Prošloga sam puta počeo objašnjavati kako se služiti drugim dijelom podsjetnika za molitvu NOSTER, koristeći slovo N, kako bismo se podsjetili svakoga dana moliti za Potrebe (engl. needs, op. prev.) drugih, kao i za naše vlastite potrebe. Potom sam objasnio kako se služiti slovom O, kao podsjetnikom na potrebu prinošenja jutarnjega prinosa.

Duhovna pričest

Sam čin prinošenja samih sebe Bogu omogućuje nam biti otvorenima njemu kako bi on mogao sve više ulaziti u nas do mjere čistoće našega srca. Radi toga je, nakon prinošenja, vrijeme da se ostane u miru i tišini, kako bismo uživali u onome što smo netom primili, ogrnuli se u duboki nutarnji mir te tako postali poslušni i osjetljivi na Božje djelovanje, dok on sve dublje i dublje prodire u nas. Ukratko, u našoj nam je svakodnevnoj molitvi potrebno vrijeme učiniti isto ono što bismo trebali činiti odmah poslije primanja svete pričesti. Što dulje uspijemo ostati u miru i otvorenosti Božjemu djelovanju u toj duhovnoj pričesti, to ćemo mu većma omogućiti ispuniti nas istom onom ljubavlju kojom je ispunio Krista. Slovo S tako predstavlja svakodnevni podsjetnik kako nakon jutarnjega prinosa trebaju slijediti mir (engl. stillness, op. prev.), tišina (engl. silence, op. prev.) te upijanje (engl. savouring, op. prev.) prisutnosti onoga koji se počinje nastanjivati u nama, baš kao što je to i obećao na Posljednjoj večeri.

Transformacija (preobrazba)

Sljedeće slovo T označuje transformaciju (preobrazbu). Nakon što smo neko vrijeme ostali u miru, kako bismo upijali i zahvaljivali za ono, odnosno – bolje rečeno – onoga kojega smo primili, vrijeme je molitve za ono za čime žudimo više negoli za ičim drugim, a to je: da nas sila Duha Božjega, koji je ušao u nas, stane preobražavati u Krista. Postupno, kako se taj postupak bude odvijao, počet ćemo ljubiti Boga onako kako ga je Isus ljubio: svim srcem svojim, svim umom svojim i svim bićem svojim, a bližnjega kao sama sebe. Što se više budemo suobličavali Kristu, to će i kristoliko ponašanje doći samo po sebi, a da to gotovo nećemo niti primijetiti.

Obveze

Nakon što smo se pomolili da se preobrazimo u Krista, možemo prijeći na sljedeće slovo E, koje se odnosi na Obveze (engl. engagements, op. prev.). Sada je vrijeme promotriti sve obveze što nas očekuju u danu koji je pred nama; planirati ih i pripraviti najbolje što možemo i vidjeti kako možemo sve izvršiti na što je moguće kristolikiji način. Pustinjski su oci svakoga jutra provodili vrijeme preispitujući dan koji je bio pred njima, kako bi vidjeli na koji način ga mogu preobraziti ljubavlju Božjom, što su je doživjeli u duhovnoj pričesti koja je bila bitnim dijelom njihove svakodnevne molitve. Nastojali su predvidjeti sve što su trebali učiniti, kao i ljude što će ih najvjerojatnije susresti, kako bi se čitava dana mogli nastaviti predavati Bogu putem blaga i mironosna načina na koji su sve činili i prema svima se odnosili. Uspjeh pritom nikada nisu mjerili prema tome koliko su to zaista i postigli, već prema tome koliko su se uzastopno, dan za danom, uspješno trudili, ma koliko često i ne uspijevali. Već su nastojali ispuniti prvu zapovijed koju im je Isus dao: "Ljubiti Boga svim srcem, svom dušom i svim bićem", a sada su se pripravljali ispuniti i drugu. Pripravljali su se usmjeriti ljubav što su je primili tako da bi se ona iz njih prelila na sve što su činili i na svakoga koga bi susreli.

Odluke

Od njih možemo učiti koristeći taj trenutak u jutarnjoj molitvi, kako bismo ispitali dan koji je pred nama sa svim zadatcima što ih valja obaviti, ma kako nam se oni malima ili pak beznačajnima mogli činiti. Potom možemo pokušati predvidjeti koje ćemo sve ljude sresti, kako bismo ih nastojali sresti na način na koji bi to učinio Isus i služiti im onako kako je on to činio. Nakon što dan predamo Bogu te ga u mislima na ovaj način isplaniramo, uputno je donijeti i nekoliko odluka kako ćemo učiniti ono što bismo inače lako mogli, ili možda čak i bili skloni, zaboraviti! Stoga je slovo R podsjetnik kako molitvu valja završiti s nekoliko odluka (engl. resolutions, op. prev.). One se mogu odnositi na obavljanje zamornih zadaća što ih neprestano odlažemo, poput mijenjanja prostirača na postelji, provjeravanja zraka u automobilskim gumama, odmrzavanja hladnjaka, ili možda i nešto značajnije. Uvijek postoji neki prijatelj ili rođak koji leži bolestan u postelji, pa bi ga valjalo nazvati, pisati mu, ili ga štoviše nakratko posjetiti. Možda bismo, jednako tako, trebali donijeti odluku ispričati se nekom članu obitelji, prijatelju, ili kolegi, zbog načina na koji smo se prethodnoga dana prema njima ponijeli.

Vrlo je teško zauzeti se za nekoga tko trpi nepravdu od nadređenih na poslu, ili negdje drugdje, odnosno reći istinu kada je nitko ne želi čuti. Ili opet, zauzeti se za ono što znamo da je ispravno – u svakom slučaju, ovo su samo neke od važnijih stvari koje bi nas trebale zaokupljati za vrijeme naše jutarnje molitve. Možda bismo je trebali završiti najvažnijom od svih odluka: kako ćemo svim raspoloživim snagama pokušati dan koji je pred nama učiniti danom u kojemu ćemo svojski nastojati dopustiti Božjoj ljubavi neka nas uvuče ne samo u Kristov život, već i u njegovo djelovanje. Vidite, jedino ćemo tako biti kadri ljubiti Boga onako kako valja, prikazujući mu sve što jesmo i sve što činimo, no nadasve, prinoseći mu način na koji smo mu nastojali služiti u bližnjemu koji je u potrebi. Jer, u konačnici, nećemo biti suđeni prema prekrasnim doživljajima u molitvi, broju ekstaza što smo ih doživjeli, pa čak niti čudesima što smo ih učinili ili ljudima što smo ih ozdravili, već po tome kako smo služili Bogu u bližnjemu u potrebi. No, to ćemo moći činiti onako kako je Isus to činio jedino otvarajući se u molitvi i tako se puneći istim onim Duhom koji je nadahnjivao sve što je on govorio i činio.

Završne molitve

Dopustite mi na kraju još jedan mali prijedlog. Riječ je o praksi kojom su se služili pustinjski oci pri odlasku na počinak. Odaberite neku kratku molitvu te je polako i sabrano ponavljajte. To može biti samo riječ Isus, ili pak cijela Isusova molitva: Isuse, Sine Božji, smiluj se meni grješniku (grješnici). Te i slične molitve koristile su se – napose u Istočnoj crkvi – uz polagano, ritmično disanje. Nije bila riječ tek o sredstvu za opuštanje, već o podsjetniku molitelju kako je djelovanje Duha Svetoga sveprisutno. Drevni su Židovi vjerovali kako je dah osobe njezino životno načelo, njezin duh, pa su tako vjerovali i kako je Božji dah njegovo životno načelo, njegov Duh. Iz poštovanja, Božji je dah, odnosno Duh, nazvan Duhom Svetim. Tako ih je duboko ritmično disanje, koje je nerijetko pratilo ovakve kratke "molitve srca", podsjećalo na neprestani priljev Duha, koji se u njima sve više nastanjivao što bi više molili.

I nama to može poslužiti kao podsjetnik, osobito kada se spremamo na počinak. Primjerice, molitva Dođi, Duše Sveti može pratiti polagano uzimanje daha, nakon čega slijedi molitva: Začni Krista u meni, popraćena izdisanjem. Sa sljedećim dahom ponovno molimo Dođi, Duše Sveti, nakon čega slijedi: Potpuno me ispuni, a onda, sa sljedećim dahom: Dođi, Duše Sveti te nakon toga: Rodi Krista u meni. Ove se tri molitve mogu do unedogled ponavljati. Mogu se koristiti i druge tzv. strelovite molitvice, poput: Dođi, Gospodine ili Dođi, Gospodine Isuse, kao i bilo koja druga koja vam najbolje odgovara. Kada vam ova praksa prijeđe u naviku, pokazat će se daleko učinkovitijom od ijedne tablete za spavanje, kojima mnogi danas pri-bjegavaju, a uz to nema nikakvih nuspojava!