Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sugovornici
 
CRKVA SLUŽI ISTINI

Piše: fra Ivan Penava, ivanpenava@gmail.com
 
RAZGOVOR S DR. SC. JOSIPOM BLAŽEVIĆEM

U našem hrvatskom društvu sve se više šire tzv. New age i novi religiozni pokreti koji nam dolaze iz Indije, ali i drugih dijelova svijeta. U dodiru s njima je i sama Katolička Crkva u Hrvatskoj, koja nastoji dijalogom otkriti njihovu pozadinu i svoje vjernike na vrijeme upozoriti na štetne posljedice njihovog djelovanja.
Jedna od istaknutih osoba u tom dijalogu jest i fra Josip Blažević, hrvatskoj široj javnosti već poznat po svojim djelima "Proroci Novoga doba", "Joga i kršćanstvo" i "Sai Baba i/ili Isus Krist". Fra Josip je nedavno na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu uspješno obranio doktorsku disertaciju s temom "Iskustvo ljudskog tijela u međukulturalnom kontekstu. Kritičko sučeljavanje teorija o 'energetskim centrima' (čakrama) i filozofsko-teoloških spoznaja Maxa Schelera i Karola Wojtyłe".

Fra Josipe, u Hrvatskoj slovite kao najistaknutiji stručnjak za pitanja novih religioznih pokreta i tzv. New Agea. Za početak recite nam kako je uopće došlo do Vašeg interesa za proučavanje novih religioznih pokreta u Hrvatskoj?

Najprije bih izrazio svoju uzdržanost prema valorizaciji "najistaknutiji stručnjak". Budući da ne postoje pouzdani kriteriji po kojima bi se izmjerila visina nečije stručnosti, doživljavam da ovakav govor više pogoduje ljudskoj taštini nego što služi istini. Odgovor na postavljeno pitanje zapravo je vrlo jednostavan! Sve je započelo na početku moga studija s jednim osobnim susretom s pokretom Hare Krišna na Trgu Bana Jelačića, u Zagrebu. S njima sam dogovorio posjet njihovom hramu, prilikom kojega sam napravio prvi autorizirani rad o njima u Hrvatskoj i objavio ga u "Spektrumu". I tako je sve počelo...

Studij u Rimu je bio nastavak vaših istraživanja koja ste započeli u Hrvatskoj. Prije nekoliko ste godina magistrirali na rimskom sveučilištu Gregoriana o temi koja se tiče pokreta Sai Babe u Hrvatskoj. Zašto baš ta tema? Što ste novo otkrili u djelovanju tog pokreta u Hrvatskoj?

Indijski guru Sri Sathya Sai Baba, glasovit po svojim čudotvorstvima, mnoge katolike odvukao je u Indiju. Za sebe tvrdi da je on Isus koji se vratio ("Avatar"), a svoje zapadnjačke po-klonike uvjerava da je moguća istovremena dvostruka pripadnost: njemu i Isusu Kristu. Za mene su to bili dovoljni motivi da ozbiljno proučim njegovo djelovanje i nauk, obradim teologiju čuda iz kršćanske i hinduističke perspektive, također razmotrim shvaćanje zdravlja i bolesti u objema vjerskim tradicijama, i da izložim jasan katolički odgovor. Dok je dvostruka pripadnost moguća iz hinduističke perspektive koja je obilježena politeizmom (štovanjem više bogova), iz kršćanske perspektive koja je monoteistička (vjera u jednoga Boga), istovremena pripadnost Isusu Kristu i Sai Babi nije moguća. Ostavljajući po strani glasine i svjedočanstva o Sai Babi kao osobi dvostrukog morala, valorizirajući samo njegovu socijalnu reformu, možemo odati priznanje njegovom zalaganju za boljitak vlastite nacije, ali ga nikada ne možemo priznati Bogom. Indiji treba "bog" koji stvara brašno, a ne pepeo, a u tomu se Sai Baba nije pokazao osobito "čudotvornim". Dok njegovi sunarodnjaci umiru od gladi, on zlato "materijalizira" i poklanja bogatim zapadnjacima, a "sveti pepeo" pretežno siromašnim Indijcima kojima je, kaže, "karma" odredila takvu sudbinu. Majka Terezija, kršćanka, sigurno je daleko veći "čudotvorac" od Sai Babe, jer se pobunila protiv bešćutnog tiranina karme i izmijenila "karmu" milijuna Hindusa, i to sve nježnim ženskim ljudskim rukama koje nikada nisu učinile niti jedno "čudo". Ali, njezine ruke su najveće čudo. Dok Sai Baba za sebe kaže da je veći i od Isusa Krista, uočimo dobro, Krist razapet trpi sa svima koji trpe, a Sai Baba uživa u svili i kadifi ovoga svijeta.

Sada, u svojoj doktorskoj disertaciji uspoređujete hinduističko poimanje tijela koje se oslanja na teoriju postojanja čakri i kršćansko poimanje tijela, o kojemu govore filozof M. Scheler i teolog K. Wojtyła – papa Ivan Pavao II. Možete li ukratko reći koliko su hinduističko i kršćansko poimanje tijela različiti?

Kultura stvara čovjeka i čovjek kulturu. Temelj svake kulture je, dakle, čovjek. Svi mi imamo tijelo. Ne samo da ga imamo, mi i jesmo tijelo. Sva naša ljudska iskustva proživljavamo u tijelu i tako ih interpretiramo. Baza moga doktorata je iskustvo ljudskoga tijela koje je u svim kulturama isto. Svi ljudi, bez obzira na svoju religiju i kulturu, imaju jednako iskustvo boli ili užitka. Ono što ih razlikuje jest interpretacija spomenutoga tjelesnog iskustva. Baš ta razlika u interpretaciji iskustva tijela nositelj je pojedinih kultura s pripadajućim im paradigmama. Način interpretiranja iskustva ljudskog tijela pokreće i pitanje načina interpretiranja kozmologije (učenja o svemiru), teologije (učenja o Bogu) i soteriologije (učenja o spasenju), koja su međuovisna. Sve navedeno predstavlja jednu paradigmu, obrazac misli koje idu u paketu. Zapadnjačka paradigma zasniva se na antropologiji, na bazi osobe. Istočnjačka, međutim, na paradigmi na bazi čakri. Danas se na Zapadu odvija sukob dviju nepomirljivih paradigmi: kršćanske, na bazi osobe, i hinduističke, na bazi čakri. U tom smislu mogu reći da i hinduizam pojmom čakri, i kršćanstvo pojmom osobe, izražavaju isto zajedničko iskustvo transcedentnosti vlastitog tijela. To je ono u čemu se slažu. Razlike su, međutim, nepomirljive. Dok kršćanska eshatologija (nauk o posljednjim stvarima) konačno čovjekovo ispunjenje vidi kroz dimenziju osobe, u uskrsnuće tijela; hinduizam, naprotiv, kroz sustav ča-kri, nakon niza reinkarnacija (koje Svamiji naziva "kozmičkim procesom reciklaže"), čovjekovo konačno ostvarenje vidi u odbacivanju tijela i stapanju individualnog duha (atmana) s kolektivnim duhom (Brahmanom).

Može li jedan kršćanin bez ikakvih bojazni i posljedica preuzeti neke stavove koji su sadržani u hinduističkom poimanju vjere i života? Npr. smije li kršćanin vjerovati u po-stojanje čakri?

Ograničit ću se na primjer koji navodite u svojem pitanju. Pretpostavka kršćaninova zanimanja za čakre bila bi opravdana kada bi čakre bile, recimo, dio tjelesne anatomije. Ali već vaša formulacija pitanja glasi: "Vjerovati u postojanje čakri"! Riječ je, dakle, o vjeri a ne o znanstvenim pretpostavkama, kako se u zapadnjačkom svijetu općenito pogrešno tumače čakre. Čakre nisu sastavni dio anatomije ljudskog tijela. Ni jedan kirurg na svijetu još nikada nije amputirao ni jednu čakru. Nikada je nitko nije pronašao u ljudskom tijelu. Istaknuti tantrički promicatelj sistema čakri na Zapadu, A. Avalon, jasno ističe da su čakre sastavni dio istočnjačke soteriologije, a ne anatomije. Iskrivljeno interpretiranje čakri na Zapadu, isticanje njihova terapijskog, a prešućivanje soteriološkog vida, Avalon je nazvao prostituiranjem čakri na Zapadu. Čakre su bile, jesu, i ostat će sastavni dio okultne ili mistične antropologije koja, u istim terminima, interpretira čovjeka, Boga, svemir i putove spasenja. Riječ je o istočnjačkoj paradigmi koja s kršćanskom personalističkom nije komparativna nego, u odnosu na nju, alternativna. Mnogi zapadnjaci sreli su se s učenjem o čakrama kroz jogu, i odmah s njime prihvatili i nauk o reinkarnaciji, jer se to učenje nudi u paketu.

Vaš doktorski rad se posebno ističe zbog izlaganja o teologiji tijela K. Wojtyłe - pape Ivan Pavla II. Što to novo u kršćanstvu donosi njegova teologija tijela?

Najprije, da otklonim moguće nejasnoće, želio bih napomenuti da okosnicu moga doktorata ne predstavlja teologija tijela u Ivana Pavla II. Spomenutom tematikom više su se bavili drugi teolozi, među kojima kod nas osobito dr. Đuro Hranić, pomoćni đakovačko-srijemski biskup. Meni je teologija tijela Ivana Pavla II. poslužila samo kao polazišna točka u međukulturalnom sučeljavanju. U tom smislu, ona za mene predstavlja veliko i divno otkriće. Prema procjenama nekih teologa, teologija tijela u Ivana Pavla II. predstavlja "bombu" tempiranu u prošlom, a koja će eksplodirati u ovome tisućljeću. Možda pomalo marketinški, nazivaju je još i "seksualnom revolucijom" koju je pokrenuo Ivan Pavao II. Kakogod bilo, Ivan Pavao II. u svojim katehezama bračnim parovima izložio je nacrt teologije tijela, na kojemu će se još mnoge generacije teologa nadahnjivati. Novost u njegovu pristupu svakako je ljudsko iskustvo, koje mu služi kao hermeneutički ključ u razumijevanju biblijske objave. U njima, papa nam na sistematičniji način izlaže sve bogatstvo sadržaja nužnih za elaboriranje teologije ljudskog tijela, koja polazi od stvaranja, nastavlja padom Adama i Eve i njihovim otkupljenjem po Kristu, i stiže do eshatološke obnove, uvijek držeći prisutnim "bračno značenje" tijela. Među ostalim, papa Ivan Pavao II. na osobit je način uspio integrirati seksualnost u duhovnost, što je od ne baš male važnosti za suvremenu teologiju.

Fra Josipe, možete li na temelju svojih istraživanja procijeniti koliko su New Age i novi religiozni pokreti rašireni u Hrvatskoj? Može li se tu govoriti o nekom određenom broju osoba ili udruga? Raste li taj broj?

Ah, puno pitanja u jednome! Najprije bi trebalo povući jasnu razliku između New Agea i ostalih pokreta i sekti. Kad je govor o New Ageu, treba imati na umu da ovaj nema čvrstu strukturu niti izgrađen sustav dogmi. Nema niti pristupnicu u članstvo, kao ni istupnicu. New Age je globalni pokret svjetskih razmjera koji se, poput žvakaće gume, seli iz jednih usta u druga; iako nije ničiji, mnogi ga, međutim, žvaču. Umjesto brojenja usta kroz koja je sve žvakaća prošla, više nas zanima koliko se u čijim ustima žvakaća zadržala i koliko se kome njezina slast istinski i dopala. Hoću reći da su elemente New Agea mnogobrojni žvakali, bilo kroz razne filmove, romane, nekonvencionalne terapije, restorane zdrave hrane, itd., ali bi teško bilo sve njih ubrajati među pripadnike New Agea. Pripadnost je stupnjevita i dvojna, ovisi dakle o stupnju usvojenosti nove paradigme koju New Age promiče i ne zahtjeva službeno istupanje iz vlastite religije. Novi religiozni pokreti, naprotiv, jasno su strukturirani i djeluju pod određenim imenima, makar katkada i prerušeno. Prema mojim istraživanjima, u Hrvatskoj djeluje četrdesetak raznih kršćanskih pokreta i crkvi koji se na ovaj ili onaj način prizivaju na Isusa Krista. Istočnjačkih i gnostičkih pokreta i raznih okultnih bratstava i terapijskih pokreta dalo bi se nabrojiti preko pedeset. Ovo je samo okvirna i nepotpuna brojka koja je u stalnom porastu.

Pokušava li se Katolička Crkva u Hrvatskoj nekako zaštiti od tih utjecaja?

Crkvi ne treba bolja zaštita od življenja onoga što joj je i poslanje – biti svjedokom Isusa Krista u suvremenom svijetu. Sve se vrti samo oko ovog osnovnog pitanja: jesmo li ili nismo u dovoljnoj mjeri Isusovi svjedoci. Sve drugo je sporedno. U tom smislu svatko je od nas odgovoran za štetne pojave u našem društvu, ali ne svatko u istoj mjeri. Dizanje obrambenih stožera protiv sekti bez autentičnog življenja evanđelja Crkvu bi dovelo na respirator. Ne treba zanemariti činjenicu da su upravo katolički vjernici, a ponekada i pojedinci iz hijerarhije (iako rijetki), koji se priklanjaju sektama. Ipak! U enciklici "Fides et ratio" (br. 2) papa Ivan Pavao II. ističe da među različitim oblicima služenja koje ljudima treba ponuditi, Crkva uviđa da joj je jedno naročito vlastito, a to je: služenje istini. U tom smislu Crkva je dužna objektivno informirati javnost i o djelovanju sekti i njihovim strategijama zavođenja.

Čini se kako se ovim pitanjima u Hrvatskoj bave još uvijek samo pojedinci. Bavi li se još netko u Hrvatskoj osim Vas tim pitanjima?

Nije točno da se na ovom području ne čini baš ništa, ali se ne čini ni dovoljno. Naša Hrvatska provincija franjevaca konventualaca na svom redovitom provincijskom kapitulu prije šest godina prihvatila je i poduprla ideju osnivanja jednog središta u Hrvatskoj koji bi se bavio izučavanjem različitih novih religioznih pokreta i pružanjem informacija o istima. U Rijeci je 8. rujna 2007. godine već osnovan i "Centar za Informiranje o Sektama i Kultovima" (C.I.S.K.), prvi takve vrste u Hrvatskoj. Što znači da na ovom području sigurno nisam jedini koji prati ovu materiju.

Već nekoliko godina nastojite organizirati spomenuto središte za proučavanje novih religioznih pokreta. U kojem stadiju je nastanak tog centra? Čime bi se on bavio? Imate li suradnike?

Dosadašnja zapreka osnivanju spomenutog centra bio mi je rad na doktoratu. Samo osnivanje zapravo je pitanje tehničke naravi, i vrlo je jednostavno. Puno je složenije pribaviti stručni kadar i osigurati materijalna sredstva koja će jamčiti njegov neometan rad. Do sada sam uspio opremiti biblioteku s bogatom literaturom iz ovog područja i opskrbiti značajnom arhivskom građom prikupljenom na terenu. Sada je na redu poduzimanje ostalih nužnih koraka. Spomenuti centar surađivao bi s državnim i vjerskim institucijama, informirao javnost i pomagao žrtvama. Cilj je međusobno povezati stručnjake različitih profila, osobito bivše članove sekti, na čemu već godinama radim.

Fra Josipe, u svojem ste istraživalačkom radu prošli mnoge tečajeve, seminare i susrete raznih novoreligioznih skupina i sekti. Od svega što ste do danas susreli što je na Vas ostavilo najveći dojam? Zašto?

Priznajem da mi na ovo pitanje nije lako odgovoriti. Svaki susret je osobit i ostavlja jedinstven dojam. Među onim mračnim okupljalištima, najdublje me se dojmio posjet jednom vještičjem sastajalištu zbog osobite koncentracije zla koju nikada i nigdje ranije nisam osjetio s onolikim intenzitetom, kao tamo. Drugi jedan susret izazvao je u meni poseban osjećaj "jadnosti", kao posljedicu metode "ispiranja mozga", kojoj sam se svojevoljno podvrgao. Više je, međutim, onih duhovitih susreta koji me i danas nasmiju kad ih se sjetim. Bilo je i susreta s predivnim ljudima, za koje mi je istinski drago što su se dogodila, ali i žao što su ostala samo na onoj razini naših službenih razgovora.

Te nekršćanske prakse, koje se prakticiraju u mnogim novim religioznim pokretima, često su okultne naravi i ostavljaju na čovjeku mnoge psihičke i duhovne posljedice. Koliko osobno uspijevate pomoći osobama koje žele napustiti te nekršćanske prakse?

Ovo je pitanje prvenstveno pastoralne naravi, pri kojemu na vidjelo treba iznijeti terapijske elemente vjere, imajući u vidu da je Isus liječnik naših duša. Najviše u razgovoru s takvim osobama, koje su pretrpjele bilo materijalnu, psihičku ili duhovnu štetu, osjećam prazninu zbog nedostataka jednog centra koji bi ih sustavno pratio na putu oporavka i štitio njihova ljudska i građanska prava. Najveći problem takvih osoba je što im nije dovoljan samo jedan razgovor, niti samo jedan susret sa svećenikom, nego ih treba pratiti kroz određeno krizno vrijeme. Njima je najpotrebnija temeljita evangelizacija s osobitim terapijskim elementima vjere. Na prvom mjestu treba im dobra ispovijed, redovitost pohađanja misa, čitanje Biblije i adoracija pred Presvetim. Ako su i bili uvučeni u okultizam, nužno je i odreknuće od okultnih praksi s molitvama otklinjanja. Ako su ozbiljnije bolesni, što je često uzrok da su mnogi potražili pomoć kakvog iscjelitelja ili vrača, potrebno im je i bolesničko pomazanje, itd.
Sa subraćom svećenicima često izmjenjujem iskustva s ovog područja i zajedničkim snagama tražimo načina kako pomoći sve brojnijim osobama koje traže pomoć što, priznajem, nije uvijek lako. Ipak, nitko nije beznadan slučaj, jer je Isus Krist došao spasiti sve ljude.

Fra Josipe, hvala Vam na odvojenom vremenu za naš razgovor i želimo Vam uspjeh u daljnjem istraživalačkom i pastoralnom radu.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s