Svake godine od 1971. pa nadalje, kad je u Londonu održan prvi Svjetski kongres Roma, 8. travnja se obilježava Svjetski dan Roma. U povodu toga smo posjetili jedno njihovo naselje u sisačkom selu Palanjek, kako bismo se osvjedočili uživo kako i na koji način žive ovi naši susjedi, te popričali s njima o tome što ih muči i zašto im je najveća želja sagraditi katoličku crkvu u tom naselju.

Nakon što smo pristigli u župu sv. Josipa Radnika, kojoj ovi Romi katolici pripadaju u sisačkom mjestu Galdovo, župnik fra Nikola Jureta i fra Roko Bedalov, koji male Rome podučavaju vjeronauk, odmah su nas razuvjerili da nikako ne očekujemo male, kuštrave glavice bosih nogu koje će istrčati pred nas preko blatnog dvorišta, nego pristojnu, urednu djecu i kultivirane odrasle osobe. I dok nam je fra Roko, vozeći nas u automobilu do njih, pričao brojne anegdote vezane za njih, s puno znatiželje sam iščekivala susret s novim licima.

Da smo više nego dobrodošli, bilo nam je jasno kad je naš automobil zaokrenuo putem glavne ulice romskog naselja jer je tamo već bio spreman "odbor" za doček od nekoliko muškaraca s domaćinom, tj. predstavnikom naselja, Zlatkom Bogdanom.

Osjećaj za ekologiju

Dok smo se pozdravljali, već smo uočili silnu gomilu raznog otpada na jednoj obližnjoj livadi, te gotovo ispred svake kuće njihovo prepoznatljivo prijevozno sredstvo, male kamione, popularne "tamiće". I dok smo se međusobno promatrali, primijetili smo da i nas još sramežljivo motri nekoliko pari dječjih očiju vireći kroz prozore obližnjih vrlo solidnih ciglenih kuća.

No, kako je kišilo toga dana, više nego ljubazni predstavnik naselja, Zlatko Bogdan nas je pozvao na "čašicu" razgovora u svoju kuću u kojoj doista ništa ne manjka - od gostoprimstva i čistoće, do tehničkih aparata poput TV-a, linije, DVD-a itd.

U prostranoj roza fasadnoj kući s vanjskom satelitskom antenom, dočekale su nas njegove dvije od četiri kćeri, školarke Verica i Jadranka. Pri ulasku nas je odmah zaplinuo val ugodne topline koji je dolazio od centralnog grijanja na drva. Grijući se i pričajući s njim o njegovu životu, te o romskim običajima, zamijetili smo kip Majke Božje na modernim plavim kuhinjskim elementima, čipkasti milje ispod košarice s voćem u dnevnom boravku... Ugodno smo se osjećali ne samo zbog same prisne atmosfere, nego i zbog žarkih boja kojima su okrečeni zidovi.

Tragom ljekovitog bilja

Kućedomaćin Zlatko nam je otvorio dušu i ispričao kako se oženio mlad, sa svega 16 godina, dok je njegova supruga Božica, koja nam se u razgovoru pridružila nešto kasnije, imala tek 15 godina. No, pojašnjava, to je posve uobičajeno za njihov način života, iako se posljednjih godina Romi ipak nastoje pridržavati onoga što propisuje zakon: da se djevojke ne udaju ispod 16. godine, a mladići se ispod 18 godina ne žene. Njemu i ženi ubrzo su se jedna za drugom rodile četiri kćeri: Jadranka, Verica, Draženka, Nikolina i naposlijetku sin Danijel. Prisjeća se kako im je zajednički život ispočetka bio jako težak jer nisu ništa od svojih obitelji naslijedili. Odnosno, počeli su stvarati od nule.

"Prije smo imali zaprežna kola i konje s obvezatnom čergom tj. šatorom, koji nam je poslužio da možemo negdje prespavati i selili smo se od jednoga romskog naselja do drugog. Tada smo puno brali ljekovito bilje, a upravo ono je bilo presudno što smo ovdje među dva nasipa 1979. godine s rodbinom i prijateljima formirali ovo naselje. Tu smo opstali jer je na ovom području bilo mnogo mrazovca, biljke poput maka, koja se koristila za opijum. Za jedan kilogram smo tada dobivali oko 1000 kuna. Često dok smo ga trijebili, toliko nas je znao omamiti da smo pozaspali" - prisjetio se Zlatko Bogdan, te dodao kako su u selu Palanjek, u kojemu danas živi 27 romskih obitelji sa 170 stanovnika, uz livade i na obroncima još brali bijeli sljez i valerijanu, te gulili pisikovinu, ljekovitu koru sa drveta. Kad su skupili dovoljnu količinu, šleperom je po to običavao doći nakupac, od kojega su to onda otkupile tvornice Pliva iz Zagreba i Krka iz Novog Mesta.

Zlatko je neko vrijeme bio zaposlen u tvornici Oksikolor u Sisku na odjelu antikorozivne zaštite, ali je ipak prevladala tradicija, pa se nastavio s obitelji, kao i većina sunarodnjaka, baviti sakupljanjem otpada. Priznaje da je već bezbroj puta prošao Hrvatsku uzduž i poprijeko u potrazi za metalom, aluminijem i limom ne bi li tako prehranio svoju obitelj. U tome mu svesrdno pomaže i supruga Božica, koja osim održavanja kuće i brige o djeci često s njim odlazi sakupljati otpad.

Jedan dan u Roma

Prilično samozatajna gospođa Božica nam je otkrila kako se njezin dnevni ritual bitno ne razlikuje od ostalih majki domaćica. Prvo, ujutro naloži peć, skuha čaj djeci, kavu sebi i suprugu, pripremi doručak i u osnovnu školu isprati djecu po koju dolazi školski autobus i odvozi ih na nastavu u obližnje mjesto Galdovo. Za veliku obitelj svakodnevno sama mijesi najmanje dva kruha, nastoji im što češće priuštiti meso jer ga svi vole. Posebice piletinu s krumpirom. A veselju nema kraja kad se za ručkom mogu zasladiti palačinkama s pekmezom.
Kao pravi ekspert u tome se iskazala i kćer Verica, kojoj je omiljeni predmet u školi vjeronauk, jer kako reče, vjeroučitelj se Bulat koji ga predaje lijepo ponaša prema njoj, kao i drugima, te joj pomaže u učenju i radu. Njezina sestra Jadranka također voli ići u školu, a sad je u fazi kad razmišlja o nastavku školovanja, odnosno pohađanja srednje škole. Po glavi joj se štošta vrzma, a kako na televiziji gleda razne ljepotice u brojnim sapunicama, priznaje kako bi najradije bila manekenka. Tome su se svi od prisutnih slatko nasmijali jer napominju kako nitko osim mladog susjeda Zlatka, koji završava srednju školu za profesionalnog vozača, nije dosad postigao neki značajniji uspjeh.

Osim toga, prije da će je u njezinim maštarijama omesti udaja, o čemu čini se ova crnokosa i crnooka vitka djevojka još ne razmišlja, nego se samo na to pitanje zacrveni. Čini se da ne misli poći stopama svoje najstarije sestre Nikoline koja se udala s nepunih 15 godina u Kutinu.

Romska svadba

Kako nas je iznimno interesiralo kako izgleda tipično romsko vjenčanje i što mu prethodi, gospodin Bogdan nam je pomno opisao jedan od najupečatljivijih romskih običaja.

"Supruga i ja smo pristali dati blagoslov kćeri da se uda za tog mladića, jer smo doznali da je iz dobre obitelji, te da nije alkoholičar. Na dogovor oko fešte mladenac s roditeljima i pratnjom dolazi u mladenkinu kuću, kad ona i njeni ukućani tvrdo zaspu. Obično je to između ponoći i jednog sata po ponoći. Dakle, budući punac mora biti stalno spreman jer ne zna koji će dan oni doći. Prošnja počinje ispijanjem rakije. Naime, ako mladenkin otac, a potom i majka, kušaju rakiju koja im je ponuđena od mladoženje, onda je to znak da žele biti prijatelji s njim i njegovom obitelji" - ispričao nam je neke detalje Bogdan.

"No, ako roditelji ne kušaju rakiju, znači da od svadbe nema ništa. Ipak, većinom se dalje prelazi na idući korak, a to je tzv. snubljenje mlade, koja treba u znak privole malo popiti neke voćne rakije ili likera. Na kraju je otac još jednom pita želi li se udati za mladića koji je prosi, pa se to nekad sve skupa riješi za dvadesetak minuta, iako ima i slučajeva da to potraje i do jutra jer se mlada srami i ne zna još sama što bi odgovorila."

Rijetki su slučajevi, govori naš kućedomaćin, da mladenac ne isprosi mladu, a kao razlog odbijanja može biti npr. njegova ružnoća ili niski rast. Prisjeća se jednog mladića kojem su dobrih pet, šest godina tražili djevojku jer ga nijedna nije htjela za muža zbog toga što je bio visok samo 150 cm. Isto tako ističe da budući zet mora biti iz dobro poznate obitelji, što znači da šanse imaju samo mladići iz Kutine, Popovače, Vidrenjaka kraj Popovače i Capraške poljane. Oni iz Slavonskog Broda i Novske nemaju šanse, jer s njima uopće ne kontaktiraju. Također, u obzir ne dolaze niti pravoslavni zetovi, nego samo katolici.

Dakle, ako je prošnja uspješno završena noću, svadba pod šatorom slijedi odmah sutradan. Zna potrajati cijeli dan, a nekad i duže. Na svadbu može osim rodbine i prijatelja doći i nepozvani gost, jer je romski običaj pogostiti znane i neznane, tj. svakoga tko prolazi cestom. Najbrojnija i najživahnija su dakako djeca koja kao i ostali uživaju u tradicionalnim pjesmama, koje diraju dušu, kao i plesu.

Budući da na njihovim svadbama nema klasičnog darivanja, gospodin Bogdan je zetu platio vozački ispit, te je mladencima izgradio zajedničku sobu kako bi imali gdje samostalno započeti zajednički život.

Da taj život nije nimalo jednostavan i lagan, kaže, uvjerio se sam, ali smatra da se nikad ne treba predavati, nego boriti. Zato je i prihvatio ulogu predstavnika naselja kako bi izborio bolje životne uvjete za svoje sunarodnjake.

Žele svoju crkvu

"Prije pet, šest godina nismo ovdje u naselju imali ni struje, ni vode, niti legalizirani boravak, ali smo se mi predstavnici uspjeli za sve to izboriti. Zamislite, kad je vodovodna mreža prolazila kroz mjesto, baš je zaobiđen nasip samo da ne dođe do nas. Ali smo uporno išli u mjesnu zajednicu i na kraju smo to za jednu godinu izborili. Puno nam znači što djeca mogu u školu, koja je po zakonu obvezatna, te što dobivaju besplatne knjige i imaju besplatnu kuhinju u školi" - povjerio nam se Bogdan.

Dakako, svima koji nisu zaposleni mnogo znači socijalna pomoć, a ona u prosjeku ovisno o broju djece iznosi oko 2000 kuna. Ali njihove želje, nastavlja on, nisu usmjerene samo na poboljšanje životnih uvjeta, nego su prvenstveno usmjerene na gradnju katoličke crkve u samom selu Palanjek. Čeka se samo službeno odobrenje jer već postoji zemljište, materijal će nabaviti, imaju spremne zidare i druge majstore koji jedva čekaju da se s velikim žarom bace na posao.

Supruga Božica se nadovezuje kako time žele pokazati da su i oni pobožni ljudi, te da im je cilj djecu normalno krstiti i krizmati. Osim toga, tamo bi se svake nedjelje okupljali, a rado bi učili razne molitve, jer ih se većina, iako su svi kršteni, zna samo prekrižiti. Smatra da su im nedovoljni povremeni odlasci u druge crkve, kao i tradicionalno godišnje hodočašće u Mariju Bistricu za Veliku Gospu, kad ih se okupi preko tisuću iz raznih krajeva.

Također, voljeli bi da se u novoj crkvi obavljaju i vjenčanja, a ne, kako reče, da to bude poput njihova – ispod vrbe. Osim crkve, za što će se svi maksimalno potruditi, u skorije vrijeme nadaju se i društvenom domu, igralištu i igraonici za djecu koja im je više nego neophodna.

I dok smo se pozdravljali s njima na odlasku, uvjerili smo se da su oni jednako kao i mi, kao što im kaže sam naziv – Romi = ljudi.

Najbrojnija europska nacionalna manjina

Romi su, kako piše na stranicama Wikipedije, lutajući narod indijskog podrijetla, raspršen širom svijeta, pretežito u Europi gdje ih prema nekim posljednjim procjenama ima od osam do dvanaest milijuna. Time ujedno čine najbrojniju europsku nacionalnu manjinu. Najviše ih živi u državama istočne i jugoistočne Europe, te u Španjolskoj. Inače, izvori ih spominju u Bizantu sredinom 11. stoljeća. Osim po nomadizmu i specifičnim jezicima - bajašu i lovaru - prepoznatljivi su po sakupljanju i prodaji otpadnih materijala, glazbi, magiji, tj. gatanju itd.

K tome, Romi su narod bez domovine i vlastite političke organizacije. Kod njih nema ni tradicije o državi ni nacionalizma. Međusobno su vrlo složni i što je zaista zanimljivo - nikada nisu vodili osvajački rat.

Za Rome (rom ili manuš = čovjek) uobičajeno se govori da su Cigani, što podrijetlom dolazi iz grčkog "Athinganosa", a otuda ulazi u europske jezike u raznim varijantama.

Nijemci imaju naziv Zigeuner, Talijani Zingaro, Englezi Gypsies, Španjolci Gitanos itd. Podrijetlo ciganskog imena tražilo se i kod indijskog plemena Čangar, gdje bi možda mogla biti i njihova prapostojbina.

Kod nas se u Dalmaciji i Crnoj Gori razvio naziv Jeđupi ili Jeđupci, a u Makedoniji skraćeno Đupci.

Zastava, himna i jezik

Na prvom Svjetskom kongresu Roma odlučeno je da im zastava sadrži dvije osnovne boje koje simboliziraju vječno lutanje Roma: zelenu, kao simbol neograničenoga prirodnog pro-stranstva, slobode i kretanja, i plavu, kao simbol nebeskog prostranstva. U sredini zastave nalazi se kotač koji označava vječno putovanje Roma. Tom prigodom službenom himnom proglašena je poznata romska pjesma Gelem, gelem (Išao sam, išao), dok je kao službeni jezik prihvaćen jezik lovara.

Također je kao jedinstveni svjetski naziv za Rome usvojen naziv "HTom" što na ciganskom - lovarskom jeziku znači: čovjek. No, zbog lakšeg pisanja primjenjuje se oblik izgovora toga glasa kao glas "r". Tako umjesto riječi HTom, zbog nemogućnosti pisanja dvoglasa "ht", nastaje riječ Rom.

Himna Gelem, gelem

Gelem, gelem (išao sam, išao)
išao sam išao dugim putovima
sretao sam sretne Cigane
ej Cigani odakle vi dolazite?
čergama i gladnom djecom
a a Cigani, a a djeco
a aj Cigani, a aj djeco
imao sam i ja veliku obitelj
ubila ih crna legija,
čerge izrezali i Cigane i Ciganke
među njima i malu djecu
a a Cigani, a a djeco
a aj Cigani, a aj djeco
otvori Bože tvoja crna vrata
da mogu vidjeti gdje su moji ljudi,
pa ću ponovo otići dugim putovima
da mogu hodati sa sretnim Ciganima
a a Cigani, a a djeco
a aj Cigani, a aj djeco
gore Cigani, sada je tren sreće vaše
ustanite i Vi iz naših snova (mrtvi)Cigani,
o crno lice i crne oči
želim vas poput crnog grožđa
a a Cigani, a a djeco
a aj Cigani, a aj djeco

Vjeronaučni udžbenici na bajašu i lovaru

Početkom lipnja 2005. godine, izvijestio je "Glas koncila", prvi put u povijesti Romi u Hrvatskoj su dobili vjeronaučne udžbenike na svojim jezicima bajaša i lovara. K tome, to je prva knjiga u kojoj je jezik bajaša u Hrvatskoj pretvoren u pismo. Dvojezični udžbenici "Na Božjem putu" koje je sa svojim suradnicima priredila s. Karolina Miljak, a izdala nakladnička kuća "Glas koncila", nose naslove: na jeziku lovara "Pe Devlesko drom", a na jeziku bajaša "Pa kalje Demizouluj".

Udžbenik "Na Božjem putu", koji se sastoji od šest poglavlja koja prate najvažnije momente povijesti spasenja, predstavljaju lik Isusa Krista, te najvažnije točke u liturgijskoj godini.

Ceferino Jimenez Malla (26. 8. 1861 – 8. 8. 1936) je Rom koji je živio u Španjolskoj. Obitelj mu je bila siromašna, ali duhovno veoma jaka. Ceferino je bio pobožan, dobar i zvali su ga prijateljem siromašnih. Vjerojatno je na njegov duhovni rast osobito utjecala njegova pripadnost Trećem redu sv. Franje.

Bio je nepismen, ali dobar u svome poslu. Bavio se trgovinom konja, i u tom je poslu bio izuzetno pošten, čime je stekao poštovanje među svima, kako Romima tako i neromima. Volio je i poštivao sve ljude. Jednom prigodom za španjolskog građanskog rata branio je katoličke svećenike od republikanskih vojnika s kojima je zajedno uhićen i ubijen. Prigodom uhićenja vojnici su od njega tražili da preda oružje, a on im je pokazao krunicu. Također, svjedoci govore da je na strijeljanju molio krunicu i vikao: Živio Krist Kralj. Strijeljan, ne zato što je bio Rom nego samo zato što je bio katolik. Papa Ivan Pavao II. ga je proglasio blaženim 4. svibnja 1997. godine te je za njega rekao: "Njegov život pokazuje kako je Krist nazočan u različitim ljudima i rasama i da su svi pozvani na svetost koja se postiže pridržavajući se zapovijedi i živeći ljubav".