Pjevačica koja se divila pjevanju Gabi Novak, Tereze Kesovije, Arsena Dedića, Vice Vukova, danas i sama ulazi u red hrvatskih glazbenih velikana novijega doba. Glazbom se počela baviti još sa deset godina. Usput je vježbala i balet, ali je srce više naginjalo k pjesmi.

Glazbenu karijeru je započela u grupi "More", a od 1986. godine nastupa samostalno. Nastupala je na mnogim festivalima u domovini i inozemstvu te je imala niz uspješnih koncerata. Pjesme joj prihvaća publika svih uzrasta. Nježnim i toplim dalmatinskim melosom prepunim nostalgije i ljubavi te popularnim pop-ritmom, lijepih i jasnih tekstova, Doris je odgojila mlađe naraštaje Hrvata za ljubav prema čovjeku, moru, domovini.

Doris danas živi mirnim obiteljskim životom u Splitu i majka je sedamnaestogodišnjeg sina. Od nastupa najčešće se odaziva na koncerte duhovnog i humanitarnoga karaktera. Jedan se takav koncert u čast sv. Antuna održava u Zagrebu 16. travnja u Ciboninoj dvorani, a uz brojne popularne izvođače i grupe nastupa i Doris.

Vaša prisutnost na hrvatskoj estradi i onoj bivše države je polagano nastajala, zatim se uzdigla visoko na sam vrh popularnosti, bljesnula, grijala srca mnogih naraštaja, i sada se osjeća kao da ste već počeli zaključivati bogatu karijeru. Zašto?

Sve u svoje vrijeme – stara je mudrost. Zbog protoka vremena mijenjamo štošta; ni ne sjedimo kao nekad. Tako i način na koji radim, mjesta na kojima nastupam, pjesme koje biram drukčije je i novo (kao i novi mijeh za novo vino); vjerujem i bolje. To vjerujem, jer vjerujem da se čovjek razvija i raste. Stoga nije točna konstatacija da "zaključujem bogatu karijeru", već je ona možda skrovitija i ne ide uz bučnu medijsku pratnju.

Primjera radi snimila sam, još neobjavljeni mjuzikl "Kraljica Katarina Kosača" Ivice Krajača i Zlatka Tanodija – dramatične trenutke posljednje bosanske kraljice. Zatim, mjuzikl, također još neobjavljen, "Grgur", našeg doajena Zdenka Runjića. Još nekoliko meni osobito dragih duhovnih pjesama – "Kao Marija", u novoj obradi, u povodu akcije "Ne zaboravi me" patera Mije Nikića za zbrinjavanje starih i nemoćnih osoba; "Molitva Gospi", za VIS "Gospa od zdravlja" i još mnogo, mnogo toga. Na posebnom mi je, u srcu dragom mjestu, pjesma "Moli-tva", koju sam kao gošća na njegovu albumu prvijencu, snimila u duetu s našim perspektivnim tenorom Giannijem Gamulinom.

Pjesme su vam ispunjene ljubavlju i toplinom, odišu jednom jednostavnošću duše hrvatske. Imam osjećaj da se danas takve pjesme više ne stvaraju. Kako vama djeluje današnja hrvatska estrada?

Kao i sva ostala područja ljudske djelatnosti. U nas je u cijelosti na snazi velika kušnja. Velike kušnje, čini mi se, oduvijek su bile praćene, s jedne strane dekadencijom, upli-ćivanjem duha i duhovnosti, prostim tumačenjima ljudskih potreba i uspjeha, a s druge strane strahom, depresijom, osjećajem nemoći.

Kao što na godovima stabala možemo iščitati prošle kataklizme i mirna vremena, bojim se da će god ovoga našeg perioda pokazati nelijepu sliku u budućnosti. No, vjerujem da nove dobre snage bujaju i stižu bolji ljudi od nas danas.

Nekada je bilo dovoljno dobro pjevati. Nekada su festivali u Hrvatskoj bili jaki i bio je to uvijek susret izvođača i natjecanje najboljih kompozitora, izvođača, pjesama. Danas se situacija bitno promijenila. Festivali gube na onoj važnosti od nekada i sve ovisi o tome koliko tko ima novaca.

Točno, i to ima svoje ime. Zove se kapitalizam. A to što nestaju mnoge forme, tradicije, običaji stari čak stotinama godina, izravna je posljedica istoga. Kičma kapitalizma je novac i nemoguće ju je pomiriti sa ljudskom duhovnošću, a kamoli vjerom. Jer "ne može se služiti... Bogu i bogatstvu", jer su temelji različiti – tko više uzima, ima više, a vjera uči da ima najviše onaj koji daje. Voljela bih da i meni netko objasni kako vjera uopće može opstati u ijednoj kapitalističkoj zemlji.

Brojne vaše pjesme nedvosmisleno potiču domoljublje kao i ljubav prema izvornim hrvatskim vrednotama: vjernosti, obitelji, molitve, ljubavi... Čini se da vam odgovara ova tematika i da se tu dobro snalazite.

Moje pravo bogatstvo jest upravo u tome što znam da ta tematika nije samo hrvatska vrednota, već da Dobro živi u cijelom svijetu, među svim narodima, upravo onako kako je Krist želio; i to vjerujem da je u većini. Samo što to Dobro, kao ni Ljubav sama, nije bučno, "ne hvasta se, ne nadima se". Stoga, ako kvalitetni, vrijedni i milosrdni ljudi ne urlaju na ulicama i ne pametuju s govornica, ne treba vjerovati da ih nema. Stoga ni ja ne zaboravljam (barem se to trudim) da mi je afrički Pigmejac brat, jer nam je isti Otac.

Jednom ste prigodom izjavili: "Što me publika ima više, to me obitelj ima manje". Time ste jasno naznačili važnost obitelji. Opišite nam kako danas živite.

Moja obitelj moj je najveći uspjeh, moja najbolja "pjesma". Tu se događa sve ono što čini mene. Dijeliti svoje osjećaje, uspjehe i neuspjehe, radosti i tuge, pobjede i poraze smisao je obitelji. Nadam se na vrijeme, otkrila sam snagu i značaj riječi koje ste naveli i shvatila da ne treba preko mjere izgarati za poslom, pod geslom da to radimo radi materijalne sigurnosti svoje obitelji (jer "ne živi čovjek samo od kruha"), jer ta ista obitelj bez nas samih daleko će teže preživjeti.

Na festivalima ste često dobivali razne nagrade. Koja vam je do sada ostala najdraža?

Svakako "Dora" '99.

Obično se o pitanju: koja vam je najdraža pjesma, pjevač teško očituje. Možete li vi reći barem kojeg se glazbenog razdoblja posebno rado sjećate?

Razdoblja albuma "Baklje Ivanjske".

Tko vam je uzor sa svjetske glazbene scene?

Aretha Franklin, Nat King Cole, Ella Fitzgerald, Louis Armstrong, Duke Ellington, kao i ostali velikani rane jazz scene, iz vremena kada nije bilo važno što će se s tim postići, bilo je jedino važno pjevati, stvarati, muzicirati. Mnogi od njih nisu ni jeli redovito, ali su stvarali – redovito.

Vjernik ste. Kao pjevač, koji crkveni glazbeni smjer posebno volite?

Gregorijanski koral, gospel... kao i moderne forme koje uspijevaju u nakani da nas podižu Bogu.

Jeste li nekada pjevali na nekom festivalu duhovne glazbe? Poznajete li to glazbeno područje i njegove festivale – možda neke izvođače i sastave?

Samo kao gost na Papa–festu u Solinu 2007., što me posebno veselilo.

Uskoro ćete nastupiti na dobrotvornom koncertu u Ciboni u čast sv. Antunu Padovanskome, kao pomoć za obnovu i dovršetak izgradnje zavjetnoga svetišta hrvatskoga naroda u Zagrebu, koje je započeto još 1932. godine. Volite li ovakve skupove?

Ne razmišljam o skupovima kao takvim; volim cilj koji oni postignu – cilj je jedino važan. Kao što ste i sami naveli: gradnja Nacionalnog svetišta sv. Antuna započela je još 32. godine prošloga stoljeća. Mi želimo ovom akcijom pomoći dovršenje onoga što su sjajni neimari tako davno započeli. Činjenica da se moje kolege glazbenici i ja možemo upisati u popis onih koji su sudjelovali u gradnji ovoga velebnog zdanja velika je čast. Zato pozivam sve ljude dobre volje da toga dana budu s nama u Ciboni.

Što vam u životu znači vjera?

Sve. "Modus vivendi", način na koji hodam, putove kojima idem, rješenje nerješivoga, radost, veselje, odsutnost straha, svjetlost, nadasve – Njegovo društvo, Njegovu prisutnost; tamo gdje Doris više ne može, Krist prolazi, otvara, rješava, udahnjuje zrak. Dišem s njim, bez njega je zagušljivo, mučno, dosadno, neprohodno.

Poznato nam je da su mnoge estradne osobe i dobri vjernici, ali su zbog svakodnevne medijske izloženosti promatrani pod povećalom i uvijek se rado iznose njihove negativnosti. Kako uskladiti privatni i javni život? Kako ostati vjernik unatoč tome što mnogi putem medija saznaju za poneku našu negativnost?

Kao što "Sunce sja jednako dobrima i zlima", tako i kiša ili grad pada jednako po glavama obaju. Stoga se ne bih složila da mediji "tuku" osobito po vjernicima. Mediji "tuku", jer im to donosi novac, a o tome smo govorili u jednom od prošlih pitanja. Osim toga, što je to vjernik ili dobar vjernik, ako nije onaj koji se obraća svakoga dana iz početka i iz početka priznaje svoje grijehe i moli Oca za pomoć da iz istih izađe obranjen i oprošten?

Naravno da to nema veze s javnošću, već s najdubljom intimom. No, mediji su kopanje po grijesima odavno proglasili novinarstvom i pravom javnosti, kao što su stanovnici Sodome proglasili da žive kako treba ili nacisti da su konclogori njihovo pravo.

Kako ostati vjernik u tim okolnostima? Pa to nam je odgovorio Krist kad je rekao – Ja sam put, istina i život! Svi mi znamo kako treba, jer su taj put, ta istina i taj život zapisani u nama od rođenja.

Drugo je pitanje koje se otvara: kome ti mediji, u grabeži za novcem, prodaju svoje "proizvode" i kako je moguće, da u devedeset i nešto posto katoličkoj zemlji narod ne okrene leđa takvom "proizvodu", nego ga još masovnije kupuje tragajući za tom našom "ponekom negativnošću". No, to je neka nova priča, koja se zove – nazovimo stvari pravim imenom.

Imate li neke posebne uzore u vjeri među svojim najbližima?

Moja majka, fra Ante Čovo, kao i još franjevaca iz župe "Gospa od zdravlja", don Ivan Grubišić, don Tomislav Ivančić...

Što posebno volite kao vjernik?

Volim to što je Kristova ostavština, iako stara 2000 godina, tako lako primjenjiva na ova doba, za koja čovjek bahato voli reći da su napredna, tehnološka.

Ukravši onu jabuku sa drva znanja, čovjek je svakakvih čuda smislio, ali nije domislio kako unaprijediti ljudski duh. Volim što to i dalje pripada Duhu, Ocu i Sinu.

Koji su vam sveci posebno dragi?

Sv. Frane i svi nesebični ljudi koji su svojim davanjem uspjeli zakoračiti s onu stranu Istine, napustivši pri tom svoju (našu) istinu.

''Malo mi za sriću triba'' – pjevate u jednoj pjesmi. Što je to malo što je čovjeku potrebno da bude sretan? Ili, što vas čini sretnom?

Malo. Malo vremena, malo pažnje, malo razumijevanja, malo strpljenja, malo smijeha, jedna mala pjesma i to je to. (A može i malo više.)