Iako je proljeće zasjalo bojama, mirisima, uskrsnom radošću, teško mi je ne osvrnuti se na bolne, teške, tužne događaje koji kao da se svakim danom sve više množe. Svi smo svjedoci vremena u kojima djeca i mladi ne nalaze smisao za životom, okreću se od prijatelja, roditelja, kao zaslijepljeni oduzimaju sami sebi život. Tužna su to vremena, jadno je to čovječanstvo, kada naši mladi na pragu života, umjesto bujanja životne radosti, tonu u očaj, depresiju, tugu, bezizlaznost. Nije to više slučajno, pojedinačno. Postavljam pitanje kao roditelj, kao građanin ove zemlje, je li trebalo toliko nesreće, toliko tuge, te hoće li to konačno pokrenuti lavinu u glavama nas odraslih, odgovornih za živote tih mladih ljudi?

Mnogi se razlozi navode, mnoge teorije razvijaju, mnogi krivci traže, ali bojim se da odgovor nije tako lagan. Svi smo zakazali! Kad kažem svi, mislim na roditelje, škole, državu, medije, sve one ljude koji izravno ili neizravno imaju veze sa djecom. A ako bolje razmislite, to smo zaista svi mi.

Kao majka, samu sebe preispitujem, imam li uvijek vremena (ne novaca) da poslušam svoje dijete, pogledam ga u oči, razumijem njegove strahove i probleme u svakoj nježnoj dobi razvoja.

Kao javna osoba, pitam se jesam li baš uvijek bila dobar uzor onima koji su slušali i gledali moje nastupe, čitali moje intervjue. Sudjelujući jednim dijelom, promatrački i u obrazovnom sustavu svoje djece, pitam se je li baš svaki onaj profesor koji predaje našoj djeci, ujedno i dobar pedagog. Može li svakoga dana u razredu od tridesetak djece, frustriran odnosom prema prosvjetarima u ovoj državi, izabrati baš prave riječi za svako dijete?

Kao gledatelj i čitatelj svih vrsta medija u Lijepoj našoj, pitam se što i kako uređuju raznorazni urednici svih vrsta. Očito je gledanost, čitanost ili drugim riječima profit, zarada, novac, jedini prioritet koji opravdava sve učinjeno u tu svrhu. Jer kako inače objasniti količinu neprobavljivog žutila i smeća kojima smo obasuti.

Problem je u tome što mi, kao odrasle osobe možemo postaviti odmak prema lošim stvarima (možemo li?), a djeca, mladi u najosjetljivijoj dobi, ne vide granice između lošeg i dobrog ako im mi to ne pokažemo i ukažemo. Zato se i događaju tako monstruozne stvari da dvojica dječaka u dobi od 12 godina zapale mačku, snimaju mobitelom kako gori, te onda prikazuju svojim prijateljima. Njima je to još samo jedan reality show.

Kada se izbrišu granice između stvarnosti i emisija koje ganjaju novac pod svaku cijenu, onda sve postaje moguće, sve postaje stvarno. U poplavi serija prepunih nasilja i krvi, ne čudim se da dvije zaraćene grupice momaka, zbog boce piva, ubiju onoga koji je čvrsto drži. Nisu djeca kriva, krivi smo mi. Koliko još tužnih bijelih lijesova moramo ispratiti kako bismo shvatili da se moramo vratiti u živote naše djece, jer oni nas trebaju više nego ikad. Prestrašeni su, izgubljeni, čuju nas odrasle kako zabrinuto komentiramo rast cijena, životnih troškova, benzina, loše političare, posustalu Europu u koju jedva čekamo uletjeti, ratove na svim stranama, ekološke katastrofe, vremenske neprilike...

Kako u svemu tome četrnaestogodišnjak može vidjeti svjetlo na kraju tunela, perspektivu, obećanje da će mu život biti lijep, radostan uz sve prilike i neprilike koje nosi...

Bojim se da smo mi, odrasli, mudri, odgovorni, iskusni, zreli i kako god se nazivali, napravili stravičnu pogrešku. Zaboravili smo da nas djeca vide kada plačemo, čuju kada lažemo, osjete kada nismo u redu. Naše razočaranje, naša depresija, naš bijes, naša nevolja, postale su i njihovi problemi. Samo je jedna razlika između nas. Mi odrasli se većinom, iako ne svi, znamo nositi s problemima, a oni ne znaju i ne mogu. Njihova su krila krhka, slaba, lako posustanu.

Zato vas molim, budite s djecom, pričajte s njima, recite im da je život lijep i da usprkos svjetskoj krizi ima smisla, pišite peticije, pisma, borite se da nam mediji postanu ljepši, da na naslovne stranice idu samo lijepe stvari, a ne skandali, preljubi i nesreće. Ne možemo djecu prepustiti institucijama koje ni same često ne znaju što bi s njima. Jedino ako krenemo mijenjati sami sebe, promijenit ćemo i djecu.

Imala sam čast i priliku biti na tradicionalnom susretu ovogodišnjih krizmanika s našim kardinalom Bozanićem. U prepunoj dvorani Dražena Petrovića, preko pet tisuća mladih, redom polaznika osmih razreda, na trenutak je dobilo malo svjetlo, tračak nade. Nadam se da primanjem sakramenta krizme, to neće biti kraj njihovog puta. Molite zajedno sa mnom da ta djeca ne odu iz crkve nakon što "obave" ono za što se spremaju. Neka im Duh Sveti udijeli sve darove koje nosi sa sobom, neka ih čuva i zaštiti od zla koje se nadvilo nad svima nama.