Tako idu stihovi jedne meni drage pjesme iz osamdesetih godina, kad mi se sve činilo nekako lakše, ljepše, veselije. Naravno, kaže meni moj suprug, sve ti se čini ljepše i veselije kad imaš dvadesetak godina, ali mislim da nisu ipak samo godine u pitanju. Po toj logici, današnji tinejdžeri i oni nešto stariji bili bi jako veseli, sretni i raspjevani, a svjedoci smo da to baš i nisu.

Nakon mnogo godina, mladi su odlučili pokazati da nije dobro što se događa u društvu, da im nije lako i da su zabrinuti za svoju budućnost. Mjesec lipanj, početak ljeta, uvod u godišnje doba, kada većina ljudi odlazi na dugoočekivane zaslužene odmore, odmor od rada, školskih i studentskih obveza, postao je noćna mora za mnoge mlade.

Istraživanja pokazuju da je unatrag desetak godina porastao broj oboljenja želuca kod izrazito mladih osoba, što se povezuje s povećanom količinom stresa upravo u proljetnim mjesecima. Tog mjeseca svi mladi su posebno u stresu. Kraj je školske godine, zadnjim snagama se nastoji nabubati hrpa bespotrebnih činjenica, ne bi li se uhvatile što bolje ocjene koje će omogućiti upis u željenu školu ili fakultet. Poštujem rad učitelja i profesora, dapače, smatram da je njihovo zvanje jedno od najodgovornijih i najvažnijih u zemlji, ali često mi se čini da i sami profesori, tjerani nesuvislim programima, zaboravljaju da su pred njima samo djeca. U današnjem društvu, kad je znanje zaista dostupno zahvaljujući napretku tehnologije, jednim klikom miša, čini mi se da bi profesori trebali djecu naučiti kako se snaći u ovim vrlo nepredvidljivim vremenima, kako ostati zdrav u glavi, kako njegovati prijateljstvo i kako cijeniti prave vrijednosti.

Možda će neki reći da je to posao roditelja, s čime se u potpunosti slažem, ali roditelji i škola zajedno moraju pomoći mladoj osobi da lakše kroči kroz život. Mnogo se od njih očekuje, mnogo se traži, a ne pita ih se jesu li oni time zadovoljni? Kakav su im uzor društvo, roditelji, svi mi?

Narodu koji u većini jedva krpa kraj s krajem, malo veselja donijet će najvažnija sporedna stvar na svijetu – nogomet, naravno. Čak i ja, koja nisam nogometni znalac niti ljubitelj, kad je u pitanju reprezentacija, podliježem euforiji i navlačim kockasto ludilo na sebe. U razgovorima s društvom prevladava rečenica da mi, iako mala nacija, imamo tako talentirane i dobre dečke. Svaka im čast, mislim si ja, ali imamo mi i mlade informatičare koji su pobijedili na svjetskom prvenstvu u Americi, a zbog njih se nisu komponirale himne.

Onda se pitam ne bih li trebala sina natjerati da trči dodatne krugove oko kvarta i danonoćno lupa loptom o gol. Nekako mi se čini da je to pametnije nego da je već danima zatvoren u sobi i uči o reljefu i gospodarstvu Andore. Ako slučajno i potpiše ugovor za neki nogometni klub u Andori, već ćemo se snaći! Vjerujem da će i simpatični Luka Modrić imati prilike na licu mjesta naučiti nešto o Engleskoj, ukoliko mu to bude trebalo. A i kad završi karijeru kao nogometaš, još uvijek stigne upisati fakultet.

Vidite kako sam zbunjena svim tim događanjima oko sebe, kako li su tek onda zbunjeni naši klinci i što razmišljaju u svojim glavama. Pomolit ću se svom omiljenom svecu, sv. Anti, neka pomogne svim mladima u ovom mjesecu da bezbolnije i lakše završe škole, da otkriju gdje im se skriva radost životnog poziva. Pomolit ću se i za profesore, učitelje, i sve one koji su u najbližem doticaju s mladima da im pomognu pronaći zadovoljstvo u otkrivanju novih stvari, sreću istraživanja i radost učenja.

A našim nogometašima, neka je sretno, ako već ne moraju znati sve o Andori, neka onda barem postanu prvaci!