Samo onaj tko nema što izgubiti, rado prihvaća Gospodinov poziv da s njim sjedne za stol pokore. Oni koji su ga odbili neće imati udjela niti na večeri slave. Blagoslovljeno siromaštvo koje vodi prema dobru.

Dođite, pripravljeno je

Iz Evanđelja po Luki 14, 16-24: "Čovjek neki priredi veliku večeru i pozva mnoge. I posla slugu u vrijeme večere da rekne uzvanicima: 'Dođite! Već je pripravljeno!' A oni se odreda počeli ispričavati. Prvi mu reče: 'Njivu sam kupio i valja mi poći pogledati je…' Drugi reče: 'Kupio sam pet jarmova volova pa idem okušati ih...' Sluga se vrati i javi to domaćinu. Tada domaćin, gnjevan, reče sluzi: 'Iziđi brzo na trgove gradske i ulice pa dovedi ovamo prosjake, sakate, slijepe i hrome… Iziđi na putove i među ograde i prisili ih neka uđu da mi se napuni kuća.' A kažem vam: nijedan od onih pozvanih ljudi neće okusiti moje večere."

Propovijed druge nedjelje poslije Duhova

Uoči da postoji dvostruka večera: večera pokore i večera slave. A budući da bez prve nema druge večere, pripravimo ovu prvu. Isus Krist, Bog i čovjek, onaj je koji pripravlja veliku večeru, večeru pokore i večeru slave, na koju je pozvao mnoge, ali na koju mnogi ne kane doći. Riječ Očeva poziva osobno. Poziva i riječima drugih osoba, ali pozvani odbijaju… Širi ruku na križu, spreman razdijeliti brojne darove, ali nema onih koji bi obratili pozornost na njih. Pošto su prvi odbili, sluga biva poslan pozvati siromašne, slabe, slijepe i hrome… Spremnije se pod djelovanjem milosti obraćaju oni koji u ovome svijetu nemaju u čemu uživati. Blagoslovljeno zato siromaštvo koje vodi prema dobru.

Okus žrtve

Puno je poziva koje dobivamo: od onih svakodnevnih, obiteljskih, do svečanih poziva od strane prijatelja i dragih osoba. Jednako tako brojni su i stolovi kojima možemo pristupiti: stol koji jača naše tijelo; stol molitve i kontemplacije, koji siti našu dušu; stol intelektualne radoznalosti, koji nas vodi do upoznavanja drugih oso-ba i do shvaćanja našega unutarnjeg života; stol sredstava društvenog komuniciranja (televizija, kompjutor, novine...), koji nas otvara spoznaji svijeta. Hrana u tanjurima je obilata i ukusna, ali nije uvijek sposobna zasititi istinsku glad. Na primjer, na "večeru pokore", o kojoj govori sv. Antun, bojim se da baš i ne idemo. Možda nam i sam naziv već smeta. Korizmeni jezik poznaje "gorke trave" i okuse koji su nam daleki ili su već zaboravljeni. A ipak ponovno otkriti okus bitnoga u životu, okus jednostavnosti i osjetljivosti u međuljudskim odnosima, okus žrtve i vjernosti zadanoj riječi (vrijednosti koje su izgleda bliskije siromahu, slabome i bolesnome, ili koje su bliže manje sretnome u životu) može nam pomoći da u nama opet procvjeta nova uskrsna snaga koja je okrenuta prema dobru. Taj put, na početku nepredvidiv, može nam otkriti da se "večera pokore" iznenađujuće lako i postupno pretvara u "večeru slave", u večeru koja je predokus one koja nas tek čeka. Ona je već prisutna u unutarnjem zadovoljstvu zbog učinjenog dobra, u našoj sve većoj mirnoći, u neslućenoj snazi za suočavanje s neizbježnim križevima života i u čudu "novoga dana" koji nam se svakodnevno daruje.