Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Kamen po kamen
 
POSTOJANI

Piše: Nikola Kuzmičić
 
ŠTO JE PJESNIK HTIO TIME REĆI

Hvala što Bože vjeruješ u nas
s nadom nas zoveš beskrajno ljubiš
sada smo ovdje slušamo tvoj glas
želimo primat sve što nam nudiš

postojani
u ljubavi
ustrajni u molitvi
zajedništvom nošeni
Duhom vjerom prožeti
Tijelom Božjim hranjeni

znamo po nama može bit bolje
bez dobrih djela prazni smo lažni
ojačaj naše umorne volje
u tvome Duhu bivamo snažni

kad sutra život na razne strane
odvede stado maleno ovo
bit ćemo spremni u naše dane
blagoslov unijet i svjetlo novo

 

Bio sam ugodno iznenađen kad su mi javili da je jedna moja pjesma izabrana za himnu Susreta hrvatske katoličke mladeži, koji se održava u Varaždinu 26. i 27. travnja.

Iskreno, nisam se nadao. Premda sam i tu pjesmu napisao iz srca. Zapisao sam ono što osjećam. I činimi se zgodno, baš ovdje, šapnuti što je pjesnik htio time reći. Iako nije naj-prikladnije iznositi svoje tumačenje poezije, jer je upravo njezin smisao poticati ljude na razmišljanje.

I prije nego li sam u glavi složio sve stihove, bilo mi je jasno da pjesma koju bi pjevali mladi na svom susretu ne može početi nikako drugačije, nego riječju – hvala. Prva stvar koju, uz spominjanje Božjega imena, kršćanin u molitvi izgovara treba biti zahvalnost Bogu na svemu.
Čovjek doista biva najveći kad uspije izreći "hvala". Čovjek koji govori "hvala" svjestan je svojih ograničenja. Zna tko je, zna što je, zna kakav je, zna što može i koliko može. Ima pravu sliku o sebi, niti se podcjenjuje niti se precjenjuje. Potom je svjestan da postoje i drugi ljudi, jednako važni kao i on, a ta spoznaja oslobađa egoizma, pohlepe i agresivnosti. Ili oholosti, ukoliko uspostavljamo odnos s Bogom. Izričući "hvala" daje se svjedočanstvo da je moguć odnos među osobama i da je osoba kojoj zahvaljujemo u tom odnosu napravila ili rekla nešto što je nas učinilo više čovjekom.

A Bogu ovom pjesmom zahvaljujemo što vjeruje u nas, zato jer nas zove s nadom i beskrajno ljubi. Obično nas se, spominjući vjeru, nadu i ljubav, potiče da vjerujemo u Boga, da se mi nadamo i da mi ljubimo Boga dobro čineći čovjeku u potrebi. No, prije takve vjere, nade i ljubavi postoji Božja vjera u nas, njegova nada i ljubav.

Tako je utješna i nadahnjujuća činjenica da Svemogući Bog vjeruje u mene. Da ima povjerenja u mene. Toliko povjerenja da mi je dopustio da budem. Da mi je darovao karizmu i talente. I računa sa mnom. Bog me pun nade zove. Zna da mogu i očekuje me. Dokazuje mi da nisam propala investicija, nerealizirano očekivanje ili mali, nevažni čovjek. Bog me ljubi. Voli me u svakom trenutku i bilo kojoj situaciji. Ne želi se odreći mene i našeg prijateljstva.

Što drugo može čovjek koji je svjestan Božje vjere, nade i ljubavi nego stati pred Boga. Biti potpuno s Bogom. Sada i ovdje. I onda, u Božjem društvu, slušati njegov glas. Slušati Božju riječ koja nije romantična priča ili dokono nadmudrivanje, nego poslanje. Božja volja darovana nama.

Ponestaje mi prostora za opisivanje preostalih stihova, za tumačenje što je pjesnik htio time reći. No, ipak je važnije što svatko od mladih koji se susreću u Varaždinu čuje u riječima himne i što će od toga odzvoniti u njima.

E, a tu upadamo sada mi. Na nama je da molitvom pratimo Susret hrvatske katoličke mladeži u Varaždinu. Da Duh Božji takne srca tih mladih ljudi i da po njihovim životima, mislima, riječima i djelima svijet postane bolje mjesto. Da budu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. (Dj 2,42)

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s