Homepage - www.veritas.hr Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Kamen po kamen
 
1 Kor 12,26a

Piše: Nikola Kuzmičić
 
KAKO SVI UDOVI TIJELA POMAŽU BOLESNOME

Već treći dan sjedim pred računalom i razmišljam kako napisati tekst za novi broj Veritasa. Zapravo, ne razmišljam. Ne mogu razmišljati. Već treći dan me boli zub. Nekakva upala. I sve što mi je u ova tri dana palo napamet jest ono što sam stavio u naslov. Doduše, zubi nisu udovi, ali to je zanemariva sitnica nakon trodnevne zubne upale.

Jedino na što se mogu usredotočiti ovih dana je zubobolja. I čitav život mi se vrti oko toga jednoga jedinoga upaljenog zuba. A do prije tri dana se podrazumi-jevalo da ga imam zdravog i samozataj-nog u donjoj vilici.

Mene je ljudsko tijelo oduvijek oduševljavalo. Sve na njemu. Stopala, mozak, proces disanja, krvotok, proces dojenja, oči i tako redom. No, zubi su me nekako na poseban način fascinirali. Ponajprije činjenica da se u načelu rađamo bez njih, zato jer nam ne trebaju na početku života, i da obično u starosti ostajemo bez njih, zato jer nam ni ne trebaju pred kraj života. Očaravala me njihova funkcionalnost i estetska dimenzija. A najviše činjenica da su zubi jedini dio ljudskoga tijela koji nam se daje na probu. Najprije mliječni zubi, a potom i tzv. trajni zubi.

Ovih dana je bol zasjenila oduševljenje. Cijelo tijelo je trpjelo zbog upaljenog zuba. A onda se počelo događati čudo. Moje tijelo se pokrenulo. Osjetio sam kako mi se lijeva ruka naslanja na obraz ponad zuba i kako svojim toplim dodirom ublažava bol. Druga ruka je dotle posegnula za telefonom. Oči su u imeniku pronašle broj moje zubarice, a prsti su ga utipkali. Jezik je objasnio što se događa u njegovom susjedstvu u ustima, a uši su poslušale upute što mi je činiti. Noge su me odvele zubarici, koja mi je, kad sam se cijelim tijelom ispružio na zubarskom stolcu, dala nekakav lijek i s nadom me poslala doma.

Već putem se primijetila razlika. Mogao sam razmišljati o Crkvi, mističnom tijelu Kristovu u kojemu smo mi krštenici tijelo, a pojedinačno udovi. Mogao sam se prisjetiti događaja iz prošlosti i sadašnjosti kad je zbog jednog uda patilo cijelo tijelo.

Ali ja sam razmišljao radije o nečemu drugom. Razmišljao sam o tome kako je moje tijelo pomoglo mom zubu da mu bude lakše kako bi potom i cijelom tijelu bilo lakše i kako bi se moglo vratiti svojim redovitim obvezama. I postajao sam sve sigurniji da je to put kojim mi kršćani trebamo krenuti.

Potrebno je pomoći bratu i sestri u nevolji. Najlakše je optužiti i proglasiti krivim, najčešće i bez suda. Najjednostavnije je izvaditi zub i smatrati da je problem riješen. Ipak, to nije rješenje.

Valja nam učiniti sve da se dogodi susret brata i sestre u nevolji s Onim koji jedini može izliječiti svaku našu muku. I onda s nadom krenuti u život.

Još uvijek me boli zub. Tjedan dana ću piti antibiotike, a onda idem na kontrolu. Zubarica veli da će uskoro zub biti kao da ništa nije bilo. I da ću se moći bez kompleksa smješkati svaki put kada doživim da mi kršćani imamo ljubavi jedni za druge i za cijeli svijet, koji po našim životima prepoznaje što je pravi smisao života.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 U suradnji s