Homepage - www.veritas.hr Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Pored nas
 
POSVOJENJE DJECE

Piše: Tatjana Alavanja
 
DJEČJI DOM JE PRIVREMENO RJEŠENJE

Iako nas je većina imala sreću i povlasticu odrastati u sretnom obiteljskom okruženju, onaj manji dio je možda iskusio vrlo malo toga ili, nažalost, nije imao prilike osjetiti niti one mrvice. Njihova je jedina slika koju pamte, te koja će im obilježiti cijeli život, odrastanje u domovima. Nesumnjivo, tamo im ništa ne nedostaje, počev od hrane, igračaka, smještaja i onoga drugoga materijalnog. Jedino što im jako nedostaje jest ljubav i nju mogu primiti u neograničenim količinama - uvijek i od svakoga. Jedan od domova koji nastoji takvoj djeci pružiti što sretnije djetinjstvo jest dječji dom "Zagreb" u Nazorovoj ulici, pa smo o tome kako se i na koji način skrbe za djecu, porazgovarali s ravnateljicom dr. Jasnom Ćurković-Kelava.

Dječji dom "Zagreb" postoji od 1886. godine i zbrinjava djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, pružajući im pritom smještaj, stručnu podršku i sigurnost te izobrazbu neophodnu za slobodan razvoj osobnosti. "Djelujemo u sustavu Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske, a skrbimo se o 300 djece od rođenja do 21. godine. Iako je sjedište u Nazorovoj ulici i tu se nalaze novorođenčad i djeca do sedme godine, ostala su smještena na još tri lokacije. U podružnicama "Laduč", "A.G. Matoš" i "I.G. Kovačić" smještena su školska djeca, dok mladi od 17 do 20 godina sa završenom srednjom školom i studenti žive u stanovima stambene zajednice" - rekla nam je ravnateljica.

Sva djeca dolaze odlukom centara za socijalni rad i sudova, bilo da je to neposredno iz rodilišta, bilo da se majke ne mogu brinuti za njih ili ih tamo usmjeri centar za socijalnu skrb jer su posrijedi problemi u obitelji. Nažalost, kako ističe gospođa Kelava, većina djece je pri dolasku iznimno istraumatizirana jer je u obitelji bilo prisutno psihičko i fizičko zlostavljanje, a ponekad i seksualno. Zato im treba što prije pružiti stručnu pomoć, pa su im u domu na raspolaganju: psiholog, psihoterapeut, logoped i pedijatar, socijalni pedagozi, defektolog, medicinske sestre, odgojitelji predškolske dobi i mnogi drugi. Dolaze li djeca iz obitelji gdje je bila loša materijalna situacija i puno nasilja, ona se brzo prilagođuju na novu sredinu i nitko im iz obitelji ne nedostaje. A u slučaju da su u obitelji ipak u nekoj mjeri dobivali skrb od roditelja, ona se onda puno teže prilagođavaju na život u instituciji.

Stručni je stav u domu da je za dijete bolje da se što prije vrati u obitelj, jer ustanova samo privremeno zamjenjuje obiteljsku atmosferu. Svejedno je hoće li se vratiti u biološku obitelj kad ponovno profunkcionira ili će otići na posvojenje tj. udomljenje.

Ravnateljica Kelava je kazala kako je ovo iznimno osjetljiva tema za mnoge, ali da se u svojemu 15-godišnjem radnom iskustvu imala prilike nebrojeno puta uvjeriti kako priče ove djece mogu ipak imati sretan završetak. Prosječno iz doma u Nazorovoj godišnje od 100 primljene djece njih 40-ero odlazi na posvojenje, 15-20 na udomiteljstvo, roditeljima se vraća njih 30-ero, a jedan dio ide u specijalizirane institucije. Općenito, većina djece u domovima boravi prosječno četiri godine, dok je u Dječjem domu "Zagreb" taj prosjek dvije, odnosno godinu dana, što popravlja opću sliku, iako ima i negdje slučajeva da se čeka i sedam godina, što je zaista zabrinjavajuće. Najčešće se posvajaju djeca u dojenačkoj i predškol-skoj dobi, a unatrag 15 godina samo ih je troje u dobi iznad sedam godina posvojeno iz Dječjeg doma "Zagreb".

Udomiteljstvo ili posvojenje

Privremeni oblik skrbi za dijete je udomiteljstvo, a njime se bave udomitelji koji za to dobivaju novčanu naknadu. Biološki roditelji za to vrijeme su dužni posjećivati djecu i stabilizirati obitelj, kako bi se dijete moglo što prije vratiti kući. Razlozi zbog kojih se djeca privremeno izdvajaju iz bioloških obitelji jesu najčešće: alkoholizam, droga, promiskuitet, nezrelost roditelja, kronične bolesti, psihička nestabilnost, a osobito nasilje. Kao i nesređeni obiteljski odnosi i drugo.

Posvojenje je oblik skrbi kad posvojitelji u cijelosti postaju roditelji, imaju sva srodnička i roditeljska prava. Odnosno, to je neraskidivi oblik skrbi koji se može provesti u sljedećim situacijama: 1. ako su biološki roditelji dali izjavu da se odriču roditeljskih prava, 2. ako im je sud oduzeo roditeljsko pravo zbog nebrige o djetetu, 3. ako im je oduzeo poslovnu sposobnost i 4. ako su biološki roditelji mrtvi, tj. ako im se ne zna boravište. Zapravo, sve su to preduvjeti da dijete može ići u postupak posvojenja. Važno je znati da dom nema ovlasti provođenja postupka posvajanja, niti izbora posvojitelja za djecu. Potencijalni posvojitelji trebaju se javiti centru za socijalnu skrb prema svojem mjestu prebivališta, koji će utvrditi da li ispunjavaju uvjete za posvojenje prema Obiteljskom zakonu (Narodne novine br. 162/98.) i o nalazu napisati izvješće. Naime, stručni tim centra će napraviti psihosocijalnu obradu, a posvojitelji istovremeno trebaju uputiti zamolbu za posvojenje svim centrima za socijalnu skrb na području Hrvatske kojih ima 80-tak.

Uloga doma je da posvojiteljima djeteta odabranim od centra za socijalnu skrb, a koje je smješteno kod nas, omogući druženje, da ih upozna s djetetovim zdravstvenim i psihofizičkim statusom. Tu im je na raspolaganju stručna pomoć liječnika, psihologa, odgajatelja i drugih. Kod nas također mogu dobiti informaciju o centrima za socijalnu skrb koji rješavaju pravnu problematiku djece koja su smještena kod nas, ali bez informacija o identitetu djeteta. Time se centrima omogućuje veći broj posvojitelja kako bi za dijete izabrali najprikladnije roditelje - ispričala nam je dr. Kelava.

Njena je preporuka svima koji žele posvojiti dijete da, nakon predaje zahtjeva, što više komuniciraju s centrima i da ih što češće nazivaju jer je za jedno dijete zainteresirano u prosjeku oko šest posvajatelja. "Potraga" za toliko željenim djetetom koje će unijeti radost u kuću ponekad zna biti prilično dugotrajna, ali stručnjaci sugeriraju da treba biti uporan i strpljiv. Ukratko, treba biti jako aktivan na način da se jednostavno "gura" cijeli sustav.

"Iz iskustva znamo da to iziskuje puno vremena i angažmana, ali to nas neće obeshrabiti. Kad smo prvi put došli u centar za socijalnu skrb, samo su nam kratko rekli: "Evidentirali smo vas, možete ići". Često nam se čini da smo pred zidom. Zabrinjava nas to što ima previše zainteresiranih posvojitelja u odnosu na broj djece za usvojenje. U najgorem slučaju ćemo se kao i nekolicina naših poznanika obratiti drugim zemljama: Ukrajini, Rumunjskoj i drugima, te posvojiti njihovu djecu" - ispričali su nam potencijalni posvojitelji, koji su željeli ostati anonimni.

Ravnateljica smatra kako bi sve bilo puno lakše kad bi se formirao jedinstveni registar posvojitelja, jer bi se onda moglo paziti da sve ide po nekom redoslijedu.

Posvojenje je svečanost

Ujedno, naglašava da je za njih u domu svako posvojenje prava svečanost, ali i tuga, jer znači rastanak s djetetom. S posvojiteljima često ostaju u kontaktu i prate kako djeca rastu i grade nove odnose. Odnosno, sudjeluju i dalje neizravno u njihovim životima. Posebno ih veseli što kasnije mnogi od njih postaju uspješne i odgovorne osobe. K tome, ako su imali sretan i ispunjen život u posvojenoj obitelji, onda taj obrazac primijene pri stvaranju vlastite obitelji. A ako nisu imali iskustvo obitelji, onda je u pitanju snalaženje.

"Prava je šteta što se nismo prije odlučili na posvojenje, nego smo izgubili puno vremena, živaca, zdravlja i novaca na umjetnu oplodnju i druge načine u želji da dobijemo biološko dijete. Kad smo prvi put vidjeli našega jednogodišnjeg sinčića Tea, bio je baš onakav kakvog smo si priželjkivali. Bio je to i za nas i za njega vrlo emocionalno nabijen trenutak, koji ćemo svi pamtiti. U početku smo se bojali da nećemo adekvatno postupiti u nekim situacijama, pa smo se savjetovali sa stručnjacima iz doma. Sada, nakon tri godine, živimo uobičajenim životom kao i većina drugih obitelji. Ispunjeni smo i sretni", rekli su nam posvojitelji Sanja i Marko iz Zagreba.

Ima i divnih svjedočanstava kako su neki od posvojitelja naposlijetku dobili biološko dijete nakon posvojenja. I što je jako bitno, ne rade nikakvu razliku između biološkog i posvojenog djeteta. Važan početni čimbenik uspješnog roditeljstva jest taj što posvojitelji jako žele biti roditelji, dok biološki ponekad znaju reći kako im se dijete "dogodilo" ili da im je došlo u "krivo vrijeme". Dakle, posvojenjem se čini dobro i sebi, jednako kao i posvojenom djetetu. Psiholozi inzistiraju da od samog početka odnos bude otvoren, te da se pred djetetom ništa ne skriva. Jednako tako bitno je posvojenom djetetu omogućiti kad to poželi i ako postoji mogućnost da se upozna sa svojim biološkim roditeljima, jer u tom smislu to još dodatno može učvrstiti već postojeći odnos. Naime, većini djece biološki roditelji predstavljaju potpune strance i ne doživljavaju ih kao uzore. Mali nesporazumi u posvojiteljskoj obitelji dolaze kad dijete uđe u pubertet i kad traži svoj identitet, svoje korijene. Onda ovo ionako burno razdoblje života može postati još burnije jer je teško podnijeti istinu da su te se biološki roditelji odrekli. Upravo takvo iskustvo imala je danas 26-godišnja Jelena, koja je posvojena kao šestogodišnja djevojčica.

"Bila sam bolesna, a moji se nisu mogli brinuti za mene, pa su me posvojili drugi ‘mama i tata’. Oni su me odgojili, pružili mi puno ljubavi i pažnje. Zahvalna sam Bogu na njima, jer su se puno toga odrekli zbog mene. Ponosni su na mene i sretni jer sam izrasla u odgovornu i zrelu osobu. Sjećam se kad je moja biološka majka znala doći kod mene u bolnicu, uopće nisam htjela pričati s njom. Povukla bih se skroz u sebe, nisam je mogla razumjeti. Posebno sam bila bijesna i ogorčena na biološke roditelje u pubertetu. Iako posljednjih godina kontaktiramo, svaki susret za mene predstavlja novu bol", otvorila nam je dušu Jelena.

Zanimljivo je spomenuti da većina potencijalnih posvojitelja želi posvojiti djevojčicu - njih čak 80 posto. Prije desetak godina teže su se posvajala romska djeca, dok posljednjih godina više nema takvih predrasuda. Evidentno je da se ipak teže posvajaju djeca s određenim hendikepom i zdravstvenim problemom. Primjerice, u domu se nalazi jedan četverogodišnji dječak Dado, s cerebralnom paralizom, čija je pravna situacija posve čista, ali se dosad za njega još nije našao zainteresirani posvojitelj. Ravnateljica, te svi koji se brinu o njemu kažu da bi bili iznimno sretni da mu se ipak nađe obitelj udomitelja ili posvojitelja, koja će ga prihvatiti. Osim što je velika maza, ima veliki smisao za humor, te dobro napreduje. K tome, dom bi osigurao stručnu pomoć udomitelju ili posvojitelju, a putem sponzora pomogli bi obitelj i financijski. S druge strane, u slučajevima poput ovoga kad više ne postoji interes za posvajanje u Hrvatskoj, djecu onda mogu posvojiti inozemni posvojitelji.

Inače, početkom ove godine ukinuta je gornja dobna razlika za potencijalne posvojitelje i više ne postoje strogi limiti kao donedavno. Pravilo je da manja tj. mlađa djeca odlaze mlađim roditeljima, a starija starijima. Moguća prepreka u tom iscrpljujućem postupku najčešće zna biti sporost administracije, pa često ispadne da dijete, čekajući, sa svakom godinom sve više i više gubi šanse za posvojenje.

- Htjeli mi to priznati ili ne, istina je da dugotrajan boravak u ustanovi tijekom kasnijeg života na djetetu ostavlja određeni trag. Naime, ono je nesigurnije, ima manje samopouzdanja, a i emocionalno je zakinuto jer nije imalo prilike izmjenjivati emocije s nekim bliskim. Usprkos tome što imamo kvalitetno i stručno osoblje, te dobre materijalne uvjete, to je ipak u konačnici nedovoljno za potrebe djeteta. Zato smo razvili volonterski rad u ustanovi. Trenutno imamo 70 volontera koji djeci pomažu u razvoju osobnosti, psiho-emocionalne sigurnosti, te općenito u kvaliteti njihova boravka u domu. Bitno je da dijete na taj način osjeti pripadanje nekom, da uspostavi odnos s tim nekim i da osjeća sigurnost i zaštitu uz tu osobu koja se posvetila samo njemu - rekla je dr. Jasna Ćurković - Kelava.

Tako se volonteri, najčešće su to studentice, posvete svako svom određenom djetetu, dvaput tjedno po dva sata, a ima i onih koji dolaze svaki dan. Pojedina djeca imaju i po dva volontera. Budući da su se brojni stručnjaci složili da su najbitnije u životu djeteta prve tri godine, onda je jako bitno da im se u tom razdoblju osigura ono što bi im trebala biološka obitelj. Dakako, sve se odvija pod nadzorom stručnog osoblja iz doma, koje prati kako se uspostavlja kontakt između djeteta i volontera. Kad se uspostavi prisni odnos, onda volonter može dijete izvesti u šetnju, zoološki vrt ili neko drugo mjesto, u skladu s njegovim godinama.

Film "Slučajni sin"

O ovoj vrlo osjetljivoj tematici u medijima su progovorile i brojne osobe iz javnog života, želeći što više senzibilizirati javnost. Među ostalim tu su bili supružnici Leonarda i Zvonimir Boban, saborska zastupnica Milanka Opačić i drugi. A mnoge je na posvajanje djece i udomljavanje potaknuo i autobiografski dokumentarni film televizijskog novinara Roberta Zubera "Slučajni sin", nastao u sklopu akcije UNICEF-a "Svako dijete treba obitelj". Film govori o Zuberovoj potrazi za biološkim roditeljima nakon smrti nje-gove pomajke tj. udomiteljice, te o sukobljavanju s administracijom i krutim zakonima.

Naime, Robert Zuber bio je udomljeno dijete, a nakon smrti udomitelji-ce, koju je smatrao svojom pravom maj-kom, birokratski ga je aparat pokušao uvjeriti da on roditelje zapravo nema. Zapanjio se kad je išao izvaditi smrtni list za pomajku, a službenica mu je odbrusila da mu pomajka nije ništa u rodu i da ga ne može dobiti. I onda je na svoj 31. rođendan odlučio razjasniti svoje nejasne obiteljske i rodbinske odnose. Pa je stupio u kontakt sa svojom biološkom majkom da bi doznao što mu se događalo u najranijem dje-tinjstvu. Istovremeno je pokušao doznati tko mu je biološki otac budući da ga nikad nije upoznao, no ta je potraga bila puna iznenađenja. Kako je rekao Robert, namjera mu je bila da filmom pomogne drugoj djeci, koja su se kao i on našli u udomiteljskoj obitelji. Ujedno, njime je želio potaknuti potencijalne udomitelje da u sebi prepoznaju dovoljno snage i ljubavi koju mogu pružiti onoj djeci koja nemaju sreću odrastati u domu bioloških roditelja.

Što možete donirati djeci?

Za djecu i mlade do 20 godina možete donirati novu odjeću i obuću, zatim igračke, školski pribor, kozmetiku, tehničke uređaje (TV, DVD, video, kompjutor s printerom, MP3 player i drugo). Možete organizirati ljetova-nje, zimovanje, izlete, odlazak u kino, kazalište i slično.

Također, možete uplatiti financijsku pomoć na račun Dječjeg doma "Zagreb": 2390001-1100013767 (Hr-vatska poštanska banka). Potrebno je osim broja žiro-računa navesti i svrhu uplate, naziv i adresu doma: Nazorova 49, 10 000 Zagreb. Kao svrhu uplate možete navesti npr. kupnju dječje odjeće, opreme doma i slično.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 U suradnji s