Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sugovornici
 
MEDIJI - DONOSITELJI DOBRE VIJESTI

Razgovarao: Ivan Bradarić
 
CRKVENI MEDIJI U DANAŠNJEM DRUŠTVU TREBAJU BITI PRIMJER OBJEKTIVNOSTI

Mons. dr. Ivan Devčić je rođen 1. siječnja 1948. godine u Krasnu (Grad Senj, Županija ličko-senjska). Osnovnu školu završio je u Krasnu, srednju u Rijeci i Pazinu,a teološke i filozofske studije u Rimu, na Papinskom sveučilištu Gregoriana,gdje je 29. studenog 1980. stekao znanstveni naslov doktora filozofije. Za svećenika Riječko-senjske nadbiskupije zaređen je 1975. godine. 1980. je počeo predavati filozofiju na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci, koja je u međuvremenu postala područni studij Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Uz nadbiskupsku službu, kao honorarni nastavnik predaje i danas na Teologiji u Rijeci i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Obnašao je i službu vice-rektora Bogoslovskog sjemeništa u Rijeci (današnje Bogoslovsko sjemenište "Ivan Pavao II."), a od 1985. do srpnja 2000. god. službu rektora i ekonoma Sjemeništa. 2000. godine je imenovan za riječkog nadbiskupa metropolita, a u njegovoj će biskupskoj biografiji posebnim slovima biti upisano da je 2003. pet dana bio domaćin papi Ivanu Pavlu II., koji je za vrijeme svoga trećeg pastirskog pohoda Hrvatskoj imao stan u Rijeci.

Pored znanstvenoga, nastavničkog i odgojiteljskog rada, bavio se i novinarsko-uređivačkim poslovima. Od 1980. do 1996. god. bio je pomoćni, a od 1996. do 1999. god. glavni urednik "Zvona" - mjesečnika za kršćansku kulturu. Od 1999. do 2000. god. obnašao je službu glavnog urednika "Riječkoga teološkog časopisa", u kojemu je od početka izlaženja bio i stalnim članom uredničkog vijeća. Povremeno je surađivao i u riječkom "Novom listu", a otkad je postao nadbiskupom, dao je raznim medijima više intervjua, od kojih je većina objavljena u njegovoj knjizi "Širenje obzora nade".

Trenutno, uz druge povjerene mu službe, obnaša službu predsjednika Odbora za sredstva društvene komunikacije HBK, što je i bio povod našem razgovoru.

Preuzvišeni gospodine nadbiskupe, prvo pitanje koje se nameće jest: povjerene su Vam brojne službe, kako ih uspijevate sve uskladiti?

Nastojim dobro isplanirati vrijeme. Pored toga, imam u Ordinarijatu dobre suradnike, a u HBK Tajništvo koje pruža potrebnu pomoć svakom biskupu u vođenju povjerenih mu komisija, vijeća, odbora ili drugih službi. Dakako, i biskupska služba u današnjem vremenu nije izuzeta od užurbanosti koja pogađa modernog čovjeka. Pritom su bitni trenutci molitve i sabranosti, jer se tu dobiva snaga za "gospodarenje" situacijom.

Predsjednik ste Odbora za sredstva društvene komunikacije pri HBK. Što je zadaća ovog Odbora?

Zadaća je ovoga odbora, kao i ostalih komisija, vijeća i odbora HBK, poglavito savjetodavna. Odbor prati područje medija, posebno crkvenih, te predlaže HBK određene mjere pastoralnog karaktera. U tom smo smislu priredili dokument Crkva i mediji. Pastoralne smjernice, a HBK ga je prihvatila i odobrila. Naravno, u djelokrugu Odbora je i odnos sa svjetovnim medijima. U tu svrhu se svake godine za Svjetski dan medija organiziraju susreti s medijskim djelatnicima. Odbor potiče i stručna okupljanja crkvenih medijskih djelatnika, kao i
izdavača, voditelja biskupijskih ureda za odnose s javnošću i sl.

U svibnju se obilježava Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija, koji ove godine ima za temu"Sredstva društvenih komunikacija: na raskrižju između protagonizma i služenja. Tražiti istinu da bi ju se dijelilo". Možete li nam izdvojiti glavne naglaske ovogodišnje Papine poruke?

Sve su dosadašnje papine poruke, kako sadašnjeg Pape, tako i njegovih prethodnika, bile za svoje vrijeme, i ne samo svoje, veoma aktualne. To vrijedi i za najnoviju poruku koju je Sveti Otac uputio u povodu 42. svjetskog dana sredstava društvene komunikacije. Poruka je slojevita. Prije svega, ističe sveopći utjecaj medija na osobe i društvo, tj. na sva područja ljudskog iskustva. Naglašava također da suvremeni mediji igraju pozitivnu ulogu u širenju novosti i znanja i da na odlučujući način doprinose opismenjivanju, socijalizaciji, dijalogu među narodima, demokratizaciji društva. Ali istovremeno upozorava na sve raširenije stavljanje medija u službu raznim "logikama što ih diktiraju prevladavajući interesi određenog trenutka", bilo da je riječ o ideološkim bilo o ekonomskim interesima. Govori i o tome da mediji, pod izlikom predstavljanja zbilje, nastoje nametnuti i legitimirati iskrivljene modele osobnog, obiteljskog i društvenog života, te da, radi povećana broja korisnika, ne prežu ni pred predstavljanjem i širenjem vulgarnosti i nasilja.

Posebno je interesantno Papino upozorenje da mediji danas sve više pretendiraju stvarati, a ne predstavljati stvarnost, što je opasna i zabrinjavajuća promjena njihove funkcije. U skladu s time Sveti Otac ponavlja da sve ono što je tehnički izvedivo nije uvijek i etički prihvatljivo, te ističe da sve treba učiniti kako bi se sredstva društvene komunikacije oslobodila od toga "da budu sluganski podložna nezaustavljivom protagonizmu ili da završe na milost i nemilost onih koji ih koriste za manipulaciju savjestima". To se može postići stavljanjem tih sredstava pod društvenu kontrolu i stvaranjem "info-etike", jer upravo kada komunikacija izgubi etička uporišta i izbjegne društvenoj kontroli, ona prestaje voditi računa o "središnjoj ulozi i nedodirljivom dostojanstvu čovjeka, riskirajući da negativno utječe na njegovu savjest, na njegove odluke, te u konačnici da uvjetuje samu slobodu i život osoba".

U nastavku Sveti Otac govori o traženju i predstavljanju istine o čovjeku, što je najuzvišeniji poziv društvene komunikacije i predstavlja zadatak koji trebaju izvršavati ne samo odgovorni i djelatni u sektoru komunikacije nego i sami njezini korisnici. U svezi s tim najuzvišenijim pozivom društvene komunikacije Papinoj pozornosti ne promiču "toliki izdavački proizvodi, programi ili kvalitetna fikcija u kojima su istina, ljepota i veličina osobe, uključujući i njezinu vjersku dimenziju, prepoznate i dobro prikazane". Mislim da ne treba nikome dokazivati koliko je sve ovo što nam je Sveti Otac za ovogodišnji svjetski dan medija poručio i na što je upozorio od velikog značenja i aktualnosti i za stanje društvene komunikacije u nas.

Sami ste bili u prilici kao novinar i urednik sudjelovati u stvaranju masovne komunikacije po crkvenom tisku. Jeste li imali taj osjećaj da komunicirate s masama?

Mislim da za crkvene medije nije najprikladniji izraz "masovan". Prije svega, kako nam je poznato, oni se ne obraćaju "masi", nego pojedincima, osobama i crkvenim zajednicama, Božjem narodu. Crkveni je tisak u službi evangelizacije, a evangelizacija je u prvom redu usmjerena na osobe koje su pozvane otvoriti se evanđelju i prihvatiti Isusa Krista kao spasitelja. Mislim da se to nikada ne bi smjelo izgubiti iz vida kada govorimo o crkvenim medijima.

Koje je mjesto crkvenih sredstava masovne komunikacije danas u društvu?

Crkveni se tisak, ako je suditi po gledanosti, slušanosti ili nakladi tiskovina, ne može uspoređivati sa svjetovnim. Ali to ne znači da treba podcjenjivati njegovu crkvenu i društvenu ulogu. Jednom mi je zgodom poznati svjetovni stručnjak za područje medija rekao o jednom našem crkvenom mediju, da je, bez obzira na njegovu tiražu, utjecaj tog medija u javnosti veoma velik, hoteći time reći da naklada nije glavno mjerilo utjecaja. S druge strane, crkveni bi mediji u današnjem društvu trebali biti primjer objektivnosti, istinoljubivosti i profesionalnosti, s posebnim osjećajem za dostojanstvo ljudske osobe. Drugim riječima, crkveni mediji ne bi nikada smjeli dovesti svoje korisnike u situaciju da se pitaju je li stvarno tako kako ih oni informiraju.

Mislite li da je Crkva dovoljno iskoristila sve izvore masovne komunikacije?U čemu možda ne ide ukorak s vremenom?

Nigdje nisu sve mogućnosti iskorištene, pa tako ni kad je riječ o društvenim komunikacijama u Crkvi. Može se reći da danas Crkva ima uglavnom sve vrste medija, ali drugo je pitanje koliko su oni razvijeni i koliko imaju mogućnosti razvijati se. Znamo da su za to potrebni veliki ljudski i financijski potencijali.

Kad je riječ o onome što nam nedostaje, spomenuo bih katoličku televiziju, dnevne novine, portal Katoličke Crkve u Hrvatskoj te više kvalitetnih župnih i lokalnih crvenih listova, internetskih stranica, radio-postaja i sl. Poznato je da za takve medije, bilo da su crkveni ili svjetovni, postoji veliko zanimanje.

Nije bez značenja ni to što su uglavnom sve naše crkvene medije osnovali HBK, biskupije ili redovi, a nema onih, ili ih je vrlo malo, koje bi s kršćanskim predznakom pokrenuli katolički laici.

Nadalje, očekivalo bi se da nam crkveni mediji budu i više proročki usmjereni, tj. da ne informiraju samo o onome što se događa, nego da govore i o onome što bi se trebalo događati. S tim je povezana i potreba omogućivanja i poticanja mnogih da iznose svoja razmišljanja o aktualnim crkvenim pitanjima. Kao posebnu pozitivnu karakteristiku crkvenih medija svakako valja istaknuti njihovu usredotočenost na "dobru vijest", kojoj oni daju prednost, pokazujući time da su mogući mediji koji svoju "uspješnost" ne grade na "crnoj" i "žutoj" kronici.

Naklade mnogih naših katoličkih časopisa opadaju. Čak su i u vrijeme komunizma neke današnje naklade bile višestruko veće. Koji su uzroci tome opadanju?

Za opadanje naklada ima više razloga i teško ih je ovdje sve nabrojiti. Prije svega, to je odraz nekih događanja na planu same crkvenosti. Očito je da nove generacije nisu u istoj mjeri i na isti način "crkvene" kao što su bile prijašnje. Na tom se području sigurno nešto događa, što se nužno odražava i na gubljenje interesa za crkvene tiskovine. Tu je i pojava sve manjeg interesa za čitanje, na što se svi žale. S druge strane, interes opada i zbog nedovoljne proročke dimenzije u crkvenim medijima. Nekada je bila dostatna kritičnost prema društvu i vlasti, da crkveni mediji budu traženi. Danas to nije više dovoljno, jer ljudi takve kritičnosti dostatno nalaze u svjetovnim medijima. U tom smislu oni, čini mi se, od crkvenih medija ipak očekuju da budu više "crkveni", ali ne samo u smislu informacije nego i vizije i kritičkog promišljanja.

Spomenuo bih u svezi s time izjavu jednog predavača na nedavnom seminaru katoličkih novinara na Krasnu, koji je ustvrdio da, kad bi netko sutra pisao povijest naše Crkve prema tome kako je danas predstavljaju naši crkveni mediji, ne bi uopće dotaknuo bitne probleme koji su Crkvu u našem vremenu mučili. Možda pretjerana tvrdnja, ali vrijedi o njoj razmisliti.

S druge strane, Hrvatski katolički radio bilježi porast slušanosti. Jednako tako i Radio Marija, makar, nažalost, nema državnu koncesiju. Informativna katolička agencija (IKA) prenosi svakodnevno vijesti iz života Crkve.

Radujem se, kao i svi u Crkvi, tim pozitivnim težnjama u nekim našim medijima. Treba ispitati zašto se to događa i što bi trebalo učiniti da ti trendovi budu još jači u spomenutim i u svim našim crkvenim medijima. Zalažem se za stručno ispitivanje i proučavanje tih i svih drugih trendova, jer samo se tako mogu poduzeti odgovarajući koraci u smislu poboljšanja stanja.

Koju ulogu i koliko na vjernike djeluju u in-formiranju građana ostali, tzv. necrkveni mediji: radio, televizija, internet?

Svi se slažu da su utjecaji veliki. Na to upozorava, kako smo vidjeli, i Sveti Otac uovogodišnjoj poruci za Svjetski dan medija. Ovdje bih istaknuo da je pitanje medija pastoralno pitanje, i to u dvostrukom smislu.

S jedne strane, crkveni mediji mogu doista biti saveznici i pomoćnici pastoralnim djelatnicima.Čini mi se da su starije generacije pastoralaca bile toga svjesnije nego sadašnje. Jesenas sam bio u Luksemburgu na susretu biskupa njemačkoga govornog područja odgovornih za medije. Susret se održao na temu kako u medijima govoriti o Bogu i kršćanstvu, a da se Bog, Krist, Crkva, papa i sl. uopće ne spomenu. Medijski su stručnjaci istaknuli da emisije koje obrađuju vrijednosti kršćanskog podrijetla, ali se to podrijetlo izričito ne spominje, pobuđuju veliko zanimanje. U raspravi su neki biskupi isticali da ipak to nije dostatno, da se podrijetlo i ime Krist, Crkva i slično ipak moraju na neki način spomenuti. Predstavnici su medija na to odgovarali da oni na svoj medijski način čine što je najbolje, a na pastoralcima je, vjeroučiteljima i drugima, u katehezi, propovijedi, predavanjima i na druge načine produbljivati i pojašnjavati ono što mediji predstavljaju. Drugim riječima, mediji pružaju dragocjenu pomoć koju pastoralci trebaju znati vrednovati i iskoristiti, ne očekujući da mediji umjesto njih obave sav posao. Očito je da je moguće govoriti o stanovitom "pastoralnom savezu" između crkvenih medija i pastoralnih djelatnika.

S druge strane, mediji su također pastoralno pitanje, u smislu da nameću pastoralnu obvezu odgoja ljudi, posebno djece i mladih, za njihovo odgovorno korištenje, na što smo izričito upozorili u našem dokumentu Crkva i mediji.

Kako komentirate sadržaj i programe, općenito svih sredstava komunikacije koji su trenutno kod nas u ponudi?

Problem je kod nas što se u svakom mediju može naći sve, od ozbiljnih tema do najgoreg "žutila" i "crnila". U tom bi smislu bilo poželjno tematsko profiliranje naših medija. Problem je i senzacionalizam kao i sve ono što Papa u svojoj poruci naziva medijskim kreiranjem stvarnosti i služenjem raznim interesnim logikama. Ljudi žele čuti i pročitati i dobru vijest, a ne samo lošu, posebno žele biti sigurni da je ono što slušaju i čitaju doista istinito, objektivno, da je napisano bez nekih drugih interesa osim interesa za istinu. Žele također čuti o uspješnom i poštenom poduzetniku, političaru, sportašu, generalu, profesoru, svećeniku, ne samo o onim neuspješnima i lošima. Materijala za takve dobre vijesti ima, puno više nego za loše, treba ga samo htjeti vidjeti i predstaviti. Činjenica je da sve nije tako crno ni žuto, kako izgleda ako se promatra slika koju mediji nude o pojedinim skupinama i cijelom društvu.

Jedno od najmoćnijih sredstava masovne komunikacije jest televizija. Od vremena do vremena se spomene, barem kao ideja, mogućnost stvaranja "Katoličke televizije". Ima li ikakvih naznaka da bi se to moglo ostvariti te što bi takva televizija značila Hrvatskoj?

Na planu HBK zasad se ne razmišlja o "katoličkoj televiziji", ne zato što ona ne bi bila potrebna, nego jer Crkva kao institucija za to nema mogućnosti. Iako Crkvu nastoje u javnosti prikazati bogatom, njezine su financijske mogućnosti ipak veoma ograničene i nedostatne za takav u svakom pogledu veoma zahtjevan projekt. Ono što HBK i cijela naša Crkva mogu i smiju s pravom očekivati, i što je po sebi ostvarivo, jest da se crkveno djelovanje cjelovitije i objektivnije prati u našim javnim medijima, rekao bih, razmjerno mjestu i ulozi Crkve i vjernika u našem društvu.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s