Homepage - www.veritas.hr Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Duhovnost
 
Svjetlo u tami

Piše: David Torkington
 
Našemu duhovnome razvoju ne pridonose isključivo mistična iskustva,
već također i nesmiljeni život pustinje

Dok sam studirao u Parizu, običavao bih svaka tri mjeseca odlaziti u Citeaux na kratke duhovne vježbe. Ondje me se toliko dojmio opat kod kojega sam se ispovijedao te sam stao ozbiljno razmišljati o zvanju u monaški život. Upravo sam boraveći tako jednoga tjedna ondje upoznao vrlo sveta svećenika za kojega se kasnije ispostavilo kako u gradu zapravo živi vrlo blizu mene. Toliko me se dojmio te sam ostatak svojih studentskih godina odlazio k njemu na ispovijed i uzeo ga za duhovnika. Zvao se otac Jacques Le Beck. Bio je karmelićanin te je veći dio života proveo kao "rob" ispovjedaonice. Nakon što je četiri godine u Prvome svjetskome ratu proveo u rovovima, ostao je invalid, s nogom koju je valjalo svakodnevno prematati i koja ga je prikovala uz invalidska kolica. Za oca Le Becka to je bila škola svetosti – svetosti koja je k njemu privlačila najrazličitije ljude, koji su ga odabrali za pouzdanika i duhovnika.

Stric u agoniji

Iz profila je izgledao točno kao general de Gaulle u kolicima, no, čim bi se okrenuo kako bi vas pozdravio, taj se dojam smjesta gubio. Odjednom bi postao svačiji omiljeni stric: topao, srdačan, zabavan i pun najboljeg humora. Isprva se nije nazirala svetost koja je odlikovala najuravnoteženiju osobnost što sam je ikada susreo. Oca Le Becka posjećivao bih dvaput mjesečno te je on moj molitveni život vodio s neizrecivom brižnošću i vještinom. Upravo sam preko njega postupno upoznao djela velikih kršćanskih mistika svetoga Ivana od Križa i svete Terezije Avilske, iako je ustrajao na tome da čitam isključivo ono što bi mi sam preporučio i ništa više od toga.

Osnovni obrazac moje molitve nije se promijenio. I dalje je, čak i u najboljim trenutcima, sve bilo mračno te sam se neprestano morao boriti protiv tisuća rastresenosti koje su mi priječile dosegnuti unutarnji mir srca i duše za kojim sam svim bićem žudio. No, moguće je podnijeti gotovo sve, samo ako ima smisla, a otac Le Beck prilično mi je jasno pokazao smisao i svrhu nastavljanja putovanja u "tamnoj noći duše". Potom se dogodilo nešto novo i začuđujuće, što je ostavilo trajan utjecaj na moje duhovno putovanje.

Mistično uzdignuće

Običavao sam odlaziti u kapelu na sveučilištu ili pak u svoj omiljeni kutak u crkvi Nôtre Dame. Bilo je to u lipnju posljednje godine studija, kada mi se u molitvi u toj čuvenoj katedrali dogodilo nešto što je uvelike utjecalo na ostatak moga života. Iako od svagdanje molitve i dalje nisam imao ništa, ustrajao sam, baš kao što me otac Le Beck poučio. Koristio sam se Isusovom molitvom najbolje što sam mogao, kako bih se obranio od rastresanja i napasti što su me vjerno pratili. Potom se, dok sam pokušavao pogled usredotočiti na Boga, moja molitva drastično promijenila u roku od svega nekoliko dana. Dvije večeri zaredom našao sam se uronjen u duboku unutarnju sabranost koja sasvim izvjesno nije dolazila od mene. Potom sam treći dan u glavi iskusio podizanje koje me ponijelo iznad mene sama, odnosno, podiglo mi svijest na jedan viši stupanj. Bio sam posve uvjeren kako osobno nisam ničime pridonio tome novom razvoju svoga molitvena života. Iduće sam tri večeri bio obavijen istim iskustvom. Četvrte se večeri osjećaj uzdizanja što sam ga prethodno iskusio udeseterostručio. Ovoga sam se puta u glavi vinuo u visine do takva stupnja te znadem kako bih bio postigao potpun samozaborav da je intenzitet toga događaja bio svega mrvicu veći. Bio sam tako obuzet Bogom te nije bilo mjesta niti najmanjoj rastresenosti. Takav je obrazac u mome molitvenu životu potrajao još koji tjedan, dok bi svijest Božjega djelovanja u meni rasla i padala u različitim intenzitetima, koji nisu imali baš nikakve veze sa mnom osobno i mojim smiješnim naporima.

Poniznost kao plod iskustva

Učinak tih iskustava na moj duhovni život bio je jednako dramatičan kao i ona sama. Osjećao sam se ponizno, a ne oholo, zbog Božje moći, istovremeno savršeno nedostojan i neizrecivo zahvalan. Htio sam se podložiti Bogu i njegovoj volji savršenije no ikada, čak i kada bi to doslovce značilo ostatak života provesti u Getsemaniju, s križem na njegovu koncu. Znao sam, sve dok Božja jakost djeluje po mojoj slabosti, kako ću moći baš sve, jednako kao što bez nje ne bih mogao učiniti ništa. Ostalo mi je jedino diviti se mudrosti i upućenosti s kojom je otac Le Beck reagirao na taj novi razvoj moga duhovnoga života. Uopće nije odavao znakove iznenađenosti, već je sve prihvatio kao posve normalno i očekivano. Mogao je tu prigodu iskoristiti kako bi me uveo u djelo svete Terezije Avilske Nutarnja tvrđava, ali je bio odveć mudar za to. Umjesto toga, izvadio je primjerak Ispovijesti svetoga Augustina i pročitao sljedeći odlomak: "Kada sam Te tek upoznao, uzdigao si me, kako bih uvidio da ima što vidjeti, ali ja još nisam dorastao tome. Zaustavio si slabost moga pogleda, prejako me zaslijepivši te bijah potresen ljubavlju i strahopoštovanjem. Znao sam kako sam daleko od Tebe u predjelima nesličnosti te kao da sam odozgor začuo Tvoj glas: Ja sam hrana odraslih; rasti, i blagovat ćeš me."

Pogibao oholosti

Otac Le Beck uzeo me za obje ruke i promatrao očima prepunih ljubavi i suosjećanja. Rekao je: "Dane su ti ove milosti ne stoga što si jak, već stoga što si slab, kako bi te ojačale na putu koji će te povesti dublje u pustinju.

Upravo ćeš tu iskusiti sve dublje pročišćenje koje će te pripraviti za trajniju prisnost s Bogom. Ono što si iskusio umom, protegnut će se na svaki dio tvoje osobnosti, kako se budeš u potpunosti suobličavao Kristu."

Iako su ta iskustva potrajala još nekoliko tjedana, prestala su gotovo jednako naglo kako su i započela. U to sam vrijeme za to krivio sebe te je u tome svakako bilo istine, ali nisam imao izbora. Akademska se godina približavala svome kraju. Znao sam kako u mome duhovnome životu nešto nedostaje.

Čitajući životopise svetih, shvatio sam kako neću moći napredovati u duhovnom životu bez askeze što su je oni tako ustrajno provodili. Međutim, već sam na težak način bio naučio kako će me – ostanem li prepušten sam sebi – dokrajčiti oholost, baš kao što je to i u prošlosti bio slučaj te sam se vratio ocu Le Becku kako bih primio njegove jednostavne, ali duboke savjete.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 U suradnji s