Homepage - www.veritas.hr Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Oaza duha
 
Pobuna jednog zareza

Piše: Ljudevit Maračić
 
SITNICE KOJE POVIJEST ZNAČE

Oni koji su prošli klasičnu naobrazbu, a grčka im i rimska mudrost nisu izazvale vrtoglavicu, pamte sigurno i mnoge zgod-ne poslovice koje se ne zaboravljaju tako olako. Mnogima se duboko usjekla pitijska zagonetna izreka prerečena latinskim riječima: "Ibis, redibis, numquam in bello peribis". Njima je delfijska proročica dvoznačno odgovorila onima koji su prije ratnog pohoda tražili mišljenje božanstava. Sudbina je ovisila o jednom zarezu, već kako ga netko postavi: "Ići ćeš, vratit ćeš se, nikad nećeš poginuti u ratu", odnosno, ako se zarez pomakne iza priloga, dobiva se zlokobno proroštvo: "Ići ćeš, nećeš se vratiti nikada, poginut ćeš u ratu!"

Profesori i učenici klasičnih škola vole se igrati ovim gramatičkim vratolomijama, jedni možda da bi (pre)naglasili važnost zareza za sudbinu povijesti, drugi da bi se pohvalili kako shvaćaju ulogu sitnica u životu.

Nešto slično susrećemo u modernijoj verziji, u suvremenoj pričici nastaloj pred početak prvoga svjetskog rata. Poučak počinje pobunom jednog zareza (zamislite!), koji nije mogao više trpjeti omalovažavanje brojnih ljudi zato što ništa ne drže do ovoga sitnoga pravopisnog znaka. Čak ga podcjenjuju i đaci osnovnih škola. Na kraju krajeva, što je jedan zarez? Gotovo nitko do njega ništa ne drži, malo ih je koji poznaju propise o pravilnom pisanju zareza, većina bi ga izbacila iz pravopisne uporabe. Ali, jednog se dana zarez zaista pobunio i za to mu se ubrzo pružila šansa. Bilo je to na njemačkofrancuskoj fronti pred stotinjak godina (kaže pričica). S jedne i druge strane ukopana naoružana vojska u iščekivanju komande za napad. Predsjednici zaraćenih strana dugo pregovaraju, da bi uskoro do komanda obiju zaraćenih vojski istovremeno stigla kratka depeša sa svega tri riječi: "Primirje, nemoguće bombardiranje!" Tog trenutka je pobunjeni zarez preskočio samo jednu riječ, pa je poruka glasila: "Primirje nemoguće, bombardiranje!" I tako je počeo prvi svjetski rat...

* * *

Tragikomičnu šalu na stranu, priča o zarezu mnogo poručuje. I male stvari, sitnice kako ih nazivamo, mnogo znače. Mogu dovesti do pravog uspjeha i blagoslova, ali i upropastiti ono što je stoljećima raslo. Tako kažu da se danas u američkoj državi Kolorado turisti dive ostacima donedavno divovskog stabla. Imalo je skoro pet stotina godina kad je naglo presušilo i umrlo. U vrijeme Kolumbova otkrića Amerike moralo je biti tek nježna biljka. Izraslo je vremenom, preživjelo brojna tornada i poplave, a slike sredinom prošlog stoljeća pokazivale su dvadesetak ljudi koji su se morali dobro napregnuti da bi raširenih ruku zajedno obgrlili stablo. Ali, pred dvadesetak godina neki nevidljivi kukac je uložio svoja mikroskopsko sitna jajašca u kutak kore ovoga drvenog kolosa. Sićušne larve izležene iz položenih jajašca potaknute svojim dobrim apetitom počele su nagrizavati sočnu unutarnjost i u nekoliko mjeseci, ovaj je šumski gigant, izgubivši otpornost i snagu, popustio navalama vjetra i ostavio samo tragove svoje divovske prošlosti. Dolaze turisti, fotoaparatima ovjekovječuju ovu atrakciju, zaboravljajući valjda na upozorenje kako i male stvari mogu srušiti diva. Sitnice (zarezi) počesto u sebi nose zametak velikih događaja, ali i rušenja.

* * *

Ponekad se i ljudi ponašaju poput zanemarenog zareza. Misle da su beskorisni pa se uvlače u kuću kao puž kad osjeti opasnost. A koliko bi se toga moglo ostvariti kad bi se sitnice mudrije osmislile. Kao što nas, na primjer, uči pričica o jednoj pamučnoj niti koja je trpjela od psiho-loškog kompleksa manje vrijednosti. Niste čuli za tu pričicu?

Bila jednom jedna pamučna pređa koja se doista osjećala jadno. "Pretanka sam da postanem konopac", tužila se glasno. "Prekratka sam da me utkaju u pletivo. Previše sam gruba da me upletu u ukras. Nemam boje, jadno izgledam... A da sam tek kao ona zlatna nit! Utkali bi me u kraljevsku odjeću, ukrašivala bih liturgijsko ruho za svečane zgode! Ovako, baš ništa od mene. Propali slučaj! Nikome se ne dopadam, ni samoj sebi." Samo je slušala tugaljivu glazbu i sve se više zatvarala u sebe.

Čula jednog dana ove tužaljke ohlađena hrpica otopljenog voska i pokuša utješiti pamučnu nit: "Čemu se toliko mučiš i samu sebe uništavaš, malena pamučna niti? Imam jedan prijedlog: učinimo nešto zajedno. Sigurno, nećemo baš postati ukrasna svijeća za vazmeno bdijenje, jer ti si prekratka, a ja nemam toliko voska. Pokušajmo zato zajedno napraviti svjećicu koja će nakratko razgoniti mrak i unositi toplinu. Neće dugo trajati, ali bolje tako nego da ležimo beskorisni i samo mrmljamo."

Pamučna nit prihvati ponudu spremno. Oblijepljena voskom, svijetlila je u kući jednog siromaha sve dok nije dogorjela. Svi su bili sretni i zadovoljni.

* * *

Sitnice doista čine život. O jednom zarezu može ovisiti početak i konac velikih ratova, o jednoj malenoj niti (o)vise brojni životi, a uz njezinu pomoć može biti mnogo manje mraka i zasjati bar nešto više radosti i zadovoljstva.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 U suradnji s