Hvala što Bože vjeruješ u nas s nadom nas zoveš beskrajno ljubiš sada smo ovdje slušamo tvoj glas želimo primat sve što nam nudiš postojani u ljubavi ustrajni u molitvi zajedništvom nošeni Duhom vjerom prožeti Tijelom Božjim hranjeni znamo po nama može bit bolje bez dobrih djela prazni smo lažni ojačaj naše umorne volje u tvome Duhu bivamo snažni kad sutra život na razne strane odvede stado maleno ovo bit ćemo spremni u naše dane blagoslov unijet i svjetlo novo Bio sam ugodno iznenađen kad su mi javili da je jedna moja pjesma izabrana za himnu Susreta hrvatske katoličke mladeži, koji se održava u Varaždinu 26. i 27. travnja. Iskreno, nisam se nadao. Premda sam i tu pjesmu napisao iz srca. Zapisao sam ono što osjećam. I činimi se zgodno, baš ovdje, šapnuti što je pjesnik htio time reći. Iako nije naj-prikladnije iznositi svoje tumačenje poezije, jer je upravo njezin smisao poticati ljude na razmišljanje. I prije nego li sam u glavi složio sve stihove, bilo mi je jasno da pjesma koju bi pjevali mladi na svom susretu ne može početi nikako drugačije, nego riječju – hvala. Prva stvar koju, uz spominjanje Božjega imena, kršćanin u molitvi izgovara treba biti zahvalnost Bogu na svemu. Čovjek doista biva najveći kad uspije izreći "hvala". Čovjek koji govori "hvala" svjestan je svojih ograničenja. Zna tko je, zna što je, zna kakav je, zna što može i koliko može. Ima pravu sliku o sebi, niti se podcjenjuje niti se precjenjuje. Potom je svjestan da postoje i drugi ljudi, jednako važni kao i on, a ta spoznaja oslobađa egoizma, pohlepe i agresivnosti. Ili oholosti, ukoliko uspostavljamo odnos s Bogom. Izričući "hvala" daje se svjedočanstvo da je moguć odnos među osobama i da je osoba kojoj zahvaljujemo u tom odnosu napravila ili rekla nešto što je nas učinilo više čovjekom. A Bogu ovom pjesmom zahvaljujemo što vjeruje u nas, zato jer nas zove s nadom i beskrajno ljubi. Obično nas se, spominjući vjeru, nadu i ljubav, potiče da vjerujemo u Boga, da se mi nadamo i da mi ljubimo Boga dobro čineći čovjeku u potrebi. No, prije takve vjere, nade i ljubavi postoji Božja vjera u nas, njegova nada i ljubav. Tako je utješna i nadahnjujuća činjenica da Svemogući Bog vjeruje u mene. Da ima povjerenja u mene. Toliko povjerenja da mi je dopustio da budem. Da mi je darovao karizmu i talente. I računa sa mnom. Bog me pun nade zove. Zna da mogu i očekuje me. Dokazuje mi da nisam propala investicija, nerealizirano očekivanje ili mali, nevažni čovjek. Bog me ljubi. Voli me u svakom trenutku i bilo kojoj situaciji. Ne želi se odreći mene i našeg prijateljstva. Što drugo može čovjek koji je svjestan Božje vjere, nade i ljubavi nego stati pred Boga. Biti potpuno s Bogom. Sada i ovdje. I onda, u Božjem društvu, slušati njegov glas. Slušati Božju riječ koja nije romantična priča ili dokono nadmudrivanje, nego poslanje. Božja volja darovana nama. Ponestaje mi prostora za opisivanje preostalih stihova, za tumačenje što je pjesnik htio time reći. No, ipak je važnije što svatko od mladih koji se susreću u Varaždinu čuje u riječima himne i što će od toga odzvoniti u njima. E, a tu upadamo sada mi. Na nama je da molitvom pratimo Susret hrvatske katoličke mladeži u Varaždinu. Da Duh Božji takne srca tih mladih ljudi i da po njihovim životima, mislima, riječima i djelima svijet postane bolje mjesto. Da budu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. (Dj 2,42) |