kaznu zato što je kao liječnik, u liječničku dokumentaciju Stevana Majstorovića umjesto "penzionirani oficir" upisao "umirovljeni časnik". Vrhovni sud u obrazloženju odbijajuće odluke, između ostaloga, kaže: "Kažnjenik se ne može braniti time da u nekim rječnicima te riječi imaju isto značenje, jer za oficira JNA u našoj zemlji isto značenje ima samo vojni starješina. Budući da su se u vrijeme stvaranja JNA časnici nazivali oficiri neprijateljske vojske, takav naziv za oficira JNA ima uvredljivo i omalovažavajuće značenje."

Međutim, u tom predmetu je ondašnji pisac Goran Babić u Nedjeljnoj Dalmaciji", od 28. 10. 1984. objavio članak "Jezik za smrt", gdje meditira i predlaže. "Ludilom, bjesnilom obuzetu beštiju valja liječiti,... otrovom, vatrom i željezom. Ako ni to ne pomogne, zna se i što preostaje. Zemljica čarna i trava zelena"! Ta vizija zla se i ostvarila nad dr. Šreterom, jer su ga pobunjeni Srbi u Pakracu, presreli na putu Lipik-Pakrac, odveli u Bučje i tvrdi se, motornom pilom sasjekli 1991. godine.

Na Vašu inicijativu općinsko poglavarstvo Velikog Trgovišća prihvatilo je prošle godine odluku da se utemelji kulturno-povijesna manifestacija – "Dani dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća". Kako napreduju pripreme?

Koncem siječnja iz tiska je izašao Zbornik radova održanih na četvrtom skupu "Haški sud – 'Zajednički zločinački pothvat' – što je to?", održan 7. prosinca 2007. Objavljeno je 12 radova dvanestorice sudionika toga stručno znanstvenog skupa.

Naime, kada je u Haagu došlo do izmijenjene optužnice protiv generala Ante Gotovine, s kojom je javnost u Hrvatskoj upoznata 8. veljače 2004., a kojom su na nevjerojatan način optuženi dr. Franjo Tuđman i Gojko Šušak i kompletno državno i vojno rukovodstvo u doba vojno redarstvene operacije "Oluja", s kvalifikacijom krivnje o ''zajedničkom zločinačkom pothvatu'', Hrvatsko kulturno vijeće prihvatilo je moj prijedlog da se uspostave susreti koji će stručno i znanstveno dokazati neutemeljenost takve optužbe protiv onih koji su se branili od agresora i koji su agresora i pobijedili.

I danas u Beogradu postoji tiskan Novi memorandum SANU s naslovom "Deset odgovora Stjepanu Mesiću", s tekstovima koje pišu Borislav Jović, Momir Bulatović i trojica članova SANU - Dejan Medaković, Vasilije Krestić i Mihailo Marković i predgovorom Smilje Avramov. Evo nekih citata: Borislav Jović: "Ustaše su pobile više stotina hiljada Srba, a današnja je Hrvatska prognala takođe njih više stotina hiljada... etničko čišćenje je konačni efekt."

Mihailo Marković za Hrvate će kazati: "To je narod koji je posle započetog genocida nad Srbima u prošlom ratu, sve učinio u nedavnom ratu da dovrši svoje delo..."

Upravo takve javne kletve na hrvatski narod i na hrvatskog predsjednika dr. Tuđmana, u koje se uključio i

izvjesni Svetozar Livada i sedmorica njegovih supotpisnika u javnom pismu gradonačelniku Bandiću, koje sam priložio Poglavarstvu Velikog Trgovišća, ponukale su me predložiti utemeljenje stručno znanstvenih susreta "Dani dr. Franje Tuđmana - Hrvati kroz stoljeća".

Činjenica da je poslije Drugoga svjetskog rata, kod prvog popisa stanovništva bivše Jugoslavije, jedino hrvatski narod imao negativni "saldo stanovništva" u odnosu na 1938. godinu, izravno pobija teze srpskih akademika o genocidnosti Hrvata.

I Haško tužiteljstvo, slijepo vjerujući nekomu vukdraškovićevom pisanju o navodnom hrvatskom genocidu 1941. i 1989.-95., unosi taj odiozni kvalifikacijski oblik u sadržaj hrvatskih pobjeda nad srpskim agresorom.

Iz tih razloga su organizirani susreti posvećeni dr. Franji Tuđmanu, koji su dobili potporu znanstvenih institucija, pojedinaca, te mnogih tvrtki, koje se javljaju kao podupiratelji manifestacije.

Uključeni ste u brojne kulturne manifestacije. Odakle Vaš interes za kulturu i kakvi su plodovi ostali iza tih aktivnosti?

Poslije pobjede Hrvatske u vojno-redarstvenoj operaciji "Oluja", kada su postali slobodni svi pravci koji vode k našem moru, predložio sam poglavarstvu općine Podstrana, mjestu u kojemu je hrvatski knez Mislav godine 839. prvi put uporabio sintagmu "naše hrvatsko more", da se utemelji kulturno-pjesnička manifestacija "Dobro jutro, more", prema stihu pjesme "More" Josipa Pupačića, a kao hvalospjev našoj slobodi i našem biseru, Jadranskom moru, kojemu Hrvati, sada bez ikakvih balvana, slobodno dolaze. Do sada je održano 11 su-sreta. Prigodom 10. susreta izdali smo i monografiju. Dvanaesti susret održat će se na iste datume: 3., 4. i 5. kolovoza. Pozivam pjesnike da se svojim pjesmama o moru jave za su-djelovanje.


Poslije smrti velikoga hrvatskog pisca Ranka Marinkovića potaknuo sam grad Komižu da se utemelje stručno-znanstveni susreti – "Dani Ranka Marinkovića". Četvrti susreti održat će se i ove godine u rujnu.

Nakon mnogih nastojanja uspjelo mi je i utemeljenje stručno-znanstvenih susreta "Dani Petra Šegedina" u Korčuli. Do sada su održana dva susreta: 2005. i 2007. U svim tim slučajevima redovito izlaze prigodni zbornici s radovima podnesenim na skupu.

Želio bih napomenuti da je itekako važno umrežavanje kulturnih zbivanja na prostorima uz more, na otocima, jer je itekako bitno oživljavanje tih prostora i što ravnomjernije širenje kulture i kulturnih navika i u malim sredinama.

 


1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s